Neistina

O Srebrenici kao “mjestu stradanja Bošnjaka” govori se od 1995. godine

Gostujući u programu RTRS-a, član Predsjedništva BiH Milorad Dodik govorio je o Srebrenici, ponovo relativizirajući genocid koji je počinjen u julu 1995. godine.

Foto: RTRS

Dodik je tako ustvrdio kako o Srebrenici “niko nije pričao kao o mjestu stradanja Bošnjaka do 2001. godine”.

Srebrenica je špekulativno mjesto, planetarno poznato po špekulacijama za neke vrste događaja tamo. Izvještaj koji je napravila međunarodno neutralna komisija pobio je sve ono što je neko pričao, a oni kažu “aaaa, Haški tribunal..”. Šta Haški tribunal? Pa svaku noć gledate američke filmove koji govore kako je njihov sud pogriješio pa su tamo neke stavljali na električne stolice za spaljivanje, pa nakon deset godina se utvrdilo da taj čovjek nije trebao biti spaljen. Ko može garantovati da u uslovima političkog pritiska i motiva pod kojima je bio Haški tribunal nije bilo zloupotrebe presuda. O Srebrenici niko nije pričao kao o mjestu stradanja Bošnjaka do 2001. godine.

Milorad Dodik, 5. 2. 2021.

Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju 2001. godine za zločine počinjene u Srebrenici osudio je generala Radislava Krstića te je njegov zločin okarakterisao kao genocid, a odluka je potvrđena i drugostepenom presudom. Bosna i Hercegovina je još 20. marta 1993. podnijela tužbu pred Međunarodnim sudom u Haagu protiv tadašnje Federalne Republike Jugoslavije, zbog kršenja Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida. Presudom od 26. februara 2007. godine, Međunarodni sud u Haagu utvrdio je da masovna ubistva, i ostali zločini počinjeni tokom agresije na cijelom teritoriju Bosne i Hercegovine, nisu popraćeni posebnom namjerom koja definira zločin genocida. Međutim, Sud je utvrdio da su ubistva u Srebrenici bila posvećena posebnoj namjeri da se dijelom uništi skupina Bošnjaka na tom području i da se u Srebrenici doista dogodio genocid. Sud je tom presudom utvrdio da je Republika Srbija povrijedila svoju obavezu sadržanu u članu 1. Konvencije o genocidu, kako bi spriječila genocid u Srebrenici, ali i kako je Republika Srbija kao tužena strana prekršila svoju obavezu kažnjavanja odgovornih osoba za počinjenje genocida, uključujući i nesuradnju s Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju. Pregled presuda za genocid i ostale zločine u Srebrenici možete pogledati u analizi Al Jazeere Balkans.

Međutim, suprotno Dodikovoj tvrdnji da o Srebrenici do 2001. godine niko nije pričao kao o mjestu stradanja Bošnjaka, postoje brojni dokumenti, izvještaji i reportaže stranih medija o događajima iz jula 1995. godine, a koji su objavljeni od 1995. do 2001. godine.

Tako “Izvještaj generalnog sekretara UN-a o kršenjima međunarodnog humanitarnog prava u područjima Srebrenice, Žepe, Banjaluke i Sanskog mosta”, iz novembra 1995. godine, pozivajući se na izvještaje visokog komesara Ujedinjenih nacija za ljudska prava (UNHCHR), visokog komesara Ujedinjenih nacija za izbjeglice (UNHCR), Mirovne snage Ujedinjenih nacija (UNPF) u bivšoj Jugoslaviji i Zaštitne snage Ujedinjenih nacija (UNPROFOR) u Bosni i Hercegovini, u kontekstu dešavanja u Srebrenici pominje nestale osobe, dokaze o masovnim egzekucijama te izvještaje o uključenosti regularnih snaga Vojske RS-a, ali i paravojnih formacija u njihovom vršenju.

U izvještaju se navodi kako je teško utvrditi broj nestalih osoba sa područja tadašnje zaštićene enklave Srebrenica.

