I pored obaveza preuzetih kako Dejtonskim mirovnim ugovorom, tako i dokumentima koje su u međuvremenu usvojile nadležne institucije Bosne i Hercegovine, izbjeglice i raseljene osobe u našoj zemlji su i dalje stvarnost. Kao rok za zatvaranje kolektivnih centara u Bosni i Hercegovini, nadležnima se 2020. godina možda čini blizu, ali za naše građane koji su godinama “ljudi bez adrese” i stanovnici neuslovnih kolektivnih centara, svi rokovi su već odavno probijeni.
Pomalo nevjerovatno zvuči činjenica da i nakon 23 godine od završetka rata, u Bosni i Hercegovini i dalje postoje osobe sa statusom izbjeglih i raseljenih lica. Prema posljednjim podacima, 7.200 građana BiH sa takvim statusom živi u 121 kolektivnom centru namijenjenom za njihov smještaj. Nemali broj pomenutih lica su u takvim objektima smještena duže od 20 godina. Najveći kolektivni centar nalazi se u Federaciji BiH, i to u Mihatovićima kod Tuzle. Tako, dugogodišnji stanovnik ovog centra, Izet Pinjić, koji sa porodicom punih 20 godina živi u kolektivnim centrima kaže:
Nemam se gdje vratiti. Ja sam podnosio molbe ali nikad me niko nije pozvao da bi se ja vratio, da mi nešto naprave. Tako da sam tu više od 15 godina.
Izet Pinjić, 02.07.2018.
Ovakvih primjera je puno širom Bosne i Hercegovine, te je u cilju rješavanja ovog problema, 25.01.2013. godine, Administrativno vijeće Razvojne banke Vijeća Europe (CEB) odobrilo Bosni i Hercegovini zajam u iznosu do 60 miliona eura za finansiranje Projekta zatvaranja kolektivnih centara i alternativnog smještaja, od čega se na Federaciju BiH odnosi 40.423.203,00 EUR, na Republiku Srpsku iznos od 18.619.412,00 EUR i na Distrikt Brčko 1.407.385,00 EUR.
Osnovni cilj Projekta je, kako se navodi, “podržati interno raseljene osobe i druge ugrožene osobe da se presele iz prenapučenih, oštećenih i “privremenih” smještaja u kolektivnim centrima, gdje žive već godinama, te na taj način ostvare svoje pravo na odgovarajući smještaj. Pri tome, cilj ovog projekta također je pružiti podršku BiH da ispuni svoju obavezu prioritetnog zatvaranja svih kolektivnih centara”.
Planirano je da se Projektom obuhvati 7.200 raseljenih, povratnika ili socijalno ugroženih osoba, a nakon rekonstrukcije, obnove ili izgradnje 2.611 stambenih jedinica u 82 objekta. Sve bi na kraju trebalo rezultirati zatvaranjem 121 kolektivnog centra, ili 80% od ukupnog broja u Bosni i Hercegovini. Predviđeni rok za završetak implementacije ovog projekta ističe 2020. godine.
“Rješavanje pitanja kolektivnih centara u BiH jedno od najvažnijih pitanja za vlast u Bosni i Hercegovini”, tvrdi ministrica za ljudska prava i izbjeglice u Vijeću ministara BiH, Semiha Borovac:
Preseljenjem u nove stambene jedinice stvorit će se i preduslovi za smanjenje siromaštva, odnosno dovest će do boljeg ekonomskog položaja osoba koje su trenutno korisnici prostorija kolektivnih centara.
Semiha Borovac, 02.07.2018.
Međutim, obzirom da je od kraja rata prošlo više od dvije pune decenije, teško se oteti utisku da je rješavanje pitanja kolektivnih centara, barem do sada, bilo visoko na listi prioriteta bilo koje garniture vlasti od Dejtona do danas. Sa druge strane, čini se, da se u posljednje vrijeme stvari ipak pomiču sa mrtve tačke. Tako je u cilju implementacije projekta CEB II početak radova na izgradnji zgrade socijalnog stanovanja u općini Tešanj ozvaničen 02.11.2017. godine, a u sklopu kojih je predviđena izgradnja objekta od 21 stambene jedinice u Tešnju na lokalitetu Medakovo gdje će biti smješteno 65 osoba. Iako su radovi u toku, oni do danas nisu završeni, te kolektivni centar “Vila” još uvijek nije zatvoren.
