Napredak u poštovanju ljudskih prava, borbi protiv rasne, spolne ili bilo koje druge vrste diskriminacije i marginalizacije, kroz istoriju je čini se pokazao da niko i nikada nije na poklon dobio ono što zaslužuje, i što mu po etičkim, društvenim i na kraju zakonskim okvirima pripada. Drugim riječima, moć, utjecaj, poštovanje i ravnopravnost, marginalizirane grupe su u pravilu morale osvojiti same, ne čekajući da im ona bude poklonjena.
Centralna izborna komisija nedavno je objavila ovjerene kandidatske liste političkih partija za predstojeće Opšte izbore koji će se održati 7. oktobra 2018. godine. Između ostalog, pažnju dijela javnosti privukao je i veoma mali procenat žena koje su, odlukama stranačkih organa, postavljene kao nostiteljice lista. Naime, procentualno, taj broj iznosi tek 16% od ukupnog broja nositelja lista.
Kada su političke partije sa sjedištem u Federaciji BiH u pitanju, a koje imaju predstavnike u Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine BiH, na svim nivoima, uključujući i kantonalni nivo, po pet nositeljica lista imaju HDZ BiH i DF, slijedi A-SDA sa četiri, SDA, SBB i SDP BiH po tri, HDZ 90 dvije, BPS jednu, dok Nezavisni blok nema žena koje će na narednim izborima nositi liste ovog političkog subjekta. Iako na prošlim Opštim izborima nisu osvojili mandat za Zastupnički dom Parlamenta BiH, kao političku partiju koja se izdvaja kada je broj nositeljica lista u pitanju, treba pomenuti Našu stranku koja ima devet žena na pomenutim pozicijama, te činjenicu da je jedinu kanditatkinju za članicu Predsjedništva BiH na narednim izborima dao HDZ 90.
Imajući u vidu da na području Federacije BiH na kantonalnom nivou postoji 10 izbornih jedinica, za izbor u Zastupnički dom Parlamenta Federacije BiH 12, a za Zastupnički dom Parlamenta BiH 5, te je maksimalni broj lista koji jedan politički subjekt može imati 27, teško se oteti opštem utisku da su vodeće političke stranke sa sjedištem u Federaciji BiH primarno povjerenje kada su u pitanju “prvi na listi”, ponovo poklonile muškom dijelu svoga članstva.
Situacija po ovom pitanju sa političkim partijama koje dolaze iz Republike Srpske, a imaju svoje predstavnike u najvišem zakonodavnom tijelu u Bosni i Hercegovini još je gora. Naime, kako SNSD, tako i SDS nemaju niti jednu ženu na čelnim pozicijama svojih lista, kako na entitetskom, tako i na državnom nivou, dok DNS ima tek jednu.
Da podsjetimo, što se tiče izborne legislative u BiH koja se odnosi na zastupljenost spolova na listama, ona je uređena članom 4.19 Izbornog zakona BiH, u kojem se, između ostalog, navodi sljedeće: “Svaka kandidatska lista uključuje kandidate muškog i ženskog spola, koji su ravnopravno zastupljeni. Ravnopravna zastupljenost spolova postoji u slučaju kada je jedan od spolova zastupljen s najmanje 40% od ukupnog broja kandidata na listi. Kandidati spola koji je manje zastupljen raspoređuju se na kandidatskoj listi na sljedeći način: najmanje jedan kandidat manje zastupljenog spola među prva dva kandidata, dva kandidata manje zastupljenog spola među prvih pet kandidata i tri kandidata manje zastupljenog spola među prvih osam kandidata, itd.”
Dakle, jasno je da politički subjekti, u kontekstu nositelja lista, nemaju zakonske prepreke niti obaveze kada je polna zastupljenost u pitanju, te je procjena stranačkih organa koji donose odluke o tome presudna. Vrlo često, svjedoci smo afirmativnih izjava stranačkih čelnika kada je uloga žena u njihovim strankama, te politici i društvu uopšte u pitanju, ali se takav njihov deklarativni stav očigledno po ko zna koji put nije pozitivno reflektovao kada je broj žena na čelnim pozicijama na listama u pitanju. Kao primjer, navest ćemo čelnike onih stranaka koje nemaju ni jednu ženu nositeljicu. Tako je predsjednik SDS-a, Vukota Govedarica krajem aprila ove godine na Skupštini Aktiva žena Srpske demokratske stranke naglašavajući “da su članice SDS-a i danas pokazale veliku odgovornost i da će zajedno sa njima 7.oktobra doći do promjena u Republici Srpskoj” dodao:
Ja sam uvjeren da sa ženama koje žive u SDS-u, da sa ženama koje žive u RS postoji svijetla budućnost ukoliko muškarci budu shvatili koliki je značaj žene u društvu imajući u vidu da mi često u našim obavezama to možda i ne primjećujemo.
Vukota Govedarica, 29.04.2018.
I pored ovih riječi, SDS se nije odlučio da na narednim izborima barem jednoj ženi ustupi prvo mjesto na jednoj od svojih kandidatskih lista.