Stoga je teško utvrditi tačan broj nestalih. Međunarodni komitet Crvenog križa (ICRC) primio je preko 10.000 zahtjeva za traženje porodica i utvrdio da su 2.000 zahtjeva duplikati, što ostavlja ukupno 8.000 zahtjeva. Daljnja analiza MKCK-a pokazuje da se 5.000 zahtjeva odnosi na pojedince za koje se navodi da su napustili enklavu prije nego što su je snage bosanskih Srba zauzele. Otprilike 3.000 zahtjeva odnosi se na osobe koje su snage bosanskih Srba tokom samog protjerivanja odvojile od porodica.

Izvještaj generalnog sekretara UN-a, 27. 11. 1995.

“Postoje značajni dokazi koji potkrepljuju zaključak da su vojnici bosanskih Srba pogubili nepoznati broj muškaraca bosanskih muslimana”, navodi se u izvještaju koji se poziva na izjave svjedoka pogubljenja; izjave holandskih vojnika, koje uključuju i neposredne i posredne dokaze o pogubljenjima; izvještaje svjedoka u vezi s posrednim dokazima o pogubljenjima, uključujući promatranje grupa zatočenih osoba i leševa, ali i ostale potkrepljujuće materijalne dokaze o pogubljenjima (fotografije masovnih grobnica i dokaze pronađene na mjestima pogubljenja).

Izjave ovih muškaraca opisuju pogubljenja na najmanje šest lokacija na području Srebrenice, i to Nove Kasabe – Konjević-Polja (Kaldrmice), Kravica, Rašica Gaja, Zabrda i dva lokaliteta u Karakaju. Organizacija Human Rights Watch/Helsinki prikupila je posredne dokaze koji ukazuju na moguću dodatnu lokaciju u Bratuncu. Postoje i direktni i posredni dokazi o pogubljenjima u Potočarima.

Izvještaj generalnog sekretara UN-a, 27. 11. 1995.

 

Izvještaj Human Rights Watcha, objavljen u oktobru 1995. godine, bazira se na neuspjeh snaga UN-a u održavanju mira u zaštićenoj zoni Srebrenica, a daje iscrpan pregled svih dešavanja, uključujući i masovna ubistva.

10. augusta, dok je Human Rights Watch/Helsinki provodio misiju utvrđivanja činjenica, Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda održalo je zatvorenu sjednicu na kojoj je Amb. Madeleine Albright pokazala osam fotografija, od kojih su tri navodno kasnije objavljene u javnosti. Ove američke satelitske i avionske fotografije, snimljene u istočnoj Bosni oko 13. do 14. jula, prikazale su ljude natrpane na fudbalskom terenu u području Nove Kasabe. Nekoliko dana kasnije, fotografija aviona U2 zabilježila je prazan stadion, ali i četiri mjesta svježe iskopane zemlje i tragova kamiona na obližnjem polju.

Human Rights Watch, 15. 10. 1995.

Neke od satelitskih fotografija koje se spominju u ovom izvještaju, a koje su vlasništvo Haškog tribunala, možete pogledati OVDJE.

O Srebrenici su u to vrijeme pisali i brojni svjetski mediji, a u izvještajima koji su pisani prije presuda Haškog tribunala za genocid govori se o masovnim stradanjima. New York Times je tako u julu 1996. godine objavio priču o proslavi godine dana od oslobođenja Srebrenice.

Većina svijeta to smatra datumom kada je započeo najgori ratni zločin u ratu prekrivenom zločinima, ali čelnici bosanskih Srba dali su mu novo ime: Dan oslobođenja. I danas su mnogi novi stanovnici Srebrenice proslavili godišnjicu zauzimanja grada od muslimana prije godinu dana. Ovdje se ne spominju procjene međunarodnih istražitelja koje govore da su, nakon zauzimanja grada, vojnici bosanskih Srba, progonili, zarobili i ubili 8.000 muškaraca i dječaka. Čini se da je većina Srba ovdje uvjerena da takvi razgovori nisu ništa drugo do laži.

New York Times, Mike O’Connor, 12. 7. 1996.

