Aktuelna predsjednica Republike Srpske Željka Cvijanović bila je gost emisije “Direktno sa Minjom Miletić” na Euronews Srbija 6. oktobra 2022. godine, gdje je, između ostalog, govorila o legitimitetu visokog predstavnika u BiH, a ponovila je i jednu tvrdnju u kontekstu Bosne i Hercegovine, koju je Istinomjer u više navrata ocijenio neistinitom.
Na pitanje voditeljice kako gleda na postupak visokog predstavnika Christiana Schmidta, koji je u izbornoj noći 2. oktobra 2022. godine nametnuo odluku o izmjenama Izbornog zakona BiH, Cvijanović je iznijela nekoliko tvrdnji o legalitetu visokog predstavnika, pravu visokog predstavnika da nameće odluke kojima se vrše izmjene zakona, kao i načinu imenovanja visokog predstavnika.
Kao prvo, gledam na postupak Schmidta, i svakog drugog ko se ne zove Schmidt i koji bi bio pravi visoki predstavnik, da oni to nemaju pravo da rade i nameću stvari. Niko im nije dao to pravo, ako pročitate Dejtonski sporazum i pogledate aneks koji reguliše pitanje visokog predstavnika, tamo nigdje ne piše da on ima pravo da nameće bilo šta, da mijenja bilo šta, a mi smo u našoj postratnoj i postdejtonskoj historiji mogli da vidimo more primjera u kojima su visoki predstavnici mijenjali ustav, zakon, nametali odluke. (…) Schmidt ima problematičan status što se tiče Republike Srpske. Naši najveći organi, uključujući NSRS, rekla je da on nije prošao kroz redovnu proceduru imenovanja, kao što i nije dobio saglasnost, tj. nije verifikovan rezolucijom Savjeta bezbjednosti, i to je prosto činjenica da je tako.
Željka Cvijanović, 6.10.2022.
U kontekstu tvrdnje Željke Cvijanović da visoki predstavnici nemaju pravo da “nameću bilo šta”, podsjećamo da je članom 5. Aneksa 10 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini visoki predstavnik ovlašten za konačnog interpretatora Sporazuma o civilnoj implementaciji mirovnog ugovora. Osim toga, prema članu 2. Aneksa 10 Dejtonskog sporazuma, visoki predstavnik olakšava rješenje bilo kojih poteškoća koje nastanu provedbom civilnoga rješenja, ako prosudi da je to potrebno. Dodatno, u zaključcima konferencije Vijeća za implementaciju mira (PIC), održane u Bonu 9. i 10. decembra 1997. godine, PIC je “pozdravio namjeru visokog predstavnika da iskoristi svoja krajnja ovlaštenja u regiji u vezi s interpretacijom Sporazuma o civilnoj implementaciji Mirovnog sporazuma, u cilju olakšanja razrješenja teškoća putem donošenja obavezujućih odluka, kad on smatra za neophodno”, čime su visokom predstavniku dodijeljene takozvane bonske ovlasti.
Vijeće pozdravlja namjeru Visokog predstavnika da iskoristi svoja krajnja ovlaštenja u regiji u vezi sa interpretacijom Sporazuma o civilnoj implementaciji Mirovnog sporazuma, u cilju olakšanja razrješenja teškoća putem donošenja obavezujućih odluka, kad on smatra za neophodno, o slijedećim pitanjima:
a) vrijeme, mjesto i predsjedavanje sastancima zajedničkih institucija;
b) privremene mjere koje stupaju na snagu kad strane nisu u mogućnosti da se dogovore i koje ostaju važeće dok Predsjedništvo ili Vijeće ministara ne usvoji odluku o tom pitanju u skladu sa Mirovnim sporazumom;
c) druge mjere pri osiguranju implementiranja Mirovnog sporazuma u cijeloj Bosni i Hercegovini i njenim entitetima, kao i neometanog rada zajedničkih institucija. Takve mjere mogu uključivati aktivnosti protiv osoba koje obavljaju javnu službu ili funkcionera koji izostaju sa sastanaka iz neopravdanih razloga ili za koje Visoki predstavnik smatra da narušavaju pravne obaveze uspostavljene Mirovnim sporazumom ili rokove za njihovo implementiranje.
Bonska konferencija o implementaciji mira
Treba podsjetiti i da je Ustavni sud Bosne i Hercegovine 2006. godine zaključio da “u postojećem pravnom sistemu BiH nema djelotvornog pravnog lijeka protiv odluka visokog predstavnika koje se tiču prava pojedinaca, a niti je BiH u okviru svoje pozitivne obaveze preduzela aktivnosti u cilju obezbjeđivanja djelotvornog pravnog lijeka protiv navedenih odluka visokog predstavnika”.
