Na prijemu koji je povodom pravoslavnog Božića u kasarni “Kozara” u Banjoj Luci organizovao Treći pješadijski puk između ostalih se obratio i predsjednik entiteta Republika Srpska Milorad Dodik. Dodik je ovom prilikom komentarisao i ovogodišnje obilježavanje neustavnog 9. januara u Istočnom Sarajevu te iznio neistinu u vezi s referendumom o nezavisnosti Bosne i Hercegovine.
Rat je počeo onog trenutka kada su Srbi preglasani ponovo na referendumu koji nije bio zakonit, a koji je podržan bio od strane međunarodne zajednice, i nakon priznanja Bosne i Hercegovine i njene odluke o secesiji, u kojoj nisu učestvovali Srbi, krenuli su ratni sukobi i ratne čarke već u aprilu mjesecu, gotovo 2-3 mjeseca nakon formiranja Republike Srpske.
Milorad Dodik, 11.1.2023.
Ustavno utemeljenje referenduma o nezavisnosti
Ustavom iz Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije iz 1974. godine utvrđeno je da su se “narodi Jugoslavije, polazeći od prava svakog naroda na samoopredjeljenje, uključujući i pravo na otcjepljenje, (…) ujedinili u saveznu republiku slobodnih i ravnopravnih naroda i narodnosti i stvorili socijalističku federativnu zajednicu radnih ljudi – SFRJ (…)”.
Shodno tome, odluka o raspisivanju republičkog referenduma o utvrđivanju statusa Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine (SRBiH) objavljena je u Službenom listu SRBiH 27.1.1992. godine, u kojoj se navodi:
Na osnovu člana 152. Ustava Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine i Amandmana LXXI tačka 5. alineja 9. na Ustav Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, a u vezi sa članom 3. i 26. Zakon o referendumu Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, na zajedničkoj sjednici vijeća Skupštine Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine održanoj 24. i 25. januara 1992. godine, donijela je Odluku o raspisivanju republičkog referenduma o utvrđivanju statusa Republike Bosne i Hercegovine.
Potpredsjednik Skupštine SRBiH Mariofil Ljubić, 25.1.1992.
Putem ove objave javnost je obaviještena da će se referendum održati 29. februara i 1. marta 1992. godine te da će se na njemu građani/ke SRBiH izjasniti o pitanju jesu li za “suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda Bosne i Hercegovine, Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive”.
Na samitu Evropske zajednice, održanom 17.12.1991. godine, usvojeni su dokumenti “Deklaracija o kriterijima za priznavanje novih država u istočnoj Evropi i Sovjetskom Savezu” i “Deklaracija o Jugoslaviji”. “Deklaracijom o Jugoslaviji” Evropska zajednica izrazila je spremnost da prizna sve jugoslavenske republike koje se pridržavaju i poštuju određene međunarodne dokumente, kao što su, naprimjer, povelje UN-a i drugi.
U Mišljenju Arbitražne komisije (poznata kao Badinterova komisija – po imenu njenog predsjednika Roberta Badintera) od 11.1.1992. godine ustanovljeno je da su Predsjedništvo i Vlada SRBiH pravni temelj zahtjeva za priznanje utemeljili u Amandmanu LX na Ustav SRBiH od 31.7.1990. godine. Ovim je amandmanom definisano da je Bosna i Hercegovina “demokratska suverena država ravnopravnih građana, naroda Bosne i Hercegovine – Muslimana, Srba i Hrvata – i dijelova ostalih naroda i narodnosti koji žive na njenoj teritoriji”.
Komisija je također ustanovila da se izvan institucionalnih okvira SRBiH “srpski narod Bosne i Hercegovine” 10.11.1991. godine izjasnio putem plebiscita za “zajedničku jugoslavensku državu”. U decembru 1991. godine “Skupština srpskog naroda u Bosni i Hercegovini” izglasala je deklaraciju usmjerenu ka osnivanju “Srpske republike Bosne i Hercegovine” u sastavu federalne države Jugoslavije ako muslimanska i hrvatska zajednica Bosne i Hercegovine odluče “promijeniti svoj stav o Jugoslaviji”.
Nakon što je na referendumu održanom 29. februara i 1. marta 1992. godine 99,44% građana/ki Bosne i Hercegovine glasalo “za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda Bosne i Hercegovine – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive”, Evropska zajednica i države članice su na sjednici održanoj u Luksemburgu 6.4.1992. godine priznale državnopravni subjektivitet Bosne i Hercegovine, njen teritorijalni integritet i političku nezavisnost. Bosna i Hercegovina je 22.5.1992. godine postala članica Ujedinjenih naroda.
Poslijeratna osporavanja 1. marta
Nakon što je 30 poslanika/ca Narodne skupštine Republike Srpske podnijelo 12.10.2016. i 7.12.2016. godine zahtjeve za ocjenu ustavnosti Zakona o proglašenju 1. marta Danom nezavisnosti RBiH i članova 1, 2. i 3. Zakona o proglašenju 25. novembra Danom državnosti RBiH, Ustavni sud Bosne i Hercegovine je na sjednici održanoj 6.7.2017. godine u predmetima U 18/16 i U 22/16 utvrdio da je Zakon o proglašenju 1. marta Danom nezavisnosti BiH u skladu s preambulom Ustava BiH.
Ustavni sud je naveo i da, prema Ustavu SRBiH iz 1974. godine, građani/ke BiH svoju vlast ostvaruju putem Skupštine ili referendumom, da je referendum o statusu BiH predložila međunarodna Arbitražna komisija te da su bili pozvani “svi građani Bosne i Hercegovine, bez ikakvih razlika i pod međunarodnom kontrolom”.
S tim u vezi, Ustavni sud ističe da je referendum o statusu BiH proveden na cijeloj teritoriji BiH, da su bili pozvani svi građani BiH, bez bilo kakve razlike, koji imaju pravo glasa, te da je glasalo više od 64% građana od čega se 99,44% izjasnilo “za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda Bosne i Hercegovine – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive”. Prema mišljenju međunarodnih posmatrača, referendum je obavljen prema međunarodnim demokratskim standardima.
Odluka Ustavnog suda BiH, 6.7.2017.
S obzirom na sve navedeno, Istinomjer tvrdnju predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika da referendum o nezavisnosti Bosne i Hercegovine nije bio zakonit ocjenjuje neistinitom.
(Istinomjer.ba)