Samo nekoliko dana kasnije, 18. jula, u istim novinama objavljena je priča o forenzičarima koji rade na iskopavanju masovnih grobnica. U samom uvodu u priču, Barry James, tadašnji novinar International Herald Tribuna, navodi kako su iskopavanje masovnih grobnica, identifikacija žrtava i pružanje dokaza za sudove postale nova mračna nauka za kraj 20. vijeka.

U Srebrenici, gdje su bosanski Srbi prošlog ljeta masakrirali oko 3.000 nenaoružanih civila, tim stručnjaka sastavlja sliku o tome ko je šta i kome radio.

New York Times, Barry James, 18. 7. 1996.

Arhivu svojih tekstova o dešavanjima u Srebrenici iz jula 1995. godine objavio je list The Guardian na svom internet-portalu. U jednom od izvještaja navodi se kako je istraga Ujedinjenih nacija otkrila da su vojnici bosanskih Srba počinili kršenja ljudskih prava nakon pada muslimanske enklave Srebrenica, uključujući masovna pogubljenja i premlaćivanja.

Povjerljivi izvještaj UN-a, koji je jučer procurio do Guardiana, podržava ranije navode štampe i Vlade Sjedinjenih Američkih Država o masovnim ubistvima. Njegovi autori kažu da je prerano za procjenu koliko ih je ubijeno i ponavljaju međunarodne zahtjeve za pristup području Srebrenice kako bi se omogućila dalja istraga. Međunarodni komitet Crvenog križa (ICRC) rekao je juče da se u istočnoj Bosni najmanje 6.000 ljudi vodi kao nestalo. Američki zvaničnici vjeruju da sudbina do 12.000 ljudi nije poznata, a kažu da bi ih 2.700 moglo biti sahranjeno u masovnoj grobnici u blizini sela Kasaba, nekoliko kilometara sjeverozapadno od Srebrenice.

The Guardian, Ian Traynor, Julian Borger and Hella Pick, 12. 8. 1995.

Pet godina nakon pada Srebrenice, BBC je u julu 2000. godine objavio priču o Srebrenici, u kojoj je naveo kako je saopštenje tadašnjeg premijera RS-a Milorada Dodika viđeno kao gesta pomirenja, a o njemu su u to vrijeme napisali:

Gospodin Dodik se generalno smatra prozapadnim političarem. Vodio je vladu u entitetu bosanskih Srba, odnosno Republici Srpskoj, pod privremenom upravom od 1998. godine. Preuzeo je dužnost od izabranog predsjednika Nikole Poplašena, kojeg je visoki međunarodni predstavnik u Bosni smijenio zbog odbijanja da provede Dejtonski mirovni sporazum. Gospodin Dodik je više “prodejtonski” od mnogih političara u Republici Srpskoj.

BBC, 14. 7. 2020.

Sam Dodik 2007. godine tvrdio je za emisiju Centralni dnevnik sa Senadom Hadžifejzovićem da se u Srebrenici desio genocid, pozivajući se na presudu Haškog tribunala.

Ja znam savršeno dobro šta je bilo, bio je genocid u Srebrenici. To je presudio Sud u Haagu i to je nesporna pravna činjenica.

Milorad Dodik, 2007. godina

Ovu, kao i neke ranije Dodikove izjave u vezi sa ratnim zločinima date novinaru Senadu Hadžifejzoviću u njegovim emisijama, pogledajte u videu ispod:

U vezi sa ovom izjavom, Dodik je u novembru 2020. godine ustvrdio da je bio izmanipulisan.

Iz svega navedenog jasno je da se masovnim stradanjima u Srebrenici govorilo odmah nakon pada ovog grada, 11. jula 1995. godine, što se vidi i iz izvještaja UN-a i Human Rights Watcha, ali i brojnih drugih medijskih izvještaja iz tog perioda.

I sam Milorad Dodik o tome je prije više od decenije govorio potpuno drugačije, a Istinomjer će njegovu nedavno iznesenu tvrdnju, da “o Srebrenici niko nije pričao kao o mjestu stradanja Bošnjaka do 2001. godine”, ocijeniti kao neistinitu.

(Istinomjer.ba)

Pitajte Istinomjer!