Dodik je rekao sinoć novinarima u Banjaluci da ne zna ništa o policijskom saslušanju novinara sarajevskog portala “Kliks” u vezi sa audio-materijalom o navodnoj kupovini poslanika, ali da MUP Srpske ima svoja pravila rada, te da je u tome nezavisan.
“U svakom slučaju, postoji odgovornost za neke stvari i pravo MUP-a je da procjenjuje da li je riječ o kršenju zakona”, naglasio je predsjednik Srpske.
On je rekao da novinari u Republici Srpskoj uživaju potpunu slobodu, koja, kako je rekao, dovodi do toga da ne postoji odgovornost za objavljeno.
“Niko ne pravi represiju, osim što neko od novinara želi da se reklamira na način da se neka represija vrši prema njemu”, istakao je Dodik.
(SRNA/Nezavisne novine, 15.12.2014.)
Komentar:
Tačno mjesec dana nakon što je “Klix” objavio sada već čuveni snimak razgovora Željke Cvijanović o “kupovini” zastupnika u Narodnoj skupštini Republike Srpske, Milorad Dodik dao je dvije upravo nevjerovatne izjave – da ne zna ništa o tome da su novinari Klixa saslušavani u MUP-u RS tim povodom, te da u Republici Srpskoj ne postoji nikakva represija prema novinarima. Ništa manje nevjerovatna nije ni tvrdnja da je MUP RS u svom djelovanju u ovom slučaju postupao “nezavisno” od političkih instrukcija vladajućeg SNSD-a, s obzirom da su postupci i javni istupi predstavnika ove institucije u vezi sa aferom “Snimak” bili sve samo ne nezavisni. No, krenimo redom.
Novinari “Klixa” su se prije deset dana odazvali pozivu MUP RS i otišli na “informativni razgovor” povodom snimka koji je ovaj portal objavio. Iako su mediji zakonom zaštićeni od prisile da otkriju svoje izvore, novinari ovog portala bili su podvrgnuti višečasovnom ispitivanju u kojem su istražitelji MUP-a RS insistirali da im se otkrije izvor spornog snimka. Tokom ovog isljeđivanja, koje je provedeno u potpunoj suprotnosti sa odredbama Zakona o zaštiti od klevete i Kodeksa za štampu i online medije, novinarima je čak prijećeno zatvorskom kaznom ako ne otkriju svoje izvore, uz tvrdnje da snose krivičnu odgovornost za objavljivanje kompromitujućeg materijala.
Jasno je da policija nema pravo vršiti ovakav pritisak na medije, budući da član 10. Zakona o zaštiti od klevete RS, koji se odnosi na zaštitu povjerljivih izvora, jasno navodi da ne postoje nikakve okolnosti pod kojima se novinar/ka može primorati da otkrije identitet svog izvora:
- Novinar, kao i svako drugo fizičko lice koje je redovno ili profesionalno uključeno u novinarski posao traženja, primanja ili saopštavanja informacija javnosti, koju je dobio informaciju od povjerljivog izvora nije dužan saopštiti izvor informacije. Ovo pravo uključuje pravo da ne otkrije bilo koji dokumenat koji bi mogao da razotkrije identitet izvora, naročito uključujući: usmene, pisane, audio, vizuelne ili elektronske materijale. Ni pod kakvim okolnostima pravo na neotkrivanje identiteta povjerljivog izvora nije ograničeno kontekstom postupka u smislu ovog zakona.
- Pravo na neotkrivanje identiteta povjerljivog izvora odnosi se na svako drugo fizičko lice koje učestvuje u postupku u skladu sa ovim zakonom, a koje kao rezultat svog profesionalnog odnosa sa novinarom ili drugim licem iz stava 1. ovog člana, sazna identiet povjerljivog izvora informacije.
Ne samo da zakon propisuje da niko nema pravo prisiljavati novinare/ke da otkrivaju svoje izvore, već im Član 13 Kodeksa za štampu i online medije Vijeća za štampu BiH izričito nalaže da moraju štititi tajnost svojih izvora:.
Kad god je to moguće, novinari se trebaju oslanjati na otvorene, identifikovane izvore informacija. Ovakvi izvori treba da budu pretpostavljeni anonimnim izvorima, čije poštenje i tačnost javnost ne može da ocijeni.
Novinari imaju obavezu da štite identitet onih koji daju informacije u povjerenju, bez obzira na to da li su ili ne te ličnosti izričito zahtijevale povjerljivost.
Također, ne postoje nikakvi propisi koji predviđaju izuzetke za kršenje povjerljivosti novinarskih izvora u okviru krivičnog postupka, niti iz bilo kojih drugih razloga. Ne postoje ni odredbe kojima se predviđa mogućnost pretresa prostorija medija ili novinara/ki.
