Radovan Kovačević, delegat u Domu naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine (SNSD), tokom gostovanja u programu RTRS komentarisao je početak suđenja predsjedniku RS Miloradu Dodiku i vršiocu dužnosti Službenog glasnika RS Milošu Lukiću, pritom iznoseći niz neistina, između ostalog i o izboru visokog predstavnika u BiH.
Biraju li strane potpisnice visokog predstavnika u BiH?
Da je proces protiv Dodika i Lukića nelegalan, Kovačević je ustvrdio time da “visoki predstavnik ne postoji” te dodao da strane potpisnice moraju da se dogovore oko izbora visokog predstavnika u BiH.
Aneks 10 Dejtonskog mirovnog sporazuma je jedini relevantan za izbor i imenovanje visokog predstavnika. U njemu piše da strane potpisnice Aneksa 10 moraju da se dogovore. To su Republika Srpska, Federacija, Bosna i Hercegovina, Republika Srbija i Republika Hrvatska. Moraju da se dogovore i sporazume oko toga da žele određenu osobu da postave za visokog predstavnika koji njima treba da pomogne u implementaciji civilnog aspekta Dejtonskog mirovnog sporazuma, odnosno konkretno Aneksa 10.
Radovan Kovačević, 17.10.2023.
Tačno je da su u Aneksu 10 Dejtonskog sporazuma (Sporazum o civilnoj provedbi) kao strane navedene Republika Bosna i Hercegovina, Republika Hrvatska, Savezna Republika Jugoslavija, Federacija BiH i Republika Srpska.
No, suprotno Kovačevićevoj tvrdnji, definisana procedura izbora visokog predstavnika ne postoji. Carl Bildt, prvi visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini, imenovan je na ovu poziciju 1995. godine zaključkom 18. s Konferencije o provedbi mira 1995. godine, nakon čega se i Vijeće sigurnosti UN-a, u članu 26. Rezolucije 1031, složilo s ovim zaključkom.
Visoke predstavnike koji su poslije obnašali ovu funkciju imenovao je Upravni odbor Vijeća za implementaciju mira (PIC) te bi o takvoj odluci bio obaviješten i UN, koji bi se, u zavisnosti od slučaja, također izjasnio po ovom pitanju. Prilikom imenovanja Valentina Inzka, Vijeće sigurnosti UN-a glasalo je o ovoj rezoluciji, dok je imenovanje Christiana Schwarz-Schillinga i Christiana Schmidta prošlo bez ovog koraka.
U svakom slučaju, nikada se o odabiru visokog predstavnika nisu izjašnjavale strane potpisnice Dejtonskog mirovnog sporazuma niti je takva procedura navedena bilo gdje u ovom dokumentu. U Aneksu 10 navedeno je da su se strane sporazumjele, između ostalog, da zahtijevaju postavljanje visokog predstavnika:
Zbog kompleksnosti s kojima su suočene, Strane zahtijevaju postavljanje Visokoga povjerenika, koji će biti imenovan u skladu s relevantnim rezolucijama Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, kako bi stranama olakšao napore, pokrenuo i, ako je prikladno, usklađivao aktivnosti organizacija i agencija koje su angažirane u civilnom aspektu mirovnoga rješenja na taj način što će provoditi zadaće povjerene rezolucijom Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, kako je navedeno u daljnjem tekstu.
Aneks 10, Opći okvirni sporazum za mir
Može li visoki predstavnik mijenjati zakone?
Nakon što je ustvrdio da je visoki predstavnik “nelegalan i nelegitiman” te da u Aneksu 10 piše da je “moderator” bez ikakvih drugih nadležnosti, Kovačević je ustvrdio da su bonska ovlaštenja ilegalna i da, prema njima, visoki predstavnik nema pravo da donosi zakone.
I da postoje bonska ovlaštenja, u bonskim ovlaštenjima piše da visoki predstavnik ima pravo na odluke, nema pravo na zakone, nema pravo da mijenja zakone, da poništava zakone, nema pravo da donosi zakone.
Radovan Kovačević, 17.10.2023.
U članu 5. Aneksa 10 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (Dejtonski sporazum) navedeno je da je visoki predstavnik ovlašten za konačnog interpretatora Sporazuma o civilnoj implementaciji mirovnog ugovora. Pored toga, u članu 2. Aneksa 10 Dejtonskog sporazuma stoji da visoki predstavnik olakšava rješenje bilo kojih poteškoća koje nastanu provedbom civilnoga rješenja, ako prosudi da je to potrebno.
U zaključcima konferencije Vijeća za implementaciju mira (PIC), održane u Bonu krajem 1997. godine, koji se tiču visokog predstavnika, PIC je pozdravio namjeru visokog predstavnika da iskoristi svoja krajnja ovlaštenja u vezi s interpretacijom Sporazuma o civilnoj implementaciji Dejtonskog mirovnog sporazuma. Kako se navodi u tom dokumentu, visoki predstavnik donosi obavezujuće odluke kada smatra da je to neophodno. Jedna od navedenih situacija jeste i donošenje mjera koje stupaju na snagu kad strane nisu u mogućnosti da se dogovore.
Ustavni sud BiH je 2006. godine zaključio da “u postojećem pravnom sistemu Bosne i Hercegovine nema djelotvornog pravnog lijeka protiv odluka visokog predstavnika koje se tiču prava pojedinaca, a niti je Bosna i Hercegovina u okviru svoje pozitivne obaveze preduzela aktivnosti u cilju obezbjeđivanja djelotvornog pravnog lijeka protiv navedenih odluka visokog predstavnika”.
Podsjećamo, bivši visoki predstavnik u BiH Miroslav Lajčak donio je odluku o izmjeni i dopuni Zakona o sistemu indirektnog oporezivanja u BiH, Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o ličnim kartama državljana BiH i Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji BiH, Valentin Inzko donio je odluku kojom se donosi Zakon o dopuni Kaznenog zakona Bosne i Hercegovine, a Christian Schmidt je u toku 2022. godine dva puta (1, 2) donosio odluku o izmjenama i dopunama Izbornog zakona Bosne i Hercegovine. Tekuće, 2023. godine, Christian Schmidt je, između ostalog, donio Odluku kojom se donosi Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o Memorijalnom centru Srebrenica-Potočari spomen-obilježje i mezarje za žrtve genocida iz 1995. godine, Odluku kojom se sprječava stupanje na snagu Zakona o izmjeni Zakona o objavljivanju zakona i drugih propisa Republike Srpske te Odluku kojom se sprečava stupanje na snagu Zakona o neprimjenjivanju odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
S obzirom na to da Aneksom 10 Dejtonskog mirovnog sporazuma nije predviđeno da Srbija, Hrvatska, BiH, FBiH i RS biraju visokog predstavnika te da bonska ovlaštenja daju mogućnost visokom predstavniku da nametne zakon, Istinomjer navedene tvrdnje Radovana Kovačevića ocjenjuje neistinitima.
(Istinomjer.ba)