Nakon što je Ustavni sud BiH na zahtjev sedam delegata Vijeća naroda Republike Srpske (RS) donio odluku kojom je van snage stavio član 53. Zakona o poljoprivrednom zemljištu RS kojim je propisano da predmetno poljoprivredno zemljište koje je po svojoj prirodi javno dobro, odnosno državno vlasništvo, po sili zakona postaje vlasništvo i posjed Republike Srpske, od strane zvaničnika RS najavljena je obustava rada u odlučivanju predstavnika tog entiteta po bilo kom pitanju iz nadležnosti organa BiH. Potom je i Narodna Skupština Republike Srpske (NSRS) na svojoj posebnoj sjednici održanoj 17. februara usvojila “Informaciju u vezi antidejtonskog djelovanja Ustavnog suda BiH – prijedlog predsjednika Republike Srpske”, kao i usaglašene “Zaključke lidera parlamentarnih partija u vezi antidejtonskog djelovanja Ustavnog suda BiH”.
Među osam usvojenih zaključaka našli su se i onaj kojim “NSRS obavezuje predstavnike Republike Srpske u institucijama BiH da obustave donošenje bilo kakvih odluka u organima BiH do usvajanja Zakona o prestanku mandata stranih sudija i izboru domaćih sudija u Ustavnom sudu BiH i njegovog stupanja na snagu i do poništenja sporne odluke Ustavnog suda BiH vezano za poljoprivredno zemljište Republike Srpske”, ali i zaključak kojim se isti predstavnici RS u institucijama BiH zadužuju da u PS BiH “predlože usvajanje Zakona o prestanku mandata stranih sudija i izboru domaćih sudija u Ustavnom sudu BiH”.
Ista sjednica ostat će upamćena po govoru Milorada Dodika koji je svoje obraćanje poslanicima započeo pozdravom i dobrodošlicom: “Goodbye BiH, welcome RSexit”.
U svjetlu posljednjih blokada državnih instititucija Istinomjer donosi neke od najeklatantnijih slučajeva u kojima je Milorad Dodik u posljednjih deset godina najavljivao mogućnost održavanja raznih referenduma u Republici Srpskoj, pa i onih o njenoj nezavisnosti ali i primjere neučešća SNSD-a u odlučivanju na državnom nivou. Interesantno je da se nekoliko takvih situacija desilo upravo u izbornim godinama kao što je i slučaj sa tekućom 2020. godinom.
Narodna Skupština Republike Srpske (NSRS) usvojila je u februaru 2010. godine Zakon o referendumu i građanskoj inicijativi, a kako je tada rečeno “zakonom se uređuje raspisivanje i sprovođenje referenduma u entitetu, gradu ili opštini i definišu organi za njegovo sprovođenje ali ne i referendumsko pitanje”. Nakon usvajanja ovog zakona Dodik je najavio mogućnost održavanja referenduma još u aprilu iste godine.
“Volio bih da Bošnjaci ne podignu veto i da referendum imamo već u aprilu. U suprotnom, o referendumu nećemo moći da razmišljamo do juna ili jula zbog procedura pred Ustavnim sudom”, izjavio je Dodik u februaru 2010. godine za jednu od tada najgledanijih televizija u Crnoj Gori, podgoričku televiziju “In”.
Klub Bošnjaka u Vijeću naroda RS uložio je veto na zaštitu vitalnog nacionalnog interesa, ali je Vijeće za zaštitu vitalnog interesa Ustavnog suda RS zaključilo da Zakon o referendumu i građanskoj inicijativi RS ne povređuje vitalni nacionalni interes Bošnjaka. Ipak referendum tada nije održan, a cijela priča dešavala se u godini u kojoj su održavani i Opšti izbori.
Postojanje Suda i Tužilaštva na državnom nivou Dodik je prvi put problematizovao krajem 2010. i početkom 2011. godine kada je NSRS upravo na njegovu inicijativu u aprilu 2011. godine usvojila Odluku o još jednom referendumu, a kojom je definisano referendumsko pitanje o “nametnutim odlukama visokog predstavnika” i utvrđeni detalji njegovog održavanja.
