Sastanak političkih direktora SEECP-a i direktora za zapadni Balkan EU COWEB u okviru bh. predsjedavanja Procesom saradnje u Jugoistočnoj Evropi (SEECP) obilježila je, između ostalog, izjava ministra vanjskih poslova BiH, Igora Crnadka u vezi procesuiranja slučajeva korupcije na visokom nivou u BiH.
Govoreći o evropskoj budućnosti Bosne i Hercegovine i vladavini prava, ministar vanjskih poslova BiH, Igor Crnadak pomenuo je i problem (ne)procesuiranjna slučajeva korupcije na visokom nivou u našoj državi.Mislim da je važno da ta podrška bude u oblasti vladavine prava, jer mi smo i dalje zemlja koja nema nijedan jedini slučaj korupcije na visokom nivou, a koji je procesuiran i doveden do kraja.
Igor Crnadak, 22.03.2019.
Tragom ove izjave, Istinomjer podsjeća na neke od malobrojnih procesuiranih slučajeva visoke korupcije pred domaćim pravosudnim organima. Velika većina sudskih procesa visoke korupcije, kao što je javnosti poznato, okončana je oslobađajućim presudama.
Edhem Bičakčić, Dragan Čović i Jerko Ivanković Lijanović
Optužnicom iz aprila 2009. godine, optuženi Edhem Bičakčić i Dragan Čović teretili su se da su u periodu od 1999. do 2000. godine, djelujući u svojstvu premijera Vlade Federacije Bosne i Hercegovine (FBiH) (optuženi Bičakčić) i zamjenika premijera Vlade FBiH i ministra finansija (optuženi Čović), “zloupotrijebili svoj položaj tako što su odobrili dodjelu sredstava iz budžeta FBiH za 1999. i 2000. godinu za rješavanje stambenih pitanja djelatnika u tijelima zakonodavne, izvršne i sudske vlasti BiH i FBiH, čime su navodno pribavili drugom korist u iznosu od 3.671.398,76, nanijevši štetu budžetu FBiH u istom iznosu”. Međutim, u aprilu 2010. godine, Sud BiH oslobodio ih je optužbi (u prvom stepenu), da bi u januaru 2011. godine, i apelaciono vijeće Suda BiH potvrdilo ovu oslobađajuću presudu.
Ovo nije bio jedini slučaj u kojem je akter bio Čović. Naime, u prvostepenoj presudi iz novembra 2006. godine, Sud BiH je osudio Dragana Čovića na kaznu zatvora od pet godina zbog zloupotrebe položaja, a Čović se teretio “da je u periodu od 2000. do 2001. godine, djelujući u svojstvu ministra finansija u Vladi FBiH, zloupotrijebio svoj položaj tako što je protivno relevantnim propisima omogućio preduzeću Lijanovići d.o.o. Široki Brijeg neplaćanje posebnih taksi na strojno iskošteno meso peradi, čime je navodno pribavio korist preduzeću Lijanovići d.o.o. Široki Brijeg u iznosu od 120.000 KM i preduzeću MI (Mesna industrija) Lijanovići d.o.o. u iznosu od 1.736.878 KM, u kojem iznosu je oštećen budžet FBiH i indirektno budžet BiH”. Ipak, u maju 2012. godine, Kantonalni sud u Sarajevu oslobodio je Dragana Čovića, da bi nakon toga i Vrhovni sud FBiH 2013. godine potvrdio ovu oslobađajuću presudu, jer je žalba Pravobranilaštva FBiH bila “neblagovremena”.
S druge strane, u januaru 2018. godine Jerko Ivanković Lijanović, bivši federalni ministar poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva (mandatni period 2010.- 2014.) osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od devet godina “za produženo krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlasti”.
Također, optužnicom iz januara 2010. godine, Dragan Čović se pred Kantonalnim sudom u Mostaru teretio zajedno sa još šest optuženih da je tokom 1999. godine “djelujući u svojstvu zamjenika premijera Vlade FBiH i ministra finansija, kao i predsjednika i predsjedavajućeg Upravnog odbora Javnog preduzeća „HPT” (Hrvatske pošte i telekomunikacije) d.o.o. Mostar (optuženi Čović), direktora JP „HPT”d.o.o. Mostar (optuženi Marinko Gilja), a ostali optuženi u svojstvu članova Upravnog odbora JP „HPT” d.o.o. Mostar, zloupotrijebili svoj položaj u procesu prenosa većinskog vlasničkog udjela „HPT” d.o.o. Mostar u preduzeću „Eronet” d.o.o. Mostar vrijednog 4.674.059,50 KM na tri privatna preduzeća: „Hercegovina osiguranje” d.o.o. Mostar, „Alpina Comerc” d.j.o. Široki Brijeg i „Croherc AG” d.j.o. Mostar.
Međutim, u junu 2011. godine, Kantonalni sud u Mostaru oslobodio je sve optužene od krivice, a u martu 2013. godine i Vrhovni sud FBiH potvrdio je oslobađajuću presudu.
Tomislav Martinović i dr., Stipe Prlić i dr. (Gibraltar)
Optužnicom iz decembra 2007. godine, Tomislav Martinović i još deset saoptuženih teretili su se da su u periodu između 1998. i 2006. godine, “djelujući u različitim svojstvima službenih osoba u Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona (HNK) i Ministarstvu unutrašnjih poslova (MUP HNK), zloupotrijebili svoj položaj tako što su djelovali protivno relevantnim propisima, između ostalog prilikom doniranja starih policijskih vozila i kupovine novih vozila, angažovanja privatne firme za osiguranje objekata Vlade HNK, ministarstava i drugih organa kantonalne uprave kojoj je u periodu od četiri godine isplaćeno oko 1,3 miliona KM, i nastavljanja plaćanja plata i doprinosa uposlenicima MUP HNK koji su bili višak i čija su radna mjesta bila ukinuta.”
U augustu 2011. godine, Sud BiH je u prvom stepenu oglasio optuženog Dragana Mandića krivim po jednoj tački optužnice i osudio ga na kaznu zatvora od jedne godine, dok su ostali optuženi oslobođeni od krivice. Ova presuda bila je predmetom višestrukog “preinačenja kazni”.
Optužnicom iz maja 2015. godine, optