Iako su najveća nacionalna manjina u Bosni i Hercegovini, Romi su zasigurno i jedna od najugroženijih manjinskih skupina, koja je svakodnevno izložena različitim vidovima diskriminacije. Zbog toga im je, između ostalog, pristup obrazovanju, zdravstvu i socijalnoj zaštiti otežan ili u nekim slučajevima i onemogućen, a sa najvećim preprekama unutar ove populacije suočavaju se djeca koja su izvan obrazovnog sistema, kao i starije osobe.
Prema istraživanju Civil Right Defendersa iz 2018. godine pod nazivom “Obruč anticiganizma – Romi u BiH”, Romi, kojih, prema procjenama, ima oko 58.000, i dalje su najugroženija manjina u BiH.
Podaci ovog, ali i drugih istraživanja, pokazuju da je stopa pohađanja škole među romskom populacijom, posebno u predškolskom, srednjem i tercijarnom obrazovanju, veoma niska. Primjerice, osim što je stopa upisa djece od 3 do 6 godina u predškolske ustanove u BiH najniža u Evropi (do 25%), stopa pohađanja romske djece je još manja i iznosi do 2%.
Kada se govori o obrazovanju romske djece, potrebno je skrenuti pažnju i na komplikovan sistem obrazovanja unutar same države s obzirom na to da u BiH postoji nekoliko ministarstava nadležnih za obrazovanje – dva entitetska i deset kantonalnih, kao i odjel za obrazovanje pri Vladi Brčko distrikta. Ovako velik broj nadležnih institucija znači različite regulative, nejednaka izdvajanja ili čak nedostatak sredstava, manjak komunikacije i koordinacije, što u konačnici ograničava ili otežava pripadnicima/ama ove populacije potpuno ostvarivanje prava.
Prema podacima studije “Inkluzija romske djece u obrazovanje u BiH: Osnovne poteškoće i kako ih prevazići”, u periodu 2006-2007. godina čak 80% romske djece u Bosni i Hercegovini bilo je isključeno iz obrazovanja na nivou osnovne škole, a razlog za to bile su dugogodišnje prakse kao što su “predrasude, dugotrajna diskriminacija, nedostatak razumijevanja za njihov način života, kao i nemogućnost da plate školske knjige i prevoz”.
Spomenuta studija navodi da se kroz istraživanje koje je tada provela NVO “Budimo aktivni”, uz podršku UNICEF-a i Evropske komisije, došlo do podatka da 80% romske djece koja ne pohađaju školu zapravo žele obrazovanje, kao i da je “siromaštvo, zajedno sa činjenicom da je i većina roditelja romske djece neobrazovana, glavna prepreka u ostvarivanju prava na obrazovanje”. Istraživanje je pokazalo i da “romska djeca koja uspiju ostvariti pristup obrazovanju trpe fizička i verbalna maltretiranja djece ne-Roma”.
I u UNICEF-ovom dokumentu iz 2013. godine “Položaj romske djece i porodica u BiH” navodi se da, uprkos čestoj percepciji da Romi nisu zainteresovani za obrazovanje, kvalitativna istraživanja pokazuju da većina Roma prepoznaje nizak nivo obrazovanja kao temeljni uzrok siromaštva i marginalizacije i smatra obrazovanje važnim za svoju djecu.
U analizi Lejle Hodžić “(Anti)Diskriminacija romske djece u osnovnim školama”, koju je 2013. godine objavilo Udruženje “Kali Sara”, a koja je obuhvatila istraživanje provedeno u osnovnim školama Kantona Sarajevo sa ciljem prikupljanja podataka o prihvaćenosti romske djece i pojavnim oblicima diskriminacije, ukazano je na brojne probleme sa kojima se učenici/e romske nacionalnosti susreću u osnovnim školama u ovom kantonu.
