Delegat u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH Radovan Kovačević (SNSD) ustvrdio je da se Dan državnosti i Dan nezavisnosti BiH obilježavaju samo u Federaciji BiH te da “jedan drugog poništavaju”. Pored toga, izjavio je da je 1. marta “pokazano da su Srbi nebitni” i da je održavanjem referenduma prekršen tadašnji Ustav.
Kovačević je ustvrdio da se Dan državnosti i Dan nezavisnosti “FBiH nelegalno i neustavno pokušavaju nametnuti cijeloj BiH, iako BiH nema praznike”:
Taj dan nezavisnosti može biti samo nezavisnost od ZAVNOBiH-a jer je ZAVNOBiH nepostojeći bez AVNOЈ-a. Dakle, 1. marta ste, gospodo, poništili ZAVNOBiH, jer je u ZAVNOBiH-u postojala ta ključna parola da BiH nije ni srpska, ni muslimanska, ni hrvatska, nego je i srpska i muslimanska i hrvatska. A, vi ste 1. marta rekli da vas Srbi u BiH ne zanimaju, da su nebitni i da vas potpuno ne zanima šta oni misle. Prekršili ste 1. marta i važeći Ustav koji je postojao u toj republici koja je bila zasnovana na ZAVNOBiH-u. Dakle, to su dva praznika koja se sudaraju, jedan drugog poništavaju i koji nemaju zajedno apsolutno nikakvu težinu.
Radovan Kovačević, 23.11.2023.
Historijske činjenice
Podsjećamo, 25. i 26. novembra 1943. godine održano je Prvo zasjedanje Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine u Mrkonjić-Gradu. Tada je usvojena Rezolucija u kojoj je izražena volja delegata da Bosna i Hercegovina bude uspostavljena u obliku federalne državne jedinice koja je ravnopravna drugim državama u Jugoslaviji.
U spomenutoj rezoluciji moguće je pročitati poznatu rečenicu da Bosna i Hercegovina “nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, nego i srpska, i hrvatska, i muslimanska”. U ovom dokumentu je i na drugim mjestima istaknuta državnost Bosne i Hercegovine kroz jedinstvo njenih naroda:
Stare političke stranke, kako velikosrpske, tako i Jugoslavenska muslimanska organizacija i reakcioneri iz Hrvatske seljačke stranke, nisu zbližavali narode, već su svojom protivnarodnom politikom produbljivali jaz među njima i sijali mržnju. (…) Narodi Bosne i Hercegovine vijekovima su živjeli zajedno, međusobno izmiješani i povezani zajedničkim interesima. Vijekovima je tuđin unosio sukobe i mržnju. Tu politiku mržnje i netrpeljivosti nastavile su u bivšoj Jugoslaviji sve protivnarodne partije. U plamenu narodno-oslobodilačke borbe brišu se tragovi zlosrećne prošlosti i stvara se nerazrušivo bratstvo naroda Bosne i Hercegovine koji više neće dozvoliti da njihova domovina bude predmet borbe velikosrpske, velikohrvatske i muslimanske reakcije oko podjele vlasti.
Rezolucija ZAVNOBiH-a, 1943.
Status Bosne i Hercegovine kao federalne državne jedinice potvrđen je odlukama Drugog zasjedanja AVNOJ-a 29. novembra 1943. godine u Jajcu.
S druge strane, 29. februara i 1. marta 1992. godine u Bosni i Hercegovini održan je referendum za nezavisnost na kojem su se građani/ke Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine izjasnili/e o pitanju jesu li za “suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda Bosne i Hercegovine, Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive”.
Nakon što je na referendumu 99,44% građana/ki Bosne i Hercegovine glasalo “za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovine, državu ravnopravnih građana, naroda Bosne i Hercegovine – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive”, Evropska zajednica i države članice su na sjednici održanoj u Luksemburgu 6.4.1992. godine priznale državnopravni subjektivitet Bosne i Hercegovine, njen teritorijalni integritet i političku nezavisnost. Bosna i Hercegovina je 22.5.1992. godine postala članica Ujedinjenih naroda.
Tvrdnju Radovana Kovačevića da je referendumom prekršen tadašnji Ustav SRBiH demantuje odluka o raspisivanju republičkog referenduma o utvrđivanju statusa SRBiH, objavljena u Službenom glasniku SRBiH 27.1.1992. godine.
