Bosna i Hercegovina je možda na samom evropskom začelju po kvaliteti obrazovnog sistema, životnom standardu, borbi protiv korupcije, kreditnoj sposobnosti, zapošljavanju… ali je vjerovatno šampion u “disciplini” potpisivanja međustranačkih sporazuma. Teško da se može naći još neka država u kojoj su sve političke stranke u tolikoj mjeri međusobno isprepletane raznim sporazumima i dogovorima, s obzirom da je, samo u posljednje dvije godine, javnost u Bosni i Hercegovini svjedočila potpisivanju 10 različitih sporazuma između 9 partija, od kojih sve učestvuju u vlasti na nekom nivou, od lokalnog do državnog. Gotovo svaki sastanak lidera političkih stranaka rezultirao je stavljanjem potpisa na neki sporazum, o kojem je javnost uglavnom znala jako malo, a čiji su “rok trajanja” i implementacija najčešće ostajali upitni.
Posljednji sporazum, u kojem je definisana strategija saradnje SNSD-a i SDP-a na državnom nivou (koja će biti ponuđena i ostalim strankama dogovorene parlamentarne većine – SBB-u, SDS-u i dva HDZ-a), potpisan je 31. oktobra između lidera SNSD-a Milorada Dodika i SDP-a Zlatka Lagumdžije. Ovaj sporazum je već naišao na brojne kritike predstavnika/ca političkih partija u BiH, ali i domaćih pravnih i ekonomskih stručnjaka/inja i civilnog društva. Nezadovoljstvo su uglavnom izazvali dijelovi dogovora koji se tiču budućeg izbora tužilaca kroz entitetske parlamente, dogovorene izmjene izbornog zakona BiH gdje su predložene zatvorene kandidatske liste i ukidanje centralne jedinice za prebrojavanje glasova, kao i dogovor o entitetskoj raspodjeli dobiti zajedničke energetske kompanije “Elektroprenos BiH”.
Ponukani jubilarnim desetim „sporazumijevanjem“ bh. političkih partija u aktuelnom mandatu, donosimo vam pregled svih do sada potpisanih sporazuma nakon Opštih/Općih izbora u BiH 2010. godine.
Neposredno prije izbora 2010. godine, potpisan je sporazum o saradnji na državnom nivou vlasti između SNSD-a i SDS-a, dvije stranke koje su se u prethodnom četvorogodišnjem periodu oštro sukobljavale unutar entitetskog nivoa vlasti. SNSD je bio potpisnik još jednog sporazuma iz perioda prethodnog mandata, onog o međusobnoj saradnji između SNSD-a i HDZ-a.
Nakon izbora, prvi u nizu sporazuma potpisan je između lidera HDZ-a BiH i HDZ-a 1990, Dragana Čovića i Bože Ljubića, koji su na izbore izašli kao ljuti protivnici – HDZ BiH samostalno, a HDZ 1990 u koaliciji sa HSP BiH (partijom koja će, ubrzo nakon izbora, ući u koaliciju sa SDA, SDP i NSRzB i formirati Vladu FBiH kojoj će HDZ 1990, zajedno sa HDZ-om BiH, biti najveća opozicija). Sporazum o saradnji je potpisan sa osnovnom intencijom da osigura „punu ustavnu i institucionalnu jednakopravnost hrvatskog naroda sa druga dva naroda u demokratskoj i europski opredijeljenoj Bosni i Hercegovini.” Potpisani sporazum u nekoliko tačaka govori o načelima ustavne reforme, načelima izmjene izbornog zakona, raspodjele vlasti nakon izbora i odnosima sa drugim strankama u BiH.
