Osim što su gledaoci imali priliku da čuju da je Ratko Mladić “ratni heroj”, a Radovan Karadžić “zločinac nije” jer “nije ni presuđen konačnom pravosnažnom presudom da je zločinac”, debata je obilovala međusobnim optužbama, neutemeljenim tvrdnjama, te prepirkom u kojoj su na momente u studiju povišenim tonom svi učesnici govorili istovremeno.
Još jedna debatna emisija u sklopu koje su, ovaj put kandidati za Zastupnički dom Parlamentarne skupštine BiH koji dolaze iz Republike Srpske, imali priliku da govore o budućnosti Bosne i Hercegovine i aktuelnim društveno-političkim temama, dobrim dijelom protekla je u iznošenju stavova koji nisu relevantni za nivo za koji su se učesnici debate kandidovali. Osim što su gledaoci imali priliku da čuju da je Ratko Mladić “ratni heroj”, a Radovan Karadžić “zločinac nije” jer “nije ni presuđen konačnom pravosudnom presudom da je zločinac”, debata je obilovala međusobnim optužbama, neutemeljenim tvrdnjama, te prepirkom u kojoj su na momente u studiju povišenim tonom svi učesnici govorili istovremeno.
Priliku da učestvuju u debati ovoga puta imali su Dragan Mektić (SDS), Milorad Kojić (SNSD), Miroslav Brčkalo (PDP), Drago Tešanović (SNS) i Živko Marjanac (SP).
Uvodne riječi otvorio je Brčkalo, koji je, kao i ostali učesnici rasprave svoju minutu potrošio na “konkretna rješenja” i “plan obnove” koji su vezani isključivo za RS i pored toga što je kandidat za Zastupnički dom PS BiH. O entiteskom nivou, to jest rješenjima vezanim isključivo za RS govorila su i ostala 4 kandidata, te je Bosnu i Hercegovinu u bilo kom kontekstu u ovom dijelu spomenuo samo Drago Tešanović riječima “stanje u RS i BiH nije najbolje”.
U sklopu ustavnih reformi kao prve teme ove debatne emisije, Kojić je potvrdio da je “opredjeljenje SNSD-a izvorni Dejton i potpuni legitimitet onoga što je dato u tom Ustavu”, te između ostalog, todao da je Ustavni sud BiH definisan u Dejtonskom mirovnom sporazumu, “ali nikad nije donesen zakon o Ustavnom sudu”, te da “imamo strance koji su poslije pet godina trebali da napuste taj Ustavni sud”.
Međutim, Članak VI Ustava BiH u dijelu koji govori o sastavu Ustavnog suda BiH, pored ostalog kaže da kada je njegov sastav u pitanju “četiri člana bira Zastupnički dom Federacije, a dva člana Skupština Republike Srpske. Preostala tri člana izabrat će predsjednik Europskog suda za ljudska prava nakon dogovora sa Predsjedništvom BiH”, te da “suci koje izabere predsjednik Europskog suda za ljudska prava ne mogu biti državljani Bosne i Hercegovine ili bilo koje susjedne države”.
Tačno je, kako Kojić tvrdi da nikada nije donesen zakon o Ustavnom sudu BiH, ali nije tačna tvrdnja da “imamo strance koji su poslije pet godina trebali da napuste taj Ustavni sud”, jer se ona može odnositi samo na prvoimenovane suce, što je jasno iz paragrafa “c” članka VI Ustava BiH u kojem stoji:
“Mandat prvoimenovanih sudaca bit će pet godina, osim ako prije ne daju ostavku ili ne budu s razlogom smijenjeni konsenzusom ostalih sudaca. Prvoimenovani suci nemaju pravo biti ponovno imenovani. Svi kasnije imenovani suci obnašat će svoju dužnost do dobi od 70 godina, ukoliko prije ne podnesu ostavku ili ne budu s razlogom smijenjeni konsenzusom ostalih sudaca”.
Obzirom da još uvijek nema zakona o Ustavnom sudu BiH, na snazi je trenutni način imenovanja sudaca, što je jasno iz paragrafa “d” koji kaže da za imenovanje sudaca nakon pet godina od prvog imenovanja, Parlamentarna skupština može zakonom utvrditi drugačiji način izbora trojice sudaca koje bira predsjednik Europskog suda za ljudska prava.”
Po pitanju ustvanih reformi Marjanac iznosi slične stavove kao i Kojić, dok je Mektić, zaboravljajući na presude Međunarodnog suda za ljudska prava u Strazburu po predmetima Sejdić-Finci, Zornić, i Pilav koje zorno ukazuju na neravnopravnost svih građana BiH kada su njihova ljudska prava u pitanju, izjavio da “ovaj Ustav obezbjeđuje dovoljan kapacitet da svi narodi žive ravnopravno”. Osim toga Mektićava tvrdnja da “imamo više stotina i rekao bi hiljada odluka Ustavnog suda koje se ne izvršavaju i koje nisu izvršene” nije u skladu sa izjavom Mirsada Ćemana, doskorašnjeg predsjednika Ustavnog suda BiH koji je aprila ove godine javnosti iznio podatak da je “od osnivanja Ustavnog suda BiH pa do danas riješeno je oko 66 hiljada predmeta, a samo devet odluka nije provedeno”. Zaključujući ovu temu Brčkalo je podvukao da se PDP “drži Dejtona” te da BiH nije potreban OHR.