Nema nikakve sumnje da je MUP RS u ovom slučaju postupio potpuno nezakonito i da su “prišivanje” krivične odgovornosti i prijetnje zatvorskim kaznama novinarima Klix-a postupcu koji predstavljaju jasan i nedvosmislen pokušaj pritiska i zastrašivanja, to jest represije nad medijima. O tome dovoljno svjedoče i reakcije brojnih institucija i organizacija koje su oštro osudile ovakvo postupanje prema novinarima, uključujući i Udruženje BH novinari, Društvo novinara BiH, kao i Udruženje novinara Republike Srpske.
Uz sve ove reakcije koje su danima nakon obavljenog saslušanja stizale do javnosti, teško je zamisliti da je Milorad Dodik, deset dana kasnije, mogao biti neupućen u detalje samog događaja, čak i da njegova stranka ni na koji način nije uticala na MUP RS da obavi ovakvo saslušanje i da je ova institucija zaista djelovala potpuno nezavisno kada je odlučila da mimo svih zakonskih propisa novinare podvrgne ovakvom ispitivanju. No, sam tok događaja nakon objave snimka ostavlja vrlo malo sumnje u to da MUP RS nije postupao u skladu sa, kako je to Dodik rekao, “svojim pravilima rada” – osim ako pod tim nije podrazumijevao upravo postupanje po stranačkom nalogu.
O vrlo jasnoj vezi između postupaka MUP RS i stranačkih direktiva SNSD-a govori činjenica da je Ministarstvo unutrašnjih poslova RS odmah po objavi snimka pohitalo da zaštiti aktuelnu premijerku RS tvrdnjama kako je snimak “montiran” i kako je sporna izjava sastavljena od više različitih neovlašteno prikupljenih snimaka njenih razgovora – tačnije, da ponovi upravo ono što je izjavila i sama Željka Cvijanović, a što je kasnije podržao i Milorad Dodik. Ovaj science fiction scenario ubrzo je, međutim, opovrgao sam direktor Policije RS, Gojko Vasić, koji je 01.12.2014. – dakle, 15 dana nakon što je MUP RS izjavio da se radi o montiranom snimku – potvrdio da vještačenje snimka uopšte nije izvršeno i time otkrio da je prvobitna izjava MUP-a bila samo pokušaj da se cijela afera zataška i pažnja javnosti skrene sa samog slučaja podmićivanja poslanika na teorije zavjere o “posebnim tehničkim, sofisticiranim sredstvima za audio i video snimanje na kojem su iz konteksta izvađene pojedinačne izjave premijera te iste montirane s drugim izjavama, te na taj način stvoren izveden, prividan stvarni razgovor između predsjednice Vlade i „NN“ osoba – sugovornika“, kako je to navedeno u prvom javnom obraćanju MUP RS ovim povodom, 18.11.2014. MUP RS je tada saopštio i da je “Navedeno kazneno djelo počinjeno na način da je u prethodnom vremenskom periodu u više navrata ili u kontinuitetu vršeno neovlašćeno tonsko snimanje-prisluškivanje razgovora predsjednice Vlade RS”, da bi samo dvije sedmice kasnije Vasić izjavio da vještačenje snimka nikada nije izvršeno, te je jasno da je cijela priča bila na brzinu izmišljena kako bi se skinula odgovornost sa Željke Cvijanović i SNSD-a za “kupovinu” poslanika.
Tome u prilog govori i činjenica da MUP RS ni do danas nije odgovorio, recimo, na zahtjev Transparency International BiH da javnosti predoči rezultate navodnog vještačenja snimka na osnovu kojeg je MUP ustvrdio da se radi o montiranom materijalu, iako im je ovaj upit dostavljen prije 15 dana.
“Transparency” je u svom zahtjevu također upitao MUP RS i da li nešto čini po pitanju samog sadržaja snimka, to jest da li se provodi ikakva istraga same korupcije koja je dokumentovana na snimku, no ovo je pitanje ostalo bez odgovora. Slično je prošao i “Istinomjer” u svim pokušajima da sazna postoji li ijedna institucija koja se tokom proteklih mjesec dana bavila istraživanjem navoda iz snimka, umjesto istraživanjem toga ko je načinio snimak i dostavio ga medijima. MUP RS je, očito, svoju zadnju riječ tim povodom dao još 18.11. kada je saopštio da je podnio prijavu Specijalnom tužilaštvu RS protiv „NN“ osoba ili više njih, koje su počinile ovo kazneno djelo, kao i osoba koje su na nezakonit način došle u posjed snimka” i koje, kako se čini, uz novinare Klix-a, MUP RS smatra jedinim “izvršiteljima kaznenog djela“ u cijeloj priči, a neovlašteno snimanje jedinim krivičnim djelom koje je uopšte i počinjeno.
