On je kazao da po našim zakonima Ministarstvo unutarnjih poslova Kantona Sarajevo, Federalna uprava policije, SIPA ili OSA ne smiju upoznavati Ministarstvo sigurnosti sa svojim operativnim saznanjima, naglašavajući da je to jedan potpuno sulud zakon.
“Čak i ovih dana u vrlo dramatičnim dešavanjima ne dobijam niti jedan operativni podatak, od bilo koje naše agencije za provođenje zakona, policije ili obavještajne službe, niti su oni to po Zakonu obavezni”, kazao je Radončić.
Komentar:
Tvrdnja ministra sigurnosti BiH, da on nije imao niti jednu informaciju o događajima na protestima koji su se održavali širom zemlje u petak 07. februara, zapanjila je javnost u BiH. Posebno je nevjerovatno zvučala tvrdnja da, po našim zakonima, policijske uprave i sigurnosne službe „ne smiju“ upoznavati Ministarstvo sigurnosti sa svojim operativnim saznanjima. Međutim, realnost, tj. činjenično stanje u važećim zakonima ove zemlje je, kako se to i moglo očekivati, potpuno drugačije.
U Zakonu o Državnoj agenciji za istrage i zaštitu (SIPA) u stavu 1. Člana 21. navodi se da je ova agencija dužna sarađivati i pružati pomoć organima uprave i drugim tijelima, službama i institucijama u BiH, na njihov zahtjev.
Dalje, u prvom stavu Člana 22. stoji:
SIPA je dužna obavijestiti nadležna tijela u BiH o saznanjima prikupljenim u obavljanju svojih dužnosti, a u vezi s pripremanjem ili činjenjem krivičnog djela koje je u nadležnosti tog tijela, kao i o mjerama i radnjama preduzetima u cilju sprečavanja činjenja ili pronalaženja i hapšenja počinilaca takvih krivičnih djela.
Iz ovog člana se jasno vidi da je ministarstvo sigurnosti, kao nadležno tijelo BiH, moralo biti obavješteno o svim saznanjima ove agencije ukoliko je došlo do vršenja krivičnih dijela – a više je nego jasno da se dešavanja na sarajevskim ulicama upravo tako tretiraju od strane nadležnih organa.
U Članu 6. Zakona o Obavještajno-sigurnosnoj agenciji je također jasno navedena veza ove agencije sa Ministarstvom unutrašnjih poslova BiH:
Kada je to potrebno radi ispunjavanja svojih dužnosti u skladu sa ovim zakonom, Agencija blagovremeno obavještava slijedeće zvaničnike i tijela o obavještajnim pitanjima kako na vlastitu inicijativu tako i na njihov zahtjev: Predsjedništvo Bosne i Hercegovine (kolektivno) (u daljem tekstu: Predsjedništvo), predsjedavajućeg Vijeća ministara, ministra vanjskih poslova, ministra sigurnosti, ministra odbrane, predsjednike, potpredsjednike i premijere Federacije i Republike Srpske, ministre unutarnjih poslova Federacije i Republike Srpske, predsjedavajućeg i zamjenike predsjedavajućeg Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, predsjedavajućeg i zamjenike predsjedavajućeg Doma naroda Pralamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, predsjedavajućeg i zamjenike predsjedavajućeg Narodne skupštine Republike Srpske, predsjedavajućeg i zamjenike predsjedavajućeg Predstavničkog doma Federacije, predsjedavajućeg i zamjenike predsjedavajućeg Doma naroda Federacije, kao i Sigurnosno-obavještajnu komisiju Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine.
Čak i prema nadležnostima koje Ministarstvu sigurnosti daje Član 14. Zakona o ministarstvima BiH, Ministarstvo sigurnosti ingerencije za sljedeće aktivnosti:
Zaštita lica i objekata, prikupljanje i korištenje podataka od značaja za bezbjednost BiH, organizaciju i usaglašavanje aktivnosti entitetskih ministarstava unutrašnjih poslova i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine u ostvarivanju bezbjedonosnih zadataka u interesu BiH, pružanje podrške policijskim tijelima BiH.
Entitetsko, to jest federalno ministarstvo unutrašnjih poslova, predstavlja dakle instituciju sa kojom državno ministarstvo ne da ne smije, nego apsolutno može sarađivati. Dodatno, nigdje u Zakonu o unutrašnjim poslovima Federacije BiH ne postoji zabrana dostavljanja podataka Ministarstvu sigurnosti BiH. Štaviše, u članu 43. se navodi:
Federalno ministarstvo će na sličan način, predviđen u članu 42. ovog Zakona, pomagati, sarađivati i koordinirati funkcije u provođenju zakona koje su u njegovoj nadležnosti na zahtjev nadležnih institucija Bosne i Hercegovine, odgovarajućih organa Republike Srpske, Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, tužilaštava i drugih nadležnih organa uprave kada je to neophodno radi sigurnosti Federacije i Bosne i Hercegovine, u skladu sa primjenjivim propisima Federacije i Bosne i Hercegovine. Što se tiče kantonalnog ministarstva, Zakon o unutrašnjim poslovima Kantona Sarajevo navodi da kantonalno ministarstvo unutrašnjih poslova treba i može sarađivati sa federalnim ministarstvom, za koje je, kako smo vidjeli, propisano da može sarađivati sa institucijama BiH. Nijedan od ovih zakona, kao ni zakoni o ministarstvima, nemaju nikakvih odredbi koje bi eksplicitno zabranjivale saradnju sa Ministarstvom sigurnosti BiH.
Dalje, u Članu 14. Zakona o ministarstvima BiH se navodi i ovo:
U sastavu ovog ministarstva kao upravne organizacije su Direkcija za koordinaciju policijskih tijela BiH (u daljnjem tekstu: Direkcija), Granična policija Bosne i Hercegovine, Drţavna agencija za istrage i zaštitu, Agencija za forenzička ispitivanja i vještačenja, Agencija za školovanje i stručno usavršavanje kadrova, Agencija za policijsku podršku i Služba za poslove sa strancima, čija se prava, dužnosti i operativna samostalnost uređuju posebnim zakonima.
Dakle, ako pogledamo zakone kojima se reguliše rad institucija koje je pobrojao Fahrudin Radončić, vidimo da ne samo da nije tačno da one “nisu smjele” obavjestiti Ministarstvo sigurnosti o svim operativnim saznanjima, nego su to bile i dužne uraditi ako su dešavanja na ulicama tretirale kao krivično djelo. Pored toga, ministar sigurnosti BiH, prema navedenim zakonima, ima izričito pravo da informacije zahtjeva, te ga ništa nije sprječavalo da to i učini. Stoga je i njegova izjava od Istinomjera ocjenjena kao neistinita.