Ubrzo nakon ovog, potpisan je još jedan od rijetkih sporazuma u čiji je tekst javnost imala uvid – Platforma o formiranju vlasti u FBiH i zajedničkom nastupu u bh. institucijama, na temelju kojeg je uspostavljena vlast u Federaciji BiH. Platformski dokument potpisale su 20. decembra 2010. godine SDP, SDA, NSRB i HSP. U ovom programu su definisani prioriteti poput ekonomskih i političkih ciljeva, jednakopravnosti naroda i Ostalih, transformacije OHR-a, kao i druga pitanja sa ciljem da BiH što prije stekne kandidatski status za punopravno članstvo u euroatlanskim strukturama. Sporazum je bio žestoko kritikovan od dva HDZ-a, koji su potpisivanjem ovog sporazuma u FBiH postale opozicione stranke i do danas ostale najveće pobornice rekonstrukcije vlasti u ovom entitetu. Nakon što SDA nije podržala Budžet za 2012. godinu u Parlamentu BiH, SDP je objavila kako raskida dosadašnju saradnju sa SDA na svim nivoima vlasti u BiH, te je podnijela zahtjeve za smjenu svih nosilaca izvršne vlasti iz redova SDA.
Državna vlast je, sa druge strane, formirana sa zakašnjenjem od 14 mjeseci, na osnovu još jednog „sporazuma“ – vaninstitucionalnog dogovora lidera šest političkih partija (SDP, SDA, SDS, SNSD, HDZ BiH i HDZ 1990) – nakon bezbrojnih sastanaka istih širom BiH. Odmah po uspostavljanju vlasti, došlo je do prividnog zaleta u ispunjavanju uslova za sticanje kandidatskog statusa za članstvo u EU, no nakon što je budžet usvojen uz protivljenje SDA, stalo se sa svim reformama i ušlo u proces rekonstrukcije vlasti i na državnom nivou.
U vrijeme dok je u FBiH još uvjek funkcionisala Vlada oformljena na osnovu Platforme, početkom marta 2012. godine, potpisan je i sporazum o saradnji na svim nivoima vlasti između SDA i HDZ-a, formalno jedne vladajuće i jedne opozicione stranke. Predsjednici HDZ-a BiH i SDA-a Dragan Čović i Sulejman Tihić usvojili su tom prilikom zajedničku izjavu u kojoj se ističe njihova spremnost da osnaže svoje partnerstvo, koje, kako su smatrali, treba usmjeriti u pravcu bolje saradnje između bošnjačkog i hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini na osnovama, principima i načelima jednakopravnosti tri konstitutivna naroda u BiH s mehanizmima kojima se to može ostvariti. Ovaj sporazum je dodatno zakomplikovao složene partijske odnose koji su građeni na sporazumima, pa smo tako dobili partiju koja se protivila formiranju vlasti na temelju “Platforme” (HDZ BiH) koja sklapa dogovor sa članicom “Platforme” (SDA), a koja će, samo par mjeseci kasnije, poduprijeti izlazak SDA iz vlasti na temelju još jednog novog sporazuma – onog sa SDP BiH.
U to vrijeme već su postojale određene napetosti u odnosima SDA i SDP-a, što se pokazalo tačnim kada se vodila rasprava, između ostalog i o novom Zakonu o unutrašnjim poslovima, a kasnije i o Budžetu zajedničkih institucija, pa je raspadom Platforme HDZ postala partner SDP-a za formiranje nove vlasti zajedno sa SBB-om. Dragan Čović i Zlatko Lagumdžija dogovorili su, zatim, sredinom juna ove godine buduću saradnju na svim nivoima vlasti u naredne dvije godine i definisali prioritete u djelovanju Vlade i parlamentarne većine na nivou Federacije BiH. Ovaj sporazum ostao je na snazi do danas, ali, uslijed brojnih procedura, nepostojanja parlamentarne većine u Domu naroda FBiH i ne pristajanja Živka Budimira da podnese ostavku na mjesto Predsjednika FBiH, još uvijek nije došlo do rekonstrukcije Vlade FBiH, pa tako HDZ još uvijek ne participira u vlasti.
