Izbjegavanje direktnog sučeljavanja sa političkim oponentima u BiH nije ništa novo. U razvijenim demokratijama širom svijeta takvo nešto je skoro nezamislivo, obzirom da je politička kultura u tom dijelu svijeta na najvišem nivou, te bi eventualno nepojavljivanje u debati u zemljama poput SAD, Njemačke ili Francuske, zasigurno bilo brutalno kažnjeno od strane birača. Ovdje se, međutim, to ne dešava. Naprotiv, to predstavlja čist politički pragmatizam.
Kao uostalom i neke ranije kampanje, i ovu koja je na izmaku za Opšte izbore 2018. godine obilježile su otužne slike televizijskih debata u kojima su, u skladu sa standardima demokratskog svijeta, trebali učestvovati svi kandidati za članove Predsjedništva BiH, ali i mjesto predsjednika/ce Republike Srpske.
Doduše, takvih slika kada su sučeljavanja kandidata iz Republike Srpske u pitanju nije ni bilo jer niko nije ni pokušao da organizuje njihova javna sučeljavanja.
Sa druge strane, javni i privatni emiteri u nizu pokušaja da okupe sve kandidate koji dolaze iz Federacije BiH redovno su ostajali praznih ruku, ili, bolje reći, praznih stolica i to u pravilu onih koje su bile rezervisane za “favorite”, to jest predsjedničke kandidate koji u svojim političkim partijama, ali i u dijelu javnosti slove kao takvi.
Tehnike koje su korištene da bi se debata izbjegla već su i ranije viđene.
Izbjegavajući tako sučeljavanje sa svojim protukandidatima, “favoriti” su javnosti nudili argumente za nedolazak, optuživali one druge da ne smiju da se pojave, ali i “bacali rukavicu u lice” onom za koga smatraju da im je glavni konkurent, pozivajući samo njega na dvoboj, znajući da su šanse da se to zaista dogodi realno nikakve.
Prvi je poziv svom glavnom oponentu u utrci za člana Predsjedništva BiH uputio Mladen Ivanić, uz uslov da nema “favorizovanja medijskih kuća i novinara ili, pak, favorizovanja kandidata za izbore”, a drugi je uslijedio od strane Željka Komšića koji je, obavještavajući javnost da “neće učestvovati niti u jednoj debatnoj emisiji u kojoj neće biti Dragana Čovića”, pozvao medije da, kako je rekao, organizuju direktno sučeljavanje ova dva kandidata za člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda na koje će se, kako se u saopštenju DF-a navodi on “rado odazvati”.
Očekivano, Milorad Dodik i Dragan Čović, barem javno, nisu se osvrnuli na ove “izazove”.
Kada je izbjegavanje debate i argumentacija za nepojavljivanje u pitanju, javnost je između ostalog imala priliku vidjeti i saopštenje SDA u kojem se kaže da su “Džaferovićevi protukandidati, Fahrudin Radončić i Denis Bećirović i ovog puta izbjegli sučeljavanje stavova”, te da je medij koji je pokušao organizovati debatu obavijestio javnost “da se Denis Bećirović nije pojavio u emisiji bez ikakvog objašnjenja, a Radončić je svoj izostanak pravdao navodnim obavezama, zbog čega nije mogao uskladiti termine”. Dalje se tvrdi da je kandidat SDA “bio spreman licem u lice argumentovano iznositi svoj program i stavove, za razliku od protukandidata koji su i ovoga puta procijenili da im direktno sučeljavanje sa kandidatom SDA ne ide u prilog.”
“Radončić je u vrijeme predloženog snimanja emisije imao dvadesetak stranih novinara i to je usmeno objasnio čelnicima N1” navedeno je između ostalog u odgovoru SBB-a na saopštenje SDA.
Javnost je na kraju, ipak, u posljednjoj sedmici kampanje imala priliku da vidi međusobno sučeljavnje kandidata SDA, SBB-a i SDP-a BiH za člana Predsjedništva BiH iz reda bošnjačkog naroda, te je ta debata bila predmet analize Istinomjera.
Senad Šepić, Amer Jerlagić, Mirsad Hadžikadić, Boriša Falatar, Jerko Ivanković Lijanović i Diana Zelenika uglavnom su se odazivali na pozive medija da učestvuju u debatama, ali i istovremeno tvrdeći da se pojedini emiteri ponašaju, “nesprofesionalno i diskriminatorno spram pojedinih kandidata”, te da se pojedini kandidati favorizuju dok se drugi, kako se u saopštenju Naše stranke navodi, svrstavaju u “drugi ešalon”, te se Istinomjer osvrnuo i na ovaj medijski istup pomenute političke partije.