Na osnovu člana 152. Ustava Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine i Amandmana LXXI tačka 5. alineja 9. na Ustav Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, a u vezi sa članom 3. i 26. Zakon o referendumu Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, na zajedničkoj sjednici vijeća Skupštine Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine održanoj 24. i 25. januara 1992. godine, donijela je Odluku o raspisivanju republičkog referenduma o utvrđivanju statusa Republike Bosne i Hercegovine.
Službeni list SRBiH, 27.1.1992.
Pored toga, netačna je Kovačevićeva tvrdnja da je “1. mart pokazao kako su Srbi u BiH nebitni i da nije važno njihovo mišljenje”, s obzirom na to da se ni u jednom pravnom aktu kojim je regulisan referendum 1992. godine ne isključuje niti jedan narod u BiH iz glasanja. Vrijedi podsjetiti i da je SDS tada pozvao Srbe u Bosni i Hercegovini da ne izlaze na referendum.
Odluke Ustavnog suda BiH
U Službenom listu Republike Bosne i Hercegovine od 30.3.1995. godine objavljen je Ukaz o proglašenju Zakona o proglašenju 1. marta Danom nezavisnosti Republike Bosne i Hercegovine. U istom broju Službenog lista RBiH objavljen je i Ukaz o proglašenju Zakona o proglašenju 25. novembra Danom državnosti Republike Bosne i Hercegovine. Skupština Republike Bosne i Hercegovine donijela je oba zakona na sjednici održanoj 28.2.1995. godine.
Trideset poslanika Narodne skupštine Republike Srpske podnijelo je 12.10.2016. i 7.12.2016. godine zahtjeve za ocjenu ustavnosti Zakona o proglašenju 1. marta Danom nezavisnosti RBiH i članova 1, 2. i 3. Zakona o proglašenju 25. novembra Danom državnosti RBiH. Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj 6.7.2017. godine, odbio je oba zahtjeva kao neosnovana u predmetima “U 18/16” i “U 22/16”.
Kada je riječ o Danu nezavisnosti BiH, u Odluci Ustavnog suda BiH navodi se da su podnosioci zahtjeva smatrali da se uspostavljanjem 1. marta kao Dana nezavisnosti BiH isključuje jedan narod, tj. srpski.
Ustavni sud u svojoj Odluci navodi da je referendum o statusu BiH proveden na cijeloj teritoriji BiH, da su bili pozvani svi građani BiH, bez bilo kakve razlike, koji imaju pravo glasa, te da je glasalo više od 64% građana, od čega se 99,44% izjasnilo “za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu”. Pored toga, Ustavni sud istakao je da je osporeni zakon nastavio svoje pravno postojanje u današnjoj BiH, shodno načelu kontinuiteta pravnih propisa iz Aneksa II/2. Ustava BiH.
Ustavni sud BiH podsjetio je na Ustav iz Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije iz 1974. godine, kojim je utvrđeno da su se “narodi Jugoslavije, polazeći od prava svakog naroda na samoopredjeljenje, uključujući i pravo na otcjepljenje, (…) ujedinili u saveznu republiku slobodnih i ravnopravnih naroda i narodnosti i stvorili socijalističku federativnu zajednicu radnih ljudi – SFRJ (…)”. Ustavni sud naveo je i da, prema Ustavu SRBiH iz 1974. godine, građani BiH svoju vlast ostvaruju putem Skupštine ili referendumom.
Što se tiče Dana državnosti, Ustavni sud je, između ostalog, mišljenja da “25. novembar kao datum čije se obilježavanje kao državnog praznika, na osnovu osporenog zakona, nastavilo u Bosni i Hercegovini i nakon raspada bivše Jugoslavije, ima simboliku kolektivnog zajedničkog sjećanja koje može doprinijeti jačanju kolektivnog identiteta kao vrijednosti koje imaju poseban značaj u multietničkom društvu koje se zasniva na uvažavanju i poštovanju različitosti kao osnovnih vrijednosti modernog demokratskog društva”.
S obzirom na to da historijske činjenice govore da je referendum o nezavisnosti proveden u skladu s tada važećim Ustavom SRBiH te budući da prilikom izlaska na referendum nije izuzet nijedan narod u BiH, a što je potvrdio i Ustavni sud BiH, Istinomjer tvrdnje Radovana Kovačevića “da je referendumom pokazano da su Srbi nebitni” i da je referendumom prekršen tadašnji Ustav SRBiH ocjenjuje neistinitim. Pored toga, neistinita je i Kovačevića tvrdnja da “Dan državnosti i Dan nezavisnosti poništavaju jedan drugog”.
(Istinomjer.ba)