I predsjednik SNSD-a, Milorad Dodik je na ovogodišnjoj osmomartovskoj zabavi u organizaciji svoje stranke podvukao da “SNSD ima 180.000 članova, od čega je 55 odsto žena”, dodajući “da SNSD pokušava da otvori prostor za radni i profesionalni angažman žena i njihovo dokazivanje”. Kao što smo imali priliku vidjeti nakon zvanične objave lista od strane CIK-a, i pored toga što, po Dodikovoj tvrdnji, većinu članova SNSD-a čine žene, rukovodstvo ove partije nije našlo razlog da barem jednoj od njih ukaže čast da nosi neku od SNSD-ovih lista na predstojećim izborima.
Sličan primjer nalazimo i u Nezavisnom bloku, gdje i pored poruka sa tribine Bloka žena ove političke partije “kako će veći angažman žena u politici donijeti pozitivne trendove kakve imaju i moderne demokratske stranke u razvijenoj Evropi”, izostanak žena na mjestima nositeljica lista ne ide u prilog rečenom na pomenutom skupu.
Ovako nizak broj žena na prvim pozicijama na listama već je izazvao prve negativne komentare javnosti. Tako Jadranka Miličević iz fondacije Cure “problem vidi u patrijarhalnom društvu koje je zastupljeno u BiH, te u strukturama političkih stranaka, tj. odnosu unutar političkih partija prema kolegicama, suradnicama, osobama s kojima oni funkcionišu, rade, druže se”, te navodi “da kada dođe do toga da treba uraditi iskorak povjerenja, političari to ne rade”.
Na zapostavljenost žena u politici još ranije je pažnju skretala i zastupnica u Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine BiH i članica Zajedničke komisije za ljudska prava i Komisije za ostvarivanje ravnopravnosti spolova Parlamentarne skupštine BiH, Maja Gasal-Vražalica. Ukazujući na podatak da u političkim partijama ima oko 33% žena, ali da je taj procenat puno manji kada je njihova zastupljenost na mjestima odlučivanja u pitanju, Gasal-Vražalica ističe i drugi aspekt problema tvrdeći “da nije stvar u tome da imamo ženu na ovoj ili onoj poziciju u državi ili partiji, već je pitanje svih pitanja koja će to žena biti”:
Mnogi smatraju da je bitna vidljivost, odnosno da je žena kao žena na visokoj poziciji bilo u državi ili partiji, no ja lično mislim da je upravo zbog takvog stava politika ravnopravnosti tu gdje jeste. Ako imamo ženu na visokoj poziciji, a koja nema svoj stav niti jasnu viziju politike ravnopravnosti u Bosni i Hercegovini, već slijepo slijedi svog, često konzervativnog, lidera, te zapravo na toj poziciji utjelovljuje njega u ženskoj figuri, ja onda zaista ne znam što smo kao društvo, a osobito kao žene, dobili s tim.
Maja Gasal-Vražalica, 07.03.2018.
Da “rod i spol nipošto nisu mjerilo političkog kvaliteta”, slaže se i autorica više izvještaja i analiza o rodnoj ravnopravnosti i političkom učešću žena u BiH i supotpisnica publikacije “1995-2015: Žene i politički život u postdejtonskoj Bosni i Hercegovini”, Edita Miftari, te potvrđuje tezu da pored “nedostatka porodične i šire društvene podrške, posebnu odgovornost za nezainteresiranost žena snose i rodno izuzetno nesenzibilne političke partije”. Podvlačeći da je u tom pravcu potrebno raditi sa političkim partijama, Miftari kaže:
Mnogo progresivnih političarki je izgurano sa političke scene bez obzira na njihov nemjerljiv doprinos demokratizaciji bh. društva, a još više političarki ne dobija uopšte priliku da napravi bilo kakav doprinos s obzirom na to da se isključuju iz važnih političkih procesa. To ilustruje činjenica da su žene rijetko kandidatkinje za načelnice, još rjeđe su izabrane za načelnice, a vodeće pozicije na kandidatskim listama su najčešće rezervisane za muškarce…Ovakva isključivost političkih partija ženama ustvari poručuje da nisu dobrodošle.
Edita Miftari, 21.05.2018.
Napredak u poštovanju ljudskih prava, borbi protiv rasne, spolne ili bilo koje druge vrste diskriminacije i marginalizacije, kroz istoriju je čini se pokazao da niko i nikada nije na poklon dobio ono što zaslužuje, i što mu po etičkim, društvenim i na kraju zakonskim okvirima pripada. Drugim riječima, moć, utjecaj, poštovanje i ravnopravnost, marginalizirane grupe su u pravilu morale osvojiti same, ne čekajući da im ona bude poklonjena. Čini se da će to biti slučaj i kada je riječ o učešću i uticaju žena u politici u Bosni i Hercegovini. Što prije to shvate, njihov položaj u ovom, ali i svakom drugom društvenom konekstu će se time brže i progresivnije mijenjati.
(Istinomjer.ba)