Analize

Vladavina prava kao (ne)željena posljedica NATO integracija BiH

Pismo državnog sekratara SAD-a, Michaela Pompea upućeno Predsjedništvu BiH, ali i razgovor Milorada Dodika i predsjednika Ruske Federacije, Vladimira Putina nedvojbeno svjedoče da u geopolitičkom kontekstu NATO integracije Bosne i Hercegovine dolaze u samu žižu interesovanja ove dvije svjetske sile.

Nakon što je generalni sekretar NATO-a, Jens Stoltenberg 05.12.2018. godine obavijestio javnost u Bosni i Hercegovini da je naša zemlja dobila zeleno svjetlo za Akcioni plan za članstvo u NATO-u (MAP), mnogi su u i oko Bosne i Hercegovine ostali zatečeni i iznenađeni.

Tom prilikom Stoltenberg je pored ostalog podvukao da je NATO spreman prihvatiti podnošenje Godišnjeg nacionalnog programa (ANP) za BiH 2018. – 2019. godine, koji pored političkih, treba obuhvatati i odbrambene, sigurnosne, pravne ali i ekonomske aspekte, i naglasio da je sada “do BiH da napravi finalni korak i iskoristi ovu priliku”.

No, ako je vijest o aktivaciji MAP-a bila iznenađujuća, reakcije na ovaj potez Sjevernoatlantskog saveza od strane većine političkih subjekata u Bosni i Hercegovini to zasigurno nisu.

Tako su iz SNSD-a rezolutno odbili bilo kakvu mogućnost usvajanja Godišnjeg nacionalog programa, pozivajući se na Rezoluciju o zaštiti ustavnog poretka i proglašenju vojne neutralnosti koju je 18.10.2017. godine usvojila Narodna Skupština Republike Srpske tvrdeći da je Rezolucija obavezujući akt ne samo na nivou Republike Srpske, već i za “predstavnike tog entiteta na državnom nivou”.

U kontekstu ovakvog stava i tvrdnji treba podsjetiti da je Ustavni sud Republike Srpske odlučujući o vitalnom nacionalnom interesu bošnjačkog naroda u vezi sa pomenutom Rezolucijom zauzeo stav da “osporena Rezolucija Narodne skupštine RS ne sadrži opšte pravne norme i da, shodno tome, nema obavezujući karakter, tako da po svojoj pravnoj prirodi ne predstavlja pravni već politički akt kojim se izražavaju politički stavovi Narodne skupštine RS”.

Sa druge strane, ministri Saveza za promjene već nekoliko puta su sa dnevnog reda sjednica Vijeća ministara BiH skidali raspravu o Nacrtu Godišnjeg nacionalnog programa prebacujući odgovornost na entitetske vlasti u Republici Srpskoj.

Jedna od izjava u tom pravcu bila je i ona ministra vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH, Mirka Šarovića u kojoj Šarović zagovara stav da o Prijedlogu godišnjeg nacionalnog programa BiH 2018-2019. godine “treba da se izjasne svi relevanti učesnici u procesu približavanja NATO-u, uključujući i predstavnike Republike Srpske”.

Osim toga, i pored odavanja priznanja komisiji za NATO integracije BiH koja je izradila nacrt ANP-a izraženog od strane američkog državnog sekretara Michaela Pompea u njegovom obraćanju Predsjedništvu BiH, ministar sigurnosti BiH, Dragan Mektić osporio je Nacrt tražeći da se sporni dokument vrati Komisiji za NATO integracioni proces BiH na usaglašavanje.

Sam zakonski okvir koji nadležne institucije obavezuje na djelovanje u pravcu NATO integracija prije svega određuje član 84. Zakona o odbrani BiH koji kaže da će “Parlamentarna skupština, Savjet ministara, Predsjedništvo BiH, te svi subjekti odbrane, u okviru vlastite ustavne i zakonske nadležnosti, provesti potrebne aktivnosti za prijem BiH u članstvo NATO-a”.

Ovim su dakle NATO integracije Bosne i Hercegovine postale i zakonska obaveza. Upravo je poštivanje Zakona o odbrani BiH bio osnovni uslov članova Predsjedništva BiH, Šefika Džaferovića i Željka Komšića koji su postavili pred budućeg mandatara novog saziva Vijeća ministara BiH koji bi, nezvanično, trebao dolaziti iz redova SNSD-a.

Na ovakve njihove stavove, reagovao je predsjedavajući Predsjedništva BiH, Milorad Dodik izjavivši da “ne vidi razloga da Predsjedništvo BiH održi sastanak o bilo kom drugom pitanju dok ovo ne bude riješeno”, najavljujući tako blokadu rada ovoga organa izvršne vlasti.

Da se formiranje vlasti uslovljava prihvatanjem NATO puta BiH, te da će usljed njegovog odlučnog odijanja primjena izbornih rezultata potrajati, Dodik je saopštio i predsjedniku Ruske Federacije, Vladimiru Putinu prilikom njegove nedavne posjete Beogradu, čime je još jedom potvrđeno da su stavovi SNSD-a po pitanju NATO intergracija BiH u najvećoj mogućoj mjeri kompatibilni sa dobro poznatim stavovima Ruske Federacije po tom pitanju.

S tim u vezi, nije za očekivati će u dogledno vrijeme Predsjedništvo BiH na poziv Michaela Pompea da usvoji Nacrt Godišnjeg nacionalnog programa odgovoriti pozitivno.

Pomenuto pismo državnog sekratara SAD-a ali i razgovor Milorada Dodika i Vladimira Putina nedvojbeno svjedoče da u geopolitičkom kontekstu NATO integracije Bosne i Hercegovine dolaze u samu žižu interesovanja ove dvije svjetske sile.

Stoga, iako je najava Stranke demokratske akcije o “pokretanju procedure za usklađivanje naziva entiteta RS sa Ustavom Bosne i Hercegovine” ali i nedavno usvajanje Deklaracije Hrvatsko narodnog sabora iz javnog prostora u Bosni i Hercegovini na momenat gurnulo u stranu pitanje NATO integeracija, ne treba sumnjati da će ono u svakom slučaju u narednom periodu dominirati političkim prostorom u Bosni i Hercegovini ali i regionu.

Tim više što je ratifikacijom Prespanskog sporazuma od strane grčkog parlamenta uklonjena i najveća prapreka NATO integraciji Republike Sjeverne Makedonije, te je sasvim očekivano da se nakon samog čina pristupanja ove zemlje Sjevernoatlantskom savezu, NATO obruč oko Bosne i Hecegovine dodatno stegne, a fokus Alijanse i njenih ključnih članica u punom kapacitetu usmjeri na Bosnu i Hercegovinu.

Jasno je da je na putu u Sjevernoatlantski savez, osim odbrambenih, potrebno pristupiti i vrlo ozbiljnim i korjenitim reformama u političkoj, sigurnosnoj, pravnoj i ekonomskoj sferi društva gdje je uvođenje vladavine prava jedan od prioriteta.

Sličan pristup i ozbiljno djelovanje se od naše zemlje zahtijeva i kada su evropske integracije u pitanju za koje, barem načelno, postoji volja svih relavantnih političkih subjekata u Bosni i Hercegovini. No, i pored toga, na putu za Evropsku uniju u tom pravcu veoma je malo učinjeno od strane onih koji su se na na takav zadatak obavezali.

Može li onda biti da je, i u slučaju procesa integracije Bosne i Hercegovine u NATO porodicu, upravo neizbježna uspostava vladavine prava na tom putu ono što njegove protivnike također ne čini sretnim?

Istinomjer.ba

Pitajte Istinomjer!