Prema ovoj odluci građani RS su trebali odgovoriti na referendumsko pitanje “da li podržavaju nametnute zakone visokog predstavnika u BiH, posebno o Sudu i Tužilaštvu BiH, i njihovu neustavnu verifikaciju u Parlamentarnoj skupštini BiH“. Međutim, samo dva mjeseca kasnije i to ponovo na inicijativu Milorada Dodika, NSRS je Odluku o ovom referendum stavila van snage.
Nakon što je objavljena informacija da je tadašnji turski ministar vanjskih poslova Ahmet Davutoglu pokrenuo snažnu diplomatsku inicijativu za uključivanje BiH u Akcioni plan za članstvo (MAP) u NATO-u na samitu održanom u Čikagu, Dodik je u aprilu 2012. godine rekao da će se o članstvu BiH u NATO savezu odlučivati putem referenduma. Ovo je ostao stav SNSD-a sve do danas.
“Podržavam da se odluka o pristupanju BiH NATO-u donese na referendumu i RS će o tome donositi odluku, a ne nikakav turski minister”, rekao je 2012. godine Milorad Dodik.
Iste godine u novembru, nakon sastanka delegacija HDZ-a BiH i SNSD-a, Dodik je rekao da će referendum o odcjepljenju Republike Srspke “uvijek biti u opticaju”.
“Mi nismo ni jednoga trenutka smetnuli s uma naše referendume i to će sigurno biti uvijek u opticaju i u to budite sigurni. Mi samo sada želimo da damo šansu određenom dogovoru ako je on moguć, a ako nije, što da radimo. Jednog dana će nam to pasti kao kruška u ruke, kao što će recimo Škotska ili Katalonija učiniti nešto na tom planu. Mi čekamo da imamo primjere u Europi kako se to radi i da nama ne može niko ništa da prigovori”, izjavio je Dodik tada u Mostaru, a od njegovog čestog spominjanja Katalonije u kontekstu RS-a u to vrijeme, početkom 2014. godine javno se ogradila i Katalonska narodna skupština građanskog pokreta koja je vodila kampanju za nezavisnost Katalonije sa konačnim epilogom koji je rezultirao podnošenjem krivičnih prijava i sudskim procesima protiv organizatora. U tom kontekstu je interesantno primijetiti kako Milorad Dodik slučaj Katalonije više nije javno isticao.
I naredne godine, nakon 5. kongresa SNSD-a održanog u aprilu 2015. godine, Dodik je komentarišući zaključke kongresa najavio da će se referendum o nezavisnosti RS-a desiti u 2018. godini.
“Ukoliko do 2017. ne bude vidljivih elemenata stabilizacije Republike Srpske u skladu sa Ustavom, a to znači da se mnoge otete nadležnosti moraju vratiti, da će u 2018. godini Republika Srpska provesti referendum o svom statusu i utvrditi svoj status. Prijedlog će biti – samostalna država”, glasilo je još jedno Dodikovo neispunjeno “referendumsko” obećanje.
Podsjećamo na ovom kongresu SNSD je usvojio i deklaraciju koja je nosila naziv “Republika Srpska – slobodna i samostalna budućnost i odgovornost”, a u njoj je između ostalog navedeno:
“Pravo na samopredjeljenje pripada Republici Srpskoj ukoliko drugi budu istrajavali na kršenju Dejtonskog sporazuma. Ukoliko do kraja 2017. godine ne bude vidljivih procesa i mjerljivih rezultata uspostavljanja pozicija Republike Srpske u skladu sa Aneksom četiri Dejtonskog sporazuma, Narodna skupština Republike Srpske treba u tijeku 2018. godine da raspiše referendum o samostalnom statusu Republike Srpske”, navodi se u Deklaraciji. Na osnovu rezultata referenduma organi vlasti Republike Srpske, shodno ulozi strane utvrđene Aneksom četiri Dejtonskog sporazuma, predložit će Federaciji BiH mirno razdruživanje i obostrano istovremeno priznanje.”