Ponovo, i kada su u pitanju bile socijalno-ekonomske teme i reforme, kandidati su isključivo govorili o pitanjima koji se tiču nižeg, entiteskog nivoa, te je u kontekstu državnog nivoa par riječi rekao samo kandidat PDP-a konstatujući “da je i u BiH situacija teška”, te podsjetio da su uvedene akzice na gorivo. Diskusija na ovu temu pretvorila se u prepirku, na momente i galamu u studiju, te su pored međusobnih optužbi, kandidati jedni drugima postavljali pitanja kao što su “što ti živiš ovdje”, ”ko si ti da mi kažeš gdje ću živjeti” i slično.
Ni sučeljavanje na temu EU i NATO integracija nije gledateljima ponudilo ništa novo, te se nakon pojedinačnih izlaganja, diskusija svela na međusobno optuživanje ko je, kada i zašto Republiku Srpsku približio NATO-u.
Inače, sudionici debate su se složili da je put ka Evropskoj uniji bitan, dok Brčkalo navodi da “što se tiče reformskih procesa, mi njih trebamo raditi prije svega zbog sebe a ne zbog EU, jer ovdje treba uspostaviti jedan sistem gdje će zakoni biti jednaki za sve”.
Što se puta Bosne i Hercegovine u NATO tiče, za Kojića odgovor na to pitanje bi trebao dati “narod na jednom referendumu”, što je već više puta ponovljeni stav i lidera SNSD-a, Milorada Dodika. I pored toga što je država za čiji se najveće zakonodavno tijelo kandiduje suverena, Brčkalo pristup Bosne i Hercegovine NATO-u veže za stav Republike Srbije, što je i zvanični stav PDP-a.
Na pitanje voditelja da po ličnom mišljenju, a u kontekstu prioriteta vezanih za spoljnopolitičko djelovanje Bosne i Hercegovine poredaju gradove Brisel, Moskva, Vašington i Ankara, Kojić odgovara: “Moskva. Ostalo me ne zanima”.
“I Moskva i Brisel i Vašington jer ne treba nam nikakva vrsta izolacije” naglasio je Mektić, dok je kandidat PDP-a Miroslav Brčkalo izjavio da “ukoliko bi Srbija NATO-u rekla “da”, i mi bi bili za”.
Navodeći da je “BiH komplikovana država pa je bezbjednost veliki izazov za sve nivoe vlasti”, u kontesktu bezbjedonosno sigurnosne situacije, Brčkalo je podvukao “potencijalni rizik od terorističkih aktivnosti, što smo”, kako kaže “imali prilike da vidimo u proteklom periodu”, te dodao da je priča o migrantima preuveličana “jer ovdje niko ne želi da ostane”.
Podsjećamo da u Bosni i Hercegovini duže od tri godine nije zabilježen nijedan incident povezan sa terorizmom, što je u svom izlaganju tokom debate izjavio i Dragan Mektić, dodavši da je usvojena Strategija BiH za prevenciju i borbu protiv terorizma, te da je BiH dio globalne antiterorističke koalicije. .
“Naši bezbjednosni prioriteti su borba protiv radiklaizma, nasilnog ekstremizma, i terorizma”, između ostalog je još na ovu temu rekao Mektić.
Na kraju su kandidati odgovarali na konkretna pitanja, te je na pitanje “Oružane snage BiH na granici-da ili ne” Kojić odgovorio sa “ne”, Mektić bio protiv uvođenja obaveznog vojnog roka, a Marjanac protiv naoružavanja BiH, dok je za Brčkala predsjednik Republike Srbije, Aleksandar Vučić “pozitivna osoba za regionalne odnose.
Kraj debate obilježili su odgovori Kojića i Mektića na pitanja da li su Ratko Mladić, odnosno Radovan Karadžić heroji ili zločinci. “Mladić je moj ratni heroj”, izjavio je kandidat SNSD-a, dok je Dragan Mektić za Radovana Karadžića rekao: “Zločinac nije. Nije ni presuđen konačnom pravosnažnom presudom da je zločinac”.
Ovom prilikom podsjećamo da je Haški tribunal krajem novembra 2017. godine nepravosnažno osudio bivšeg komandanta Vojske Republike Srpske, generala Ratka Mladića na doživotnu zatvorsku kaznu između ostalog zbog genocida u Srebrenici, kao i za zločine protiv čovječnosti poput progona, istrebljenja, ubistva, deportacije i prisilnog premještanja počinjenih u 15 bosanskohercegovačkih opština. Tribunal je utvrdio Mladićevu krivicu i po četiri tačke optužnice za kršenje zakona i običaja rata – ubistva, teror, nezakonite napade na civile i uzimanje talaca. Oslobođen je krivice po prvoj tački optužnice koja ga je teretila za genocid u šest drugih opština u BiH.
Također nepravosnažno, marta 2016. godine Radovan Karadžić je pred Haškim tribunalom osuđen na jedinstvenu kaznu od 40 godina zatvora. Između ostalog, Karadžić je proglašen krivim za genocid u Srebrenici, progon, ubistva, prisilna premještanja, teror, napade na civile i uzimanje talaca.
Završne riječi u debati sadržavale su pozive građanima da izađu na izbore te daju glas partijama i kandidatima koje su učesnici u debati predstavljali, uz još jednom iznešene “planove za jačanje, branjenje interesa, te napredak u ekonomskom, i svakom drugom smislu RS”, gdje kandidati ponovo nisu spominjali državu Bosnu i Hercegvinu za čije se najveće zakonodavno tijelo kandiduju, kao ni njene interese, jačanje ni napredak.
(istinomjer.ba)