Rezultati istraživanja su, između ostalog, ukazali na “spremnost mlađih nastavnika da rade na poboljšanju odnosa između romske djece i vršnjaka iz većinske populacije, kroz njihovo upoznavanje sa romskom kulturom, tradicijom i običajima, ali i gradeći na zajedničkim interesovanjima i potrebama djece i omogućavajući djeci smislenu interakciju u kojoj su svi ravnopravno tretirani”. S druge strane, nastavnici/e koji/e su u tom trenutku imali/e duži radni staž u prosvjeti nisu smatrali/e ovakve aktivnosti posebno značajnim.
Iz Udruženja “Kali Sara” istakli su da “entuzijazam i spremnost mladog prosvjetnog kadra da unapređuje nezavidan status romske djece razvijajući interkulturalne odnose unutar razreda, pa i škole, treba iskoristiti i ponuditi dodatnu edukaciju o specifičnostima romskog života”, što je, prema njihovom mišljenju, podrazumijevalo i angažman educiranih Roma/romskih asistenata, članova/ica porodica i lokalne zajednice.
Istraživanje je pokazalo i relativno visoku izraženost socijalne distance s obzirom na to da je 28,5% učenika/ca biralo odnos u kojem im ne smeta da romska djeca idu u školu u BiH, odnosno 19,4% u grad u kojem žive, dok je odnos sjedenja u zajedničkoj klupi sa romskim učenicima/ama biralo samo 2,4% učenika/ca.
Podaci zaista ukazuju na nužnost uvođenja aktivnosti kojima bi se promijenili socijalni stavovi učenika iz većinskih grupa prema romskim vršnjacima. Vrlo značajna varijabla u istraživanju bila je uključenost romske djece u školi u kojoj su se propitivali stavovi. Rezultati su pokazali da učenici koji ostvaruju svakodnevni kontakt sa romskom djecom biraju bliži odnos i pokazuju niži nivo izraženosti socijalne distance u odnosu na škole u kojima romske djece uopće nema. Dakle, dolazimo do zaključka da neposredno druženje i interakcija djece većinske populacije i romske djece doprinosi unapređenju odnosa među njima. Naime, kroz ostvarivanje takvog kontakta djeca razmjenjuju iskustva, znanja, upoznaju i razumijevaju jedni druge bez obzira na nacionalnu pripadnost. Ako roditelji ne prihvataju da njihova djeca stupaju u blizak odnos sa pripadnicima romske skupine u školskom okruženju, npr. da sjede u klupi sa romskim učenicima, ni sam proces uključivanja romske djece u redovnu školu neće imati u potpunosti pozitivan ishod. Postoje i primjeri pritisaka, kada su romska djeca prebacivana u druge razrede ili izdvajana u posebne razrede, pod pritiskom roditelja većinske grupe. Nažalost, ne postoji dovoljno dokaza za ovakve slučajeve, jer se oni rijetko formalno prate i bilježe. Najveći problem, međutim, predstavlja to što škole pristaju da krše prava te djece kako bi udovoljili pritiscima roditelja i većinske populacije, kojoj i sami pripadaju, i to uglavnom bez ikakvih konsekvenci. Dakle, roditelji, s jedne strane, mogu doprinijeti stvaranju pozitivnih stavova prema romskoj djeci i njihovom uspješnom uključivanju u redovne škole ili ga, pak, mogu u potpunosti opstruirati čime onemogućavaju i njihovo socijalno uključivanje u najširem smislu. Upravo se u tome ogleda značaj ispitivanja socijalne distance roditelja prema romskoj djeci.
Lejla Hodžić, 2013. godina
Pored već spomenutih problema, Romi se susreću i sa jezičkom diskriminacijom, a ni u jednoj školi koja je bila obuhvaćena istraživanjem procjena zrelosti romske djece za polazak u školu nije se odvijala na romskom jeziku, “čak i kada ga djeca govore”, niti je obezbijeđen prevodilac koji bi posredovao u tom procesu komunikacije, a problem je prisutan kada je u pitanju izjašnjavanje po nacionalnom osnovu prilikom upisa u školu “i tendencija da se (pojedini) Romi izjašnjavaju kao neopredijeljeni ili biraju pripadnost jednom od tri konstitutivna naroda u BiH”.
