“Nisam napravio nikakav ni protivustavan ni protivzakonit čin. Naime, i pravda i pravo su zadovoljeni svim odlukama koje sam donosio. Sud javnosti i sud istorije ne odlučuju po nalozima političkih lidera, pa makar ih bilo i šest. Ali, mislim da će ti sudovi svakako reći svoju riječ. Ne strepim uopšte pred takvim ocjenama, jer vjerujem da sam učinio sve što sam mogao. Svako ko želi da se nađemo pred sudovima u BiH ja sam spreman doći i poštovati njihove odluke”, istaknuo je ministar vanjskih poslova BiH i predsjednik SDP-a BiH Zlatko Lagumdžija, u vezi sa u vezi sa instrukcijom o načinu glasanja u Generalnoj skupštini UN o rezoluciji o Siriji.
(FENA, 8. 8. 2012.)
Komentar:
Instrukcija ministra Lagumdžije da BiH glasa za donošenje rezolucije u Siriji u Generalnoj Skupštini UN-a pokrenula je još jedan, dodatni, vjetar u leđa već postojećoj političkoj krizi u Bosni i Hercegovini. Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik već mjesecima zahtijeva Lagumdžijinu smjenu, a član Predsjedništva BiH Nebojša Radmanović je Lagumdžiji uputio pismo u kojem je, između ostalog, ministra “poučio” zakonima i Ustavu BiH (Oslobođenje, 7. 8. 2012.)
No, šta je u svemu tome istina?
Ustav BiH, Član V (Predjedništvo), tačka 2. stav C i D propisuju: “Predsjedništvo će nastojati da usvoji sve odluke Predsjedništva – tj. one koje se tiču pitanja koja proizilaze iz člana V (3), tačke (a) do (e) – putem konsenzusa. Takve odluke mogu, pod uslovima iz tačke (d) ovog stava, usvojiti dva člana ukoliko svi pokušaji da se dostigne konsenzus ne uspiju.(..) Član Predsjedništva koji se ne slaže sa odlukom, može odluku Predsjedništva proglasiti destruktivnom po vitalni interes entiteta za teritoriju sa koje je izabran, pod uslovom da to učini u roku od tri dana po njenom usvajanju.
Prije Lagumdžijine odluke i Radmanovićevog pisma, Predsjedništvo nije postiglo konsenzus: “Srpski član Predsjedništva Nebojša Radmanović je upozorio bošnjačkog i hrvatskog kolegu Bakira Izetbegovića i Željka Komšića te šefa diplomatije BiH Zlatka Lagumdžiju da ne daju nikakva uputstva ambasadoru BiH pri UN-u kako će glasati u slučaju Sirije.” (TV1.ba, 29. 7. 2012.), da bi 10. 8. 2012. godine (Dnevni list) Radmanović utvrdio kako “nito nije ni čuo moje mišljenje o Siriji, jer Predsjedništvo BiH o njemu nije ni raspravljalo.”
Dalje, Zakon o ministarstvima BiH (Kompletan tekst OVDJE) U članu 8. propisuje nadležnosti Ministarstva vanjskih poslova, među kojima je i “predlaganje utvrđivanja stavova o pitanjima od interesa za vanjskopolitiĉke aktivnosti i međunarodni položaj BiH”, te “provođenje utvrđene politike BiH i rad na razvoju međunarodnih odnosa u skladu sa stavovima i smjernicama Predsjedništva Bosne i Hercegovine”. Uzevši u obzir Radmanovićevu izjavu kako, zapravo, uopšte nije bilo rasprave o rezoluciji o Siriji, jasno je da je ministar Lagumdžija u ovom slučaju, postupio mimo onoga što je propisano u citiranom zakonu i Ustavu BiH.
Tehnički, Lagumdžija nije imao smjernicu koja je postignuta konsenzusom u Predsjedništvu, a po kojoj bi se glasalo u Generalnoj skupštini UN-a. Smjernicu je dobio od člana Predsjedništva, Bakira Izetbegovića, koji se na takav potez odlučio samoinicijativno. Dakle, kršenje Ustava BiH je poteklo od Izetbegovića, a “nastavio” ga je Lagumdžija. No, Lagumdžija je svakako prekršio zakon, jer je mogao jednostavno ignorisati Izetbegovićevu smjernicu koja svakako nije bila validna, sudeći po Ustavu BiH.