“Da svi politički subjekti nisu ravnopravno tretirani u medijima, te da nemaju jednake šanse za predstavljanjem”, tokom kampanje je ustvrdio i Senad Šepić, pozivajući sve protukandidate, kako je naveo “posebno one koji su pobjegli iz debate i javnog sučeljavanja…da sa pogledamo u oči i sučelimo naše politike i argumente pred svom javnošću-odredite termin, vrijeme, televiziju, temu”, dodajući na kraju: “Čekam vas!”
Šepić, kao što je poznato, nije dočekao da sve protukandidate “pogleda u oči”, dok je Hadžikadić jednu od debatnih emisija u kojoj se pojavio “demonstrativno napustio” obrazlažući to “očiglednom pristrasnošću medija” koji je organizovao pomenutu debatu.
Izbjegavanje direktnog sučeljavanja sa političkim oponentima u BiH nije ništa novo. U razvijenim demokratijama širom svijeta takvo nešto je skoro nezamislivo, obzirom da je politička kultura u tom dijelu svijeta na najvišem nivou, te bi eventualno nepojavljivanje u debati u zemljama poput SAD-a, Njemačke ili Francuske, zasigurno bilo brutalno kažnjeno od strane birača.
Ovdje se, međutim, to ne dešava. Naprotiv, u zemlji sa niskim demokratskim standardima poput BiH takvo ponašanje je ustvari zasnovano na računici, to jest predstavlja čist politički pragmatizam. Razloga za to ima više.
Prije svega, treba se složiti sa konstatacijom da je, ne prvi put, i čitava predizborna kampanja uoči Opštih izbora 2018. godine u najvećoj mogućoj mjeri fokusirana na utrku za mjesta u Predsjedništvu BiH, te predsjenika ili predsjednicu Republike Srpske, što je najlakši i najefektniji način da se u javnosti izbjegne razgovor o eventualnoj odgovornosti za propuste u prošlosti, ali i kvalitetnim programima za budućnost.
Isturajući tako predsjedničke kandidate u prvi plan, političke partije ali i sami kandidati čine sve da se zaštite i maksimalno smanje potencijalne rizike kada je njihov kredibilitet u pitanju, jer tokom kampanje oni predstavljaju udarnu snagu svojih politički opcija, ali istovremeno su i njihov najosjetljiviji, reklo bi se i najranjiviji dio.
Polazeći od prethodno navedenog, onima koji kalkulišu sa pojavljivanjem u debatama predsjedničkih kandidata na ruku prije svega ide veoma nizak nivo svijesti i osjećaja društvene odgovornosti onoga što se u BiH zove javnost, koja ovakvu vrstu neodgovornosti kandidata spram same javnosti ne samo da ne kažnjava na izborima, već i nerijetko na ovaj ili onaj način i pravda pa i odobrava. Suštinski stoga, ne postoji bojazan da će onaj ko se ne pojavi na debati biti zbog toga kažnjen na dan izbora, ili pretrpjeti bilo kakvu političku štetu, naprotiv.
Osim toga, mnogi su skloni tvrdnji da pojedini kandidati iza kojih stoje jake političke opcije imaju određeni uticaj na jedan broj medija u BiH u kojima, bez nezgodnih pitanja, imaju mogućnost promovisati sebe i političku opciju koju pretstavljaju na najpozitvniji mogući način, te bi im javna sučeljavanja iz ugla političkog pragmatizma, predstavljala sasvim nepotreban rizik.
Tačno je da u javnom sučeljavanju opozicioni kandidati imaju prednost iz prostog razloga što, barem u tekućem mandatatu, nisu imali preveliki teret odgovornosti jer nisu bili u vlasti, te su u takvoj vrsti dvoboja kandidati vlasti, uslovno rečeno, u težem položaju. Ovdje treba akcenat staviti na “uslovno”, obzirom da vlast i ovaj, kao i svaki put do sada tvrdi da je svoj posao u minulom mandatu obavila korektno. Samo po sebi se onda postavlja pitanje zbog čega je takve tvrdnje i kandidatima za Predsjedništvo BiH problem braniti i odbraniti pred javnošću u otvorenoj debati sa opozicionim kandidatom?
Dakle, sve dok se u BiH prevashodno ne promijeni svijest onih koji na dan izbora odlučuju, te dok se mediji ne otrgnu iz zagrljaja “favorita” i postanu društveno odgovorne platforme otvorene za sve podjednako, sa jasnom tendencijom da se na argumentovan, konstruktivan i društveno odgovoran način kritikuje ali i, kada je to zasluženo, afirmativno govori o svim političkim subjektima i njihovim eksponentima bez obzira na to ko su i odakle dolaze, prazne stolice namjenjene “favoritima” bit će normalna pojava.
Obzirom na način na koji se vodila i ova kampanja, razloga za optimizam da će se stvari po ovom pitanju o skorije vrijeme početi mijenjati nema previše.
(Istinomjer.ba)