“Istinomjer” je od MUP-a RS dobio odgovor da se za sva pitanja vezana za istragu obratimo Specijalnom tužilaštvu RS, koje smo potom i upitali da li je u međuvremenu pokrenuta istraga vezana za političku korupciju, da li se radi na utvrđivanju identiteta ostalih lica sa snimka, te da li je povodom izrečenih tvrdnji Željke Cvijanović da su “kupljena druga dvojica poslanika” saslušana i sama premijerka RS. Iako su pitanja koja smo im postavili bila vrlo jasna i odnosila se isključivo na istraživanje dokaza o političkoj korupciji, jedini odgovor koji smo dobili od Dragice Tojagić, stručne savjetnice za administrativno-personalne poslove i odnose s javnošću u ovoj instituciji, glasio je:
”Specijalno tužilaštvo vodi istragu u vezi sa krivičnim djelom Neovlašćeno prisluškivanje i tonsko snimanje. S obzirom da se radi o vrlo osjetljivom predmetu, u ovom trenutku ne možemo iznositi nikakve detalje, jer bi iznošenje istih moglo ugroziti samu istragu.
Kako su krivična djela korupcije regulisana Krivičnim zakonom BiH, “Istinomjer” je pokušao utvrditi da li je barem na državnom nivou pokrenuta istraga u slučaju “Snimak”, te je ista pitanja uputio i Tužilaštvu BiH, koje nam je odgovorilo jednom jedinom rečenicom:
“Tužiteljstvo BiH ne može davati nikakav komentar na navedeni upit.”
Nikakav odgovor nismo dobili ni iz kabineta Željke Cvijanović, kada smo pokušali saznati da li je premijerka RS ikada zaprimila bilo kakav poziv od bilo kog pravosudnog ili istražnog organa povodom inkriminirajućih izjava koje je izgovorila u razgovoru sa stranačkim kolegama i koleginicama.
Nenadležnom se u ovom slučaju proglasila i SIPA, kojoj se obratila opoziciona NDP, traživši, prema izjavi portparola ove stranke Marinka Učura, da se ispitaju navodi o političkoj korupciji. SIPA je, međutim, prijavu Dragana Čavića proslijedila Specijalnom Tužilaštvu RS, za koje smo već vidjeli da ne pokazuje nikakvu namjeru pozabaviti se ovim slučajem. “Policija i drugi organi se bave prisluškivanjem, a ne slučajem teške političke korupcije. Mi ne negiramo da je i neovlašteno prisluškivanje krivično djelo, ne samo u slučaju premijerke nego i u slučaju prisluškivanja bilo kog građanina, ali se postavlja pitanje koje krivično djelo je po hijerarhiji veće”, rekao je za “Istinomjer” portparol NDP-a Marinko Učur.
Svi ovi odgovori (kao i izostanak istih) ukazuju da je i izjava Gojka Vasića o tome kako je istraga “usmjerena u više pravaca”, te kako se provjeravaju “sve priče o snimku i o onome što se na snimku navodi”, također netačna, budući da nema nikakvog traga o tome da su akteri/ke samog snimka, kao ni Vojin Mitrović i Ilija Stevančević, poslanici koji su na izbore izašli kao opozicija, a završili glasajući za vladajuću koaliciju SNSD-DNS-SPS RS, ikada pozvani na odgovornost ili ispitani od strane bilo koje pravosudnog ili istražnog organa. Iako je od objave snimka prošlo skoro mjesec dana, još se ne zna čak ni ko su stranačke kolege/ice kojima je Cvijanović potvrdila da je SNSD osigurao većinu u entitetskom parlamentu podmitivši “drugu dvojicu” izabranih poslanika. Narodna skupština RS je u međuvremenu izabrala predsjednika, konstituisana je i većina za formiranje izvršne vlasti u entitetu i nijedan od ovih procesa nije ni najmanje ometen činjenicom da su za to bili ključni upravo kupljeni glasovi “druge dvojice”.
Zaključak je jasan – u Bosni i Hercegovini se mogu “kupovati poslanici” bez ikakvih posljedica, ali se zbog objave dokaza o korupciji može završiti u policiji, čak i ako se radi o potpuno savjesnom obavljanju novinarskog posla, kao što se to dogodilo novinarima Klix-a. Ako se mediji koji objave dokaze o korupciji trebaju više brinuti za svoju bezbjednost ili slobodu negoli predstavnici/e najviših nivoa vlasti koji kupuju parlamentarne poslanike, nema nikakve sumnje u to koliko je policija nezavisna od struktura vlasti i u kojoj mjeri su mediji slobodni i zaštićeni od represije, kako je to ustvrdio Milorad Dodik.
