Prema Ustavnoj povelji bivše državne zajednice Srbije i Crne Gore, pitanje nezavisnosti bilo koje od članica moglo se pokrenuti tri godine nakon formiranja državne zajednice, i to putem referenduma.
Zastupnik u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine Milorad Kojić (SNSD) govorio je za BHT1 24. maja 2024. godine o mogućnosti “mirnog razilaženja” u BiH, ustvrdivši da se isto desilo u državnoj zajednici Srbije i Crne Gore iako na to “nisu imale pravo”:
Imamo pravo da predložimo mirni razlaz. Čekajte, nije imala pravo ni Srbija i Crna Gora da se mirno raziđu pa su se razišli.
Milorad Kojić, 24.5.2024.
Državna zajednica Srbije i Crne Gore osnovana je 2002. godine kao država nasljednica Savezne Republike Jugoslavije. Ustavna povelja državne zajednice, članom 60, predviđala je da se pitanje nezavisnosti bilo koje od članica može pokrenuti tri godine nakon formiranja državne zajednice, i to putem referenduma.
Po isteku perioda od tri godine, države članice imaju pravo da pokrenu postupak za promenu državnog statusa, odnosno za istupanje iz državne zajednice Srbija i Crna Gora. Odluka o istupanju iz državne zajednice Srbija i Crna Gora donosi se nakon referenduma. Zakon o referendumu donosi država članica, vodeći računa o međunarodno priznatim demokratskim standardima.
Ustavna povelja državne zajednice Srbije i Crne Gore, 2002.
Skupština Republike Crne Gore je 2. marta 2006. godine donijela odluku o raspisivanju republičkog referenduma o državno-pravnom statusu Republike Crne Gore, kojom je utvrđeno da će se građani/ke Republike Crne Gore 21. maja 2006. godine izjasniti o referendumskom pitanju koje glasi: “Želite li da Republika Crna Gora bude nezavisna država sa punim međunarodno-pravnim subjektivitetom?”.
Zakonom o referendumu o državno-pravnom statusu Republike Crne Gore definisano je da je za izglasavanje nezavisnosti neophodno da na referendumskom pitanju opciju “da” izabere 55% važećih glasova pod uslovom da je na referendumu glasala većina od ukupnog broja upisanih glasača/ica.
Na sjednici održanoj 31. maja 2006. godine, Republička referendumska komisija utvrdila je rezultate referenduma, prema kojima je na referendumu glasalo 419.240 ili 86,5% od ukupno upisanih birača/ica u Crnoj Gori, a da je 230.661 ili 55,5% od broja važećih glasova glasalo za nezavisnost Crne Gore, dok je 185.000 ili 44,5% od broja važećih glasova podržalo opstanak državne zajednice Srbije i Crne Gore.
U skladu s rezultatima referenduma, odnosno činjenicom da je zadovoljen uslov da minimalno 55% glasova bude u korist nezavisnosti države Crne Gore, Skupština Republike Crne Gore, na sjednici održanoj 3. juna 2006. godine, donijela je Odluku o proglašenju nezavisnosti Republike Crne Gore. Konačno, 28. juna 2006. godine Crna Gora postala je 192. članica Ujedinjenih nacija.
Shodno činjenici da je Ustavna povelja bivše državne zajednice Srbije i Crne Gore predviđala mogućnost nezavisnosti bilo koje od članica, tvrdnju Milorada Kojića da Srbija i Crna Gora nisu imale pravo da se mirno raziđu Istinomjer ocjenjuje neistinitom.
(Istinomjer.ba)