U vlasti se još nije našao ni SBBBiH Fahrudina Radončića, sa kojim je Zlatko Lagumdžija također potpisao sporazum o saradnji na svim nivoima vlasti. Sporazum između SDP-a i SBB-a potpisan je 1. juna ove godine, a ciljevi ove koalicije su, kako je nakon potpisivanja sporazuma saopšteno, borba protiv korupcije i kriminala, oduzimanje nelegalno stečene imovine, te podrška zakonodavnoj vlasti u borbi protiv korupcije i kriminala. Najavljeno je da će novi partneri zajedno raditi na svim poljima.
Nakon ulaska HDZ-a u aranžman za prekompoziciju vlasti u FBiH sa SDP-om, čini se da više ne vrijedi ranije potpisani sporazum o saradnji SDA i HDZ-a BiH, s obzirom da je i sam Dragan Čović, nakon što su poslanici njegove stranke u PSBiH glasali za smjenu kadrova SDA, izjavio da “položaj hrvatskog naroda nema alternativu”.
Među svim potpisanim sporazumima našao se i jedan koji se nije ticao obnašanja vlasti, u obliku „Kodeksa ponašanja političkih stranaka u izbornoj kampanji“, potpisanog uoči posljednjih Lokalnih izbora. Ovaj “kodeks”, koji bi se mogao opisati i kao “sporazum o međusobnom nenapadanju”, potpisalo je 35 političkih stranaka, koje su se obavezale na mnogo toga, između ostalog da neće koristiti govor mržnje u predizbornoj kampanji, da neće koristiti javna sredstva i dobra u svrhu izborne kampanje, da neće uticati na opredjeljenje birača novcem ili poklonima… iako je većina navedenih stavki već regulisana izbornim i drugim zakonima u BiH i partije su svakako obavezne da ih se pridržavaju.
O sudbinama svih dosada potpisanih sporazuma sve se zna, a o njihovoj učinkovitosti i efikasnosti predstavnika/ca partija koji su učestvovali u njihovom kreiranju i potpisivanju, najbolje govori posljednji izvještaj o napretku naše zemlje ka EU, u kojem se konstatuje da je BiH ostvarila ograničen napredak u ostvarivanju političkih kriterijuma i razvoju kapaciteta neophodnih na putu ka EU. Izvještaj je konstatovao, kako kažu u Direkciji za europske integracije, ono što je i u tehničkom smislu nerijetko prepreka procesu, a to je da nedostaje zadovoljavajući nivo političkog konsenzusa o pitanjima koja se tiču integracije u EU. Ova konstatacija vjerovatno najbolje oslikava sav apsurd politike u državi u kojoj se u prosjeku potpiše – 5 političkih sporazuma godišnje. Ako uzmemo u obzir i Izvještaj o napretku za 2011. godinu, u kojem je konstatovano da zemlja nije postigla nikakav napredak na putu ka EU zbog političke blokade funkcioniranja države i (ne)implementacije reformi vezanih za europske integracije, vidi se da je u aktuelnom mandatu postignut minoran napredak i da politički lideri u BiH, koji se punom parom “dogovaraju” i “sporazumijevaju” izvan institucija sistema, i dalje ne postižu nužne konsenzuse oko svih ključnih reformi neophodnih za napredak zemlje u svakom pogledu.
Posljednji potpisani sporazum između SNSD-a i SDP-a bi, po četvrti put u ovom izbornom mandatu, trebao poslužiti kao osnova za formiranje vlasti u BiH. Na osnovu dosadašnjeg iskustva, ali i ozbiljnih manjkavosti sporazuma i izrazito negativnih reakcija javnosti koje je izazvao, teško je očekivati da će još jedan vaninstitucionalni sporazum stranačkih lidera popraviti stanje i doprinijeti da naredni izvještaj o napretku bude išta bolji od prethodnih.
(istinomjer.ba)