Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik osporavao je sudski potvrđene činjenice međunarodnih sudova o genocidu u Srebrenici i zločinu na Markalama te neistinito tvrdio kako postoji UN-ov izvještaj koji negira odgovornost Vojske Republike Srpske za masakr na sarajevskoj pijaci.
Milorad Dodik je na pres-konferenciji 7. novembra 2024. godine ponovo negirao genocid u Srebrenici i zločin na Markalama označivši ih kao “priču”, “projekt” i “laž”.
Ja mislim da je Bosna i Hercegovina propao projekt koji nema nikakve šanse. To mislim. A to je najprije više doprinijela Amerika i administracija demokrata na čelu s Bidenom, koji je lagao prije 20-30 godina kako su Srbi zlotvori. A kad se pokazalo da nisu, onda je nastavio, izmislili su priču, onda Srebrenica i ostale stvari. To je njihov projekt, to je laž. To je laž. Ne možemo se mi složit’ s laži.
E, sad ja ono što vidim, a to je da će čitava jedna ekipa, a jednom sam prije možda devete godine ili desete godine, bila je aktuelna tema vezana za Markale, i ja sam osporavao priču da su to uradili Srbi, jer postoji izvještaj Ujedinjenih nacija koji kaže da to nije urađeno.
Milorad Dodik, 7.11.2024.
Pripadnici Drinskog korpusa Vojske Republike Srpske (VRS) su u julu 1995. godine, postupajući po naređenju predsjednika i vrhovnog komandanta VRS-a Radovana Karadžića, ubili gotovo 8.000 muškaraca i dječaka te protjerali do 30.000 žena, djece i starijih osoba iz Srebrenice i Žepe. Dešavanja u Srebrenici iz jula 1995. godine okarakterisana su kao zločin genocida.
Ovu činjenicu potvrdile su presude Međunarodnog suda pravde, Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (Haški sud) i Suda Bosne i Hercegovine. Kao što je Istinomjer već pisao, Haški sud, Sud BiH i sudovi u Srbiji i Hrvatskoj do sada su za genocid, zločine protiv čovječnosti i druge zločine u Srebrenici počinjene u julu 1995. godine osudili ukupno 48 osoba na više od 700 godina i pet doživotnih kazni zatvora.
Karakterizacija zločina u Srebrenici iz jula 1995. godine kao genocida potvrđena je u više presuda Haškog suda, između ostalog u predmetima protiv komandanta VRS-a Ratka Mladića, tadašnjeg predsjednika Republike Srpske i vrhovnog komandanta VRS-a Radovana Karadžića i pukovnika VRS-a Ljubiše Beare.
Granatiranja pijace Markale
Sarajevska pijaca Markale prvi je put granatirana 5. februara 1994. godine, kada je ispaljen minobacački projektil koji je ubio 67 i ranio više od 140 osoba. Nakon drugog masakra, kada su poginula 43, a teško ranjena 84 civila, koji se desio krajem augusta 1995. godine, snage NATO-a bombardovale su položaje VRS-a. Nedugo zatim potpisan je Dejtonski sporazum i okončan je rat u BiH. Međunarodni sud za ratne zločine u Haagu donio je više presuda za teror nad građanima/kama Sarajeva tokom opsade, a u njih nekoliko utvrđene su činjenice o granatiranju pijace Markale, o čemu je Istinomjer više puta pisao (1, 2).
Žalbeno vijeće Međunarodnog suda krajem 2006. godine osudilo je Stanislava Galića, bivšeg komandanta Sarajevsko-romanijskog korpusa (SRK) Vojske Republike Srpske, na kaznu doživotnog zatvora zbog njegove uloge u kampanji snajperskog djelovanja i granatiranja civila u Sarajevu od septembra 1992. do augusta 1994. godine, a u presudi se razmatrao i masakr na Markalama iz 1994. godine.
“Dakle, bilo da je nišanio upravo na pijacu ili na neki drugi cilj u radijusu od 300 metara, SRK je nišanio na cilj koji se nalazio unutar civilne zone, tako da je ovaj incident granatiranja primjer granatiranja u kojem su namjerno gađani civili. Nije tačan zaključak Pretresnog vijeća da je cilj predmetne granate bila pijaca na Markalama, ali je tačan zaključak da su njen namjerni cilj bili civili, zbog čega zaključci Pretresnog vijeća neće biti poništeni.”
Iz presude Stanislavu Galiću, MKSJ, 30.11.2006.
Žalbeno vijeće Međunarodnog suda u ovom je slučaju prvi put izreklo maksimalnu kaznu u nekom predmetu.
Granatiranje pijace Markale u augustu 1995. godine obuhvaćeno je i prvostepenom presudom u predmetu protiv generala Dragomira Miloševića, međutim, drugostepenom presudom on je oslobođen optužbi za ovo granatiranje, do kojeg je, kako je utvrđeno, došlo dok je bio na liječenju u Beogradu od 6. augusta do 10. septembra 1995. Međutim, Žalbeno vijeće Tribunala nije u pitanje dovodilo utvrđene činjenice i relevantne zaključke Pretresnog vijeća u prvostepenoj presudi, a u vezi sa sudjelovanjem SRK-a u granatiranju pijace.
I u konačnoj presudi Radovanu Karadžiću iz marta 2019. godine, kojom je osuđen na doživotni zatvor, Žalbeno vijeće bavilo se i zaključcima o dešavanjima u Sarajevu te je u vezi s granatiranjem pijace Markale u februaru 1994. godine navelo da Karadžić nije dokazao pogreške pri zaključivanju u prvostepenoj presudi.
Izvještaj UN-ovih eksperata koji spominje Milorad Dodik, a koji je citiran u presudi Stanislavu Galiću, sačinjen je deset dana nakon granatiranja i sadrži deset različitih analiza koje je izvršilo osam različitih službenika UN-a u različitim momentima nakon granatiranja. Spomenuti izvještaj ne negira da je VRS granatirala Markale, već tvrdi da ne postoji dovoljno fizičkih dokaza kako bi se utvrdilo tko je ispalio granatu. Izvještaj zaključuje kako su obje strane mogle ispaliti spornu minobacačku granatu.
Međutim, spomenuti izvještaj, iako ne negira mogućnost krivnje Vojske Republike Srpske, nije bio jedini dokaz u postupku. Budući da se suočilo s kontradiktornim dokazima i bitno različitim brojevima datim u različitim izvještajima, Žalbeno vijeće odlučivalo je samo po činjenicama koje nijedna strana u postupku nije osporila.
Budući da su činjenice u vezi s genocidom u Srebrenici i zločinom na Markalama sudski utvrđene, kao i da UN-ov izvještaj ne negira krivnju Vojske Republike Srpske, izjavu Milorada Dodika kako su ovi zločini “priča”, “projekt” i “laž” ocjenjujemo kao neistinitu.
(Istinomjer.ba)