Osim toga, jula prošle godine ministarstvo raseljenih osoba i izbjeglica Federacije BiH potpisalo je sporazum o saradnji sa predstavnicima devet opšina, te tako nastavilo s realizacijom projekta zatvaranja kolektivnih centara pružanjem javnih stambenih rješenja (CEB II). Napominjući da ukupna vrijednost potpisanih Sporazuma u kojeg su uključene opštine Foča-Ustikolina, Pale-Prača. Čelić, Gračanica, Gradačac, Kladanj, Sapna, Lukavac i Donji Vakuf, iznosi oko 19 miliona KM, federalni ministar raseljenih osoba i izbjeglica Edin Ramić je dodao:
Danas smo dogovorili osnove za izgradnju devet višestambenih objekata sa 227 stambenih jedinica te rekonstrukciju 13 objekata sa 36 stambenih jedinica. Ukupno će na ovaj način biti stambeno zbrinuto 813 lica. Hvala premijeru Novaliću, našim kreditorima iz Razvojne banke Vijeća Evrope, resornim kantonalnim ministrima i načelnicima općina, jer su pokazali u ovom procesu spremnost da zajedno radimo za interes i za dobro najugroženijih kategorija stanovništva. Uvjeren sam da ćemo do kraja 2018. godine već imati rezultate onoga što smo dogovorili danas.
Edin Ramić, 18.07.2017.
I Kolektivni centar u Mihatovićima, u skladu sa ranijim najavama trebao je biti zatvoren još za 2017. godine, ali se to nije desilo. Najave zatvaranja ovog kolektivnog centra stižu i ove, 2018. godine. Tako je, polažući kamen temeljac za dvije zgrade za socijalno stanovanje koje će biti izgrađene u tuzlanskim naseljima Miladije i Solina, gdje će ,kako se navodi, više od 100 porodica koje su smještene u kolektivnom centru u Mihatovićima bit će preseljene,, ministar Ramić izjavio:
Kada je riječ o Tuzli, mi se nadamo da ćemo sve ljude useliti u stanove u toku iduće godine.
Edin Ramić, 02.07.2018.
Treba reći da problem zasigurno ima svoju političku, ali prije svega onu ljudsku dimenziju. Od sumorne svakodnevnice života u vrlo lošim uslovima kakvi vladaju u kolektivnim centrima za ljude “bez adrese” u svojoj sopstvenoj zemlji, kako nadležne institucije, tako i javnost u Bosni I Hercegovini najčešće je okretala glavu.
Ko je sve tokom svih ovih godina i u kolikom stepenu odgovoran za činjenicu da i dalje jedan nemali broj građana Bosne i Hercegovine posljedicom ratnih dejstava nema krov nad glavom, pitanje je na koje javnost možda nikada neće dobiti adekvatan odgovor. Dodatna dimenzija ovog problema ogleda se u činjenici da stanovnicima kolektivnih centara nije, iz mnoštva razloga, omogućeno da se vrate na svoja predratna mjesta boravka. Ova činjenica povlači i neka druga pitanja, kao što je pitanje odgovornosti onih koji su, u skladu sa Anexom 7 Dejtonskog mirovnog ugovora, bili dužni da im to omoguće.
Na kraju, i dokument pod nazivom Revidirana strategija Bosne i Hercegovine za provedbu Aneksa VII Dejtonskog mirovnog sporazuma usvojen je 2010. godine, u svojim strateškim ciljevima pored dovršenja procesa povratka izbjeglica i raseljenih osoba u BiH, navodi i realiziranje povrata imovine i stanarskih prava, dovršenje procesa rekonstrukcije stambenih jedinica za potrebe povratka, te osiguranje uslova održivog povratka i procesa reintegriranja u BiH. Prateći ispunjavanje ciljeva i implementaciju Revidirane strategije, Istinomjer je još 2013. godine pisao o tome, napominjući da se u Izvještaju o napretku BiH za 2013. navodi da još uvijek postoji 103 449 interno raseljenih osoba, od kojih oko 8 580 živi u kolektivnim centrima, te 6 927 izbjeglica. Napori u provedbi revidirane Strategije Aneksa 7 Dejtonskog sporazuma su uglavnom bili usmjereni na obnovu stambenih jedinica.
No i pored obaveza preuzetih kako Dejtonskim mirovnim ugovorom, tako i dokumentima koje su u međuvremenu usvojile nadležne institucije Bosne i Hercegovine, izbjeglice i raseljene osobe u našoj zemlji su i dalje stvarnost. Kao rok za zatvaranje kolektivnih centara u Bosni i Hercegovini, nadležnima se 2020-a godina možda čini blizu, ali za naše građane koji su godinama “ljudi bez adrese” i stanovnici neuslovnih kolektivnih centara, svi rokovi su već odavno probijeni.
(istinomjer.ba)