O slobodnim medijima svjedoči još jedan zanimljiv momenat iz afere “Snimak”, u kojem partijska koleginica Željki Cvijanović prijavljuje da je Miloš Kovačević, profesor Filozofskog fakulteta u Istočnom Sarajevu, “vrbovan da krene sa ovom pričom bosanski/bošnjački jezik”, na šta Cvijanović potvrđuje da je zadatak “akademske zajednice da to priča, da objašnjava i da se napravi emisija”. Pomenuto pokretanje “priče o bosanskom/bošnjačkom jeziku” vrlo je lako povezati sa SNSD-ovom postizbornom propagandom, zasnovanom na šovinističkim porukama o “izdaji srpskih interesa” od strane opozicionih partija, “bošnjačkim glasovima” kojima je izabran srpski član Predsjedništva BiH i sličnim temama. No, ovaj dio razgovora ostao je u sjeni priznanja o kupovini poslanika. Pitanje ko je to trebao da napravi emisiju, to jest gdje je trebalo da “ide i priča” vrbovani Kovačević i ostatak akademske zajednice, ostalo je tako u drugom planu. Malo ko se u opštoj pometnji oko političke korupcije i neovlaštenog snimanja i prisluškivanja uopšte bavio pitanjima korumpiranosti i političke instrumentalizacije akademske zajednice i medija, koja također proizlaze iz ovog snimka.
Nije nikakva tajna da je entitetski javni servis pod čvrstom kontrolom vladajućih partija u Republici Srpskoj. Dovoljno je pogledati bilo koju informativnu emisiju RTRS-a da bi se zaključilo u kojoj je mjeri ova kuća nezavisna i objektivna, naročito kada se radi o izvještavanju o SNSD-u i Miloradu Dodiku. Tako se može pretpostaviti da je i Željka Cvijanović mislila upravo na ovu televiziju kada je govorila o pravljenju emisija kojima bi se poduprlo SNSD-ovo huškanje javnosti u RS na nacionalnoj osnovi, usmjereno na opozicione stranke koje su sa partijama iz Federacije BiH formirale parlamentarnu većinu na državnom nivou.
Udruženje novinara Republike Srpske osudilo je policijsko zastrašivanje novinara Klixa, ali je na temu “pravljenja emisija” ostalo nijemo, iako ova izjava aktuelne premijerke pokazuje da je stranačko kreiranje uređivačke politike medija vrlo rutinska i uobičajena praksa. Do sada se ni sa entitetskog javnog TV servisa niko nije oglasio ovim povodom, pa je “Istinomjer” pokušao doći i do glavne i odgovorne urednice RTRS-a i upitati je za komentar na dio snimka telefonskog razgovora u kom se spominje uređivanje emisije o “bošnjačkom i bosanskom jeziku”, tj. o naručivanju politički podobnih emisija od strane premijerke RS. Ni u tome, pak, nismo uspjeli i pored brojnih pokušaja da sa njom uspostavimo kontakt.
Tako je ova afera pokazala da sa jedne strane imamo medije kojima se namjenjuje uloga da prave naručene emisije sa “vrbovanim” predstavnicima akademske zajednice; dok se medij koji je objavio kompromitujući snimak policijski isljeđuje.
Ako se poslije svega ovoga vratimo na Dodikovu izjavu da “Niko ne pravi represiju, osim što neko od novinara želi da se reklamira na način da se neka represija vrši prema njemu”, nema nikakve sumnje da se radi o čistoj neistini, ali i vrhunskom cinizmu predsjednika SNSD-a i Republike Srpske. Na kraju, ali ne i manje značajno, vrijedi spomenuti da je Dodik i prije ove afere bio poznat po svom više nego bahatom ponašanju prema medijima, koje je dokumentovano nebrojeno puta, uključujući ispade kao što su psovanje i prijetnje novinarima, ali i izdavanje direktiva ne samo stranačkim organima, već i entitetskim institucijama, o tome da ne smiju komunicirati sa “nepodobnim” medijima u Republici Srpskoj. O situaciji sa slobodom medija u Republici Srpskoj može se reći još mnogo toga, ali dovoljno je pomenuti još samo i netransparentno finansiranje kako javnih, tako i privatnih medija od strane Vlade RS, koje je već godinama predmet kritika, ne samo zbog netransparentnog trošenja novca poreskih obveznika, već i zbog očigledne politike Milorada Dodika i Vlade RS koja je usmjerena upravo na gušenje bilo kakve medijske kritike i stavljanja medija pod kontrolu Vlade RS – tačnije, stranke koja u njoj vodi glavnu riječ.