Brojni/e javni/e funkcioneri/ke u proteklom periodu netačno su tvrdili/e da visoki predstavnik u BiH nema ovlaštenja da donosi, tj. nameće zakone, niti ima pravni osnov za zabranu političkog djelovanja pojedincima/kama, te da se njegove odluke mogu odbaciti. Među tim funkcionerima/kama našli/e su se član Predsjedništva BiH Milorad Dodik i njegov savjetnik Milan Tegeltija (1, 2), zatim Snježana Novaković-Bursać i zastupnica u Narodnoj skupštini Republike Srpske Ivanka Marković.
Kada je u pitanju tvrdnja da aktuelni visoki predstavnik “nije prošao kroz redovnu proceduru imenovanja, kao što i nije dobio saglasnost, tj. nije verifikovan rezolucijom Savjeta bezbjednosti”, Istinomjer podsjeća da je i u ovom slučaju slične tvrdnje ocijenio neistinitim s obzirom na činjenicu da definisana procedura izbora visokog predstavnika ne postoji.
U Vijeću sigurnosti UN-a krajem juna 2021. godine održana je rasprava o imenovanju novog visokog predstavnika u BiH. Kako je tada prenijela VOA, predstavnik Rusije u Vijeću sigurnosti Vasilij Nebenzia rekao je da bi Schmidtov izbor rezolucijom trebalo potvrditi Vijeće sigurnosti, pozivajući se na raniju praksu. Ipak, imenovanje Christiana Schmidta podržale su SAD, Velika Britanija, Estonija, Norveška i druge zemlje, navodeći da je potvrda Vijeća sigurnosti “poželjna, ali ne i neophodna”. Izostanak potvrde Vijeća sigurnosti UN-a nije presedan, što govori i slučaj iz 2005. godine, kada je za visokog predstavnika odabran Christian Schwarz-Schilling. Štaviše, definisana procedura izbora visokog predstavnika i ne postoji, a čak ni prvog vršioca ove funkcije Carla Bildta nije imenovalo Vijeće sigurnosti UN-a.
Pred sami kraj gostovanja Cvijanović je ponovila još jednu netačnu tvrdnju, o kojoj je Istinomjer također pisao u više navrata.
Mi realno gledajući ipak funkcionišemo kao dva sistema odvojena, kada pogledate BiH je sastavljena od jedne republike i jedne federacije koja se dalje dijeli na 10 kantona ili sastoji od 10 kantona.
Željka Cvijanović, 6.10.2022.
U kontekstu tvrdnje da je BiH “sastavljena od jedne republike i jedne federacije” podsjećamo na to da je Bosna i Hercegovina nezavisnost od SFRJ proglasila 1. marta 1992. godine, nakon održanog referenduma. Zemlje članice tadašnje Evropske zajednice 6. aprila 1992. godine priznale su Bosnu i Hercegovinu kao nezavisnu i suverenu državu, a dan kasnije to su učinile i Sjedinjene Američke Države, dok je BiH 22. maja 1992. godine postala članica organizacije Ujedinjenih naroda (UN).
Republika Srpska proglašena je 9. januara 1992. godine, kada je Skupština Republike srpskog naroda donijela “Deklaraciju o proglašenju Srpske republike”. Postupak o ocjeni ustavnosti “proglašenja Republike Srpske” od 9.1.1992. godine pred Ustavnim sudom Republike Bosne i Hercegovine pokrenut je 28. septembra 1992. godine i deklaracija od 9. januara, kao i “Ustav Srpske Republike Bosne i Hercegovine”, također iz februara iste godine, proglašeni su neustavnim 8. oktobra 1992. godine, prenosi Al Jazeera Balkans.
Da Republika Srpska, kao ni Federacija Bosne i Hercegovine, nije bila nezavisna država, govori i to da je Republika Bosna i Hercegovina međunarodno priznata 1992. godine, dok entitete nijedna država nikada nije priznala.
Također, Ustav BiH u svom prvom članu potvrđuje da Bosna i Hercegovina “nastavlja svoje pravno postojanje po međunarodnom pravu kao država, s unutrašnjom strukturom modificiranom ovim Ustavom i s postojećim međunarodno priznatim granicama”.
Također, Ustav BiH, kao Aneks IV Dejtonskog mirovnog sporazuma, u svom trećem članu navodi da se Bosna i Hercegovina “sastoji od dva entiteta: Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske”.
S obzirom na činjenice da je visokim predstavnicima data mogućnost da nameću odluke kroz tzv. bonska ovlaštenja, da definisana procedura izbora visokog predstavnika ne postoji i da BiH nije “sastavljena” od Republike Srpske i Federacije BiH, Istinomjer spomenute tvrdnje Željke Cvijanović ocjenjuje neistinitim.
(Istinomjer.ba)