Zastupnik HDZ-a BiH u Državnom parlamentu Mate Franjičević nazvao je presudu Općinskog suda u Mostaru tipično politikantskom te naglasio da ona “nema blage veze s pravom”. “Ova presuda poziva se na Konvenciju o zabrani diskiriminacije, a u članku 2. te konvencije izričito stoji da ova praksa nije diskriminacija. Dakle, prema meni, ovo je vrlo smiješna odluka i nije pravo”, kazao nam je Franjičević.
(Oslobođenje, 30. 4. 2012.)
Komentar:
Možda bi i mogli “zaobići” stav državnog zastupnika Franjičevića u vezi sa nedavnom presudom Općinskog suda u Mostaru o ukidanju segregacije u školama HNK (slučaj “dvije škole pod jednim krovom” – OVDJE), koji, u najmanju ruku, omalovažava i dovodi u pitanje sudske odluke, ali ovakvo tumačenje Međunarodne konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije UN je zaista nedopustivo.
Pročitajte šta propisuje član 2. Konvencije, na koji se Franjičević – možda i u neznanju? – pozvao:
Međunarodna konvencija o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije
Član 2.
1. Države članice osuđuju rasnu diskriminaciju i obavezuju se da svim odgovarajućim sredstvima i bez
odgode provode politiku koja teži da ukine svaki oblik rasne diskriminacije i da potpomažu razumijevanje
između svih rasa, i u tu svrhu:
(a) Svaka država članica obavezuje se da ne počini nikakvo djelo rasne diskriminacije ili ne vrši rasnu
diskriminaciju protiv osoba, grupa osoba ili ustanova kao i da postupa tako da se sve javne vlasti i
javne, nacionalne i lokalne ustanove pridržavaju ove obaveze;
(b) Svaka država članica obavezuje se da ne podstiče, brani ili podržava rasnu diskriminaciju koju
provodi bilo kakva osoba ili organizacija;
(c) Svaka država članica treba da poduzme efikasne mjere radi ponovnog razmatranja nacionalne i
lokalne vladine politike i izmjene, ukidanja ili poništenja svakog zakona i svakog propisa koji ima
svrhu da uvede rasnu diskriminaciju ili da je ovjekovječi tamo gdje ona postoji;
(d) Svaka država članica treba da svim odgovarajućim sredstvima, uključujući, ukoliko to okolnosti
zahtijevaju, zakonske mjere, zabrani rasnu diskriminaciju koju provode osobe, grupe ili organizacije,
kao i da je okonča;
(e) Svaka država članica obavezuje se da potpomaže, u tom slučaju višerasne integracionističke
organizacije i pokrete i druga sredstva u svrhu ukidanja prepreka između rasa kao i da se bori protiv
onoga što teži da ojača rasnu podjelu.
2. Države članice poduzet će, ako okolnosti to zahtijevaju, na socijalnoj, ekonomskoj, kulturnoj i ostalim
oblastima, posebne i konkretne mjere za odgovarajuće osiguranje razvoja ili zaštite izvjesnih rasnih grupa
ili pojedinaca koji pripadaju ovim grupama u svrhu jamčenja pod uvjetima jednakosti, punog ostvarenja
prava čovjeka i osnovnih sloboda. Ove mjere ne mogu ni u kom slučaju imati za rezultat održanje
nejednakih ili različitih prava za razne rasne grupe, kada se postignu ciljevi zbog kojih su ove mjere bile
poduzete. (Integralni tekst Konvencije se nalazi OVDJE.)
Jasno je da u 2. članu Konvencije nema ni govora o tome “da ova praksa nije diskriminacija” – baš naprotiv, Konvencijom je izričito propisano da će sve države preispitivati i mijenjati one zakone i propise kojima se pojačava “rasna podjela”. Vjerovatno je suvišno (ili bi bar trebalo biti) objašnjavati da slanje svih učenika/ca u jednu školu, bez obzira na njihovu rasnu ili nacionalnu pripadnost, ne može predstavljati diskriminaciju – osim zdravog razuma, o tome bi trebalo dovoljno da govore mnogo puta ponovljene preporuke svih relevantnih tijela (uključujući i međunarodna) kojima se ističe da je segregacija u bh. školama nedopustiva i diskriminativna. No, posebno je apsurdno u ovakvim izjavama pozivati se na Konvenciju o zabrani diskriminacije, kao što je Franjičević učinio kada je ustvrdio da je u njoj našao “pravnu utemeljenost” nacionalne segregacije u bosansko-hercegovačkim školama.