Jedini referendum koji se zaista i održao u RS, proglašen je neustavnim od strane Ustavnog suda BiH. Naime, nakon što je Ustavni sud BiH, na zahtjev tadašnjeg člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića, u novembru 2015. godine ocijenio neustavnim dio Zakona o praznicima RS-a, kojim se 9. januar obilježavao kao “Dan Republike i krsna slava”, NSRS je usvojila odluku da se taj dan “praznuje kao sekularni praznik i da nema obavezujući karakter”. I ova odluka proglašena je neustavnom od strane Ustavnog suda BiH, ali i pored toga u julu 2016. godine, NSRS je donijela odluku o održavanju referendum nekoliko dana prije lokalnih izbora u oktobru 2016. godine. Referendumsko pitanje tada je glasilo: “Da li podržavate da se 9. januar obilježava i slavi kao Dan Republike Srpske?”. Ustavni Sud BiH, rezultate ovog referenduma također je proglasio neustavnim i oni nikada nisu objavljeni u Službenom listu RS.
Treba podsjetiti i na slučaj bojkota sjednica državnog Parlamenta od strane poslanika SNSD-a koji su na čak 18 sjednica u mandate od 2014. do 2018. godine tražili smjenu tadašnjeg predsjedavajućeg Predstavničkog doma PSBiH, Šefika Džaferovića, a prisustvo sjednicama više puta su uslovljavali njegovim odlaskom. Nisu se tada štedjele ni “teške” riječi po pitanju optužbi za ratne zločine, a SNSD je mjesecima ignorisao rad Predstavničkog doma PBiH, protestujući zbog Džaferovićeve navodne uloge u ratu. U maju 2015. godine poslanici SNSD-a Staša Košarac, Lazar Prodanović, Dušanka Majkić, Nikola Špirić, Milica Marković i Miroslav Milovanović, ponovo su podnijeli inicijativu za Džaferovićevu smjenu. Da su poslanici SNSD-a ipak nedosljedno i selektivno izražavali svoj protest, vidjelo se i kroz njihovo prisustvo sjednicama na kojima se razmatrao tada aktuelni set zakona o akcizama, dok su ostale sjednice pretežno “bojkotovali”. SNSD je, međutim, prisustvovao na sjednici Predstavničkog doma PSBiH na kojoj su usvojene izmjene i dopune Zakona o akcizama koje su tada i podržali.
I nakon održanih Općih izbora u oktobru 2018. godine, više od godinu dana trajale su blokade formiranja Vijeća ministara uzpravo zbog odbijanja Milorada Dodika da se u Brisel pošalje Godišnji Akcioni plan BiH (ANP) za NATO. Gotovo cijelu godinu dana Predstavnički dom PSBiH nije gotovo nikako zasjedao, a predstavnici SNSD-a blockade su pravdali neformiranjem Vijeća ministara Bosne i Hercegovine, dok sa druge strane članovi Predsjedništva BiH, Željko Komšić i Šefik Džaferović nisu pristajali na imenovanje Zorana Tegeltije za mandatara Vijeća ministara BiH bez slanja ANP-a u Brisel. Blokada je riješena u decembru 2019. godine kada je dogovoreno da se u NATO štab pošalje dokument pod nazivom “Program reformi”.
Međutim na novu krizu i blokadu funkcionisanja državne vlasti nije se dugo čekalo, a po ustaljenom običaju ni posljednja politička kriza u BiH nije prošla bez izjava u kojima je Milorad Dodik iznova najavio mogućnost izdvajanja RS-a iz BiH. S obzirom da se i ovoga puta radi o izbornoj godini i da se tek očekuje pravo “zahuktavanje” predizbornih kampanja, za očekivati je da ćemo takve najave slušati sve do oktobra.
(Istinomjer.ba)
*Tekst je originalno objavljen u printanom izdanju magazina Start od 28. februara 2020. godine.