Analize

Na put do UNESCO-ve liste sa elementarnim neznanjem, rušenjem spomenika i neustavnom Komisijom za očuvanje nacionalnih spomenika

Nedavno je u javnosti odjeknula oštra reakcija načelnika općine Stari Grad Sarajevo, Ibrahima Hadžibajrića, o tome da će biti pokrenuta procedura nominacije grada Sarajeva na UNESCO-ovu Listu Svjetske kulturne baštine, a što je najavio gradonačelnik Abdulah Skaka.

Grad na Miljacki odavno prevazilazi granice države, postaje regionalno stjecište i centar, te evropski partner. Njegova kultura, historija i simbolika neodvojivi su dio evropskog duha i ukupne civilizacijske vrijednosti koja objedinjuje Istok i Zapad. Stoga sam uvjeren da će danas pokrenuti proces, na kraju biti uspješan, te dati Sarajevu, u okvirima svjetske civilizacije, mjesto koje zaslužuje.

(Abdulah Skaka, 08.09.2017.)

Hadžibajrić je u otvorenom pismu ovu inicijativu okaraktrizirao “pompeznom i najobičnijom obmanom javnosti”, i pri tom iznio mnoge istinite navode o tome zašto i zbog čega je put do nominacije na UNESCO-vu listu dosta dug i kompliciran, a kako je istraživanje Istinomjera pokazalo i nemoguće bez novih otkrića, nove znanstvene informacije o imovini, te zaštite dobara najprije na razini države BiH.

Grad Sarajevo je do sada bio dva puta nominovan za Listu svjetske kulturne baštine. Prvi put 1985. godine, kada je za Listu bila predložena Baščaršija, a Odluka, prema Izvještaju iz 1985. godine, bila je:

Da predložena kulturna dobra ne budu uključena u Popis svjetske baštine.

Drugom nominacijom, iz 1997. godine, pod nazivom “Sarajevo – jedinstveni simbol univerzalne multikulturalnosti – trajno otvoreni grad”, Sarajevo je uvršteno na Tentativnu listu svjetske baštine UNESCO-a, ali je Odluka Komiteta za upis na Listu svjetske baštine ponovo bila negativna.

U slučaju kada je odluka Komiteta za svjetsku baštinu negativna, a što je bio slučaj sa odlukom iz 1999. godine, član 158. Operativnih smjernica UNESCO-a jasno kaže:

Ako Odbor odluči da se dobro ne bi trebalo upisati na popis svjetske kulturne baštine, nominacija se ne može ponovno predočiti Odboru, osim u iznimnim okolnostima, koje mogu uključivati nova otkrića, nove znanstvene informacije o imovini ili različite kriterije koji nisu navedeni u izvornom imenovanju. U tim se slučajevima podnosi nova kandidatura.

Osim što gradonačelnik Skaka nije uzeo u obzir UNESCO-va pravila i procedure, i ranija dešavanja po pitanju nominacije grada Sarajeva na UNESCO-vu listu, pokazao je i nepoznavanje domaćeg zakonodavstva iz ove oblasti. Gradonačelnik bi svakako trebao biti upoznat i sa važećim Procedurama i kriterijima za podnošenje prijedloga za nominaciju za Listu svjetske kulturne baštine, prije nego li građanima/kama ulije lažnu nadu o tome da će Sarajevo biti nominovano za Listu. Važeće Procedure i kriterije za podnošenje prijedloga za nominaciju za Listu svjetske kulturne baštine, Reprezentativna lista svjetske baštine i Registar pamćenja svijeta UNESCO-a doneseni su od strane Državne komisije za saradnju BiH s UNESCO-om.

Tako, proceduru za uvrštavanje Sarajeva na UNESCO-vu Listu Svjetske kulturne baštine nije moguće pokrenuti (za gradsku cjelinu Sarajeva) i zbog drugih formalnih i proceduralnih razloga.

Da bi se uopšte razmatrala nominacija nekog dobra za stavljanje na Listu svjetske baštine to dobro prethodno mora imati najveći stepen zaštite na nivou države, odnosno biti proglašeno nacionalnim spomenikom. Ovo je prvi i osnovni korak prije pokretanja inicijative, a odluku o tome donosi Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH, u skladu sa Zakonom o provedbi odluka Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika, uspostavljene prema Aneksu 8 Dejtonskog mirovnog sporazuma.

Procedure nalažu da se, u postupcima koji prethode nominaciji, pribave saglasnosti i od strane jedinica lokalne samouprave i vlasnika spomenika, te izradi poseban Izvještaja o opravdanosti nominacija kao i poduzmu mnogi drugi koraci propisani Aktom o proceduri i kriterijima za podnošenje prijedloga za nominacije za Listu svjetske kulturne baštine.

Osim Državne komisije za saradnju BiH s UNESCO-om veoma važna karika u lancu je i Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH, koja je, kako već rekosmo, nadležna za donošenje odluka o proglašenju pokretnih i nepokretnih dobara nacionalnim spomenikom. Komisija je po svemu čuvena osim po opravdanosti i svrsishodnosti svoga postojanja. Afere oko Komisije krenule su najprije sa samog vrha bh vlasti, kada su članovi Predsjedništva BiH, na čelu sa tada predsjedavajućim Bakirom Izetbegovićem, konsenzusom donijeli Odluku o razrješenju dva međunarodna člana iz Komisije za zaštitu nacionalnih spomenika.

Podsjećamo, riječ je o Komisiji čiji je sastav propisan Dejtonskim mirovnim sporazumom, odnosno Aneksom 8.

Na Odluku o razrješenju međunarodnih stručnjaka iz Komisije regovale su ambasade SAD, Njemačke, Velike Britanije, Turske te Italije, upozoravajući Predsjedništvo BiH na neustavnost imenovanja novih članova Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika.

Bez obzira na sve, Komisija je nastavila sa radom u novom, izmjenjenom sastavu. Uslijedile su i mnoge druge afere počev od poništenja Odluke o proglašenju spomenika Tašlihan nacionalnim spomenikom i dozvoljavanja gradnje u neposrednoj blizini objekta Gazi Husrev-begovog bezistana u Sarajevu (nad ostacima Tašlihana), pa do nedavnog vrtoglavog povećanja plaća članovima Komisije, a što je također bila Odluka Predsjedništva BiH.

Rezimirajući trenutnu situaciju u kojoj se nalaze “dobra BiH” i nacionalni spomenici, sa (ne)znanjem “gradskih otaca” i “efikasnosti” Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika BiH, teško da se možemo nadati nekom “novom otkriću” i tome da će kulturna dobra i spomenici uživati najveći stepen zaštite na nivou države, a kamo li dospjeti na Listu svjetske baštine.

Jedino nam ostaje nada da će nadležni, ubuduće, prije nego li najave razne inicijative i kandidature najprije se upoznati sa unutrašnjim zakonodavstvom i procedurama, a potom i ispoštovati iste.

 

(Istinomjer.ba)

 

Pitajte Istinomjer!