Zakonom o zaštiti prava pripadnika nacionalnih manjina u BiH propisano je da su u određenim okolnostima obrazovne vlasti u BiH dužne “osigurati da se nastava izvodi na jeziku manjine” (ako pripadnici te manjine čine najmanje jednu trećinu svih učenika) i “osigurati da pripadnici nacionalne manjine mogu učiti svoj jezik, književnost, povijest i kulturu na jeziku manjine kojoj pripadaju, kao dodatnu nastavu” (ako pripadnici te manjine čine jednu petinu svih učenika). U Izvještaju Evropske komisije o napretku BiH za 2016. godinu stoji da romski jezik nije ponuđen kao izborni predmet u bilo kojoj školi u BiH niti je ponuđen drugi način učenja ovog jezika. (Izvor: CRD, 2018. godina)
I u Izvještaju za 2021. godinu navodi se da, iako nema segregacije u razredima ili u školama, ne postoji podučavanje na romskom jeziku niti o romskom jeziku, a poznavanje romske kulture među ostalom populacijom je veoma ograničeno. (Izvor: Izvještaj o BiH za 2021. godinu)
Kada je u pitanju Kanton Sarajevo, tokom 2016. godine saopćeno je da je u projekat “Uključivanje i obrazovanje Roma u BiH”, čiji je osnovni cilj bio povećanje broja upisane romske djece u osnovne i srednje škole, kao i njihova edukacija, okončan u decembru 2015. godine te da je u ovom projektu učestvovalo deset osnovnih škola i Srednja škola poljoprivrede, prehrane, veterine i uslužnih djelatnosti.
Početkom 2019. godine, predstavnici/e Caritasa Švicarske uručili/e su tadašnjoj ministrici za obrazovanje, nauku i mlade Kantona Sarajevo Zineti Bogunić Nacrt akcionog plana o obrazovnim potrebama Roma na području KS.
Kako je tom prilikom navedeno, Caritas Švicarske pokrenuo je izradu spomenutog dokumenta “s ciljem uključivanja što većeg broja pripadnika romske populacije u sistem obrazovanja”, a ministrica Bogunić istakla je da će resorno ministarstvo poduzeti sve neophodne aktivnosti radi donošenja ovog dokumenta u Kantonu Sarajevo te da je formirala radnu grupu koja će učestvovati u izradi akcionog plana.
Ipak, tokom 2019. pa sve do početka 2022. godine, u javnosti nije bilo moguće pronaći informacije o aktivnostima poduzetim u cilju izrade akcionog plana, a ova tema aktuelizirana je tokom januara ove godine, kada se ministrica za odgoj i obrazovanje Kantona Sarajevo Naida Hota-Muminović sastala sa predstavnicima Udruženja “Kali Sara“ Sanelom Bešić i Dervom Sejdićem.
Kako je saopćeno na zvaničnoj web stranici Vlade KS, učesnici/e sastanka razgovarali/e su o unapređenju uvjeta za obrazovanje učenika/ca romske nacionalnosti, a ministrica je nakon sastanka istakla kako će ovo ministarstvo intenzivno raditi na poboljšanju prilika i inkluziji za učenike/ce iz romske zajednice KS, kao i da će u narednom periodu aktuelizirati izradu interresornog akcionog plana za pitanja od značaja za romsku zajednicu.
Istinomjer je kontaktirao i Udruženje “Kali Sara” iz kojeg su istakli da su imali zamjerke na Nacrt akcionog plana izrađenog za vrijeme mandata ministrice Bogunić, prvenstveno zbog neučešća Roma u njegovoj izradi, ali i zbog “segregirane izrade akcionog plana za obrazovanje”, te da su smatrali kako je potrebno obezbijediti intersektorski pristup rješavanju problema.
Tačno je da je Ministarstvo obrazovanja KS u mandatu ministrice Zinete Bogunić izradilo Nacrt akcionog plana za obrazovanje romske djece i proslijedilo ga na komentar Kali Sari. Sem što smo negodovali ovakvom prisupu rada na kreiranju akcionog plana (bez učešća Roma), savjetovali smo gospođu Bogunić da se odustane od segregirane izrade AP za obrazovanje, a da se pristupi izradi generalnog akcionog plana za rješavanje problema Roma iz oblasti obrazovanja, zapošljavanja, stambenog zbrinjavanja i zdravstvene zaštite kako bismo obezbijedili intersektorski pristup rješavanju problema. Ove naše sugestije je gospođa Bogunić prihvatila i već u narednom koraku, uz asistenciju Kali Sare i resornih ministarstva Kantona Sarajevo, formirala radnu grupu za izradu akcionog plana. Smjenom ministrice Bogunić zaustavljene su sve aktivnosti na izradi AP: dolaskom aktuelne ministrice za obrazovanje gospođe Naide Hota-Muminović i sastankom sa njom, gospođa ministrica se složila da intersektorski pristup izrade AP za rješavanje problema Roma treba nastaviti i da će ona dati svoj puni doprinos njegovoj izradi i kasnijem usvajanju na Vladi Kantona Sarajevo.
Udruženje “Kali Sara”, 7.2.2022.
Iz “Kali Sare” su istakli i da se ministrica Hota-Muminović složila sa intersektorskim pristupom izrade akcionog plana za rješavanje problema Roma, što je i potvrđeno iz resornog ministarstva za Istinomjer, te je najavljena i izrada interresornog akcionog plana za pitanja od značaja za romsku zajednicu.
Ministarstvo za odgoj i obrazovanje KS saopćilo je da su u konsultaciji sa Misijom OSCE-a u BiH 2019. godine donijeli Pravilnik o prepoznavanju, prevenciji i zaštiti od diskriminacije u osnovnim školama, kao i da učenici/e romske nacionalnosti imaju osigurane besplatne udžbenike i užine, a da školske zajednice preko Vijeća roditelja pomažu učenike/ce u stanju socijalne potrebe. Također, usljed pandemije Covid-19, osigurani su i laptopi kako bi učenici/e mogli/e pratiti online nastavu, a škole su bile otvorene za one đake koji nastavu nisu mogli pratiti online putem. Pored toga, u sklopu projekta kojeg ovo ministarstvo realizuje sa Caritasom Švicarske i JU Djeca Sarajeva, osigurano je finansiranje tzv. putujućeg vrtića “u koji se uključuju djeca pred polazak u školu, koja ne pohađaju vrtić te koja su u stanju socijalne potrebe”, a ovim projektom uključen je značajan broj djece marginaliziranih skupina i onih u stanju socijalne potrebe koji na taj način pohađaju obavezan predškolski program.
Iako su mnogobrojni dugogodišnji projekti čiji je cilj podsticanje pohađanja škole među romskom djecom imali pozitivan utjecaj i rezultate, ipak je za sistemske i dugoročne promjene potrebna konkretna aktivnost vlasti, kao, naprimjer, “uvođenje romskog asistenta za nastavu, uvođenje principa inkluzivnog obrazovanja, uvođenje borbe protiv anticiganizma i diskriminacije u nastavne planove i programe pedagoških fakulteta ili uključivanje roditelja u borbu protiv anticiganizma ili diskriminacije”.
Usvajanjem zakona i međunarodnih konvencija, u Bosni i Hercegovini su stvoreni formalnopravni uslovi za ostvarivanje prava na obrazovanje za pripadnike/ce romske populacije, no evidentno je da postoji niz prepreka koje uveliko otežavaju ovaj proces te su potrebne promjene kako u samom obrazovnom procesu, tako i kompletnoj zajednici.
Svakako je potrebno pridati posebnu pažnju obrazovnom procesu i kreirati klimu interkulturalnosti kako bi se prevazišla socijalna isključenost i stvorili uvjeti za rješavanje niza drugih problema sa kojima se Romi/kinje susreću zbog otežanog pristupa obrazovnom sistemu, poput siromaštva i nezaposlenosti. Interkulturalno obrazovanje koje promiče antidiskriminaciju svakako bi pozitivno utjecalo na promociju jednakosti i neutraliziralo bi predrasude, što bi, u konačnici, imalo utjecaj i na promjene u drugim segmentima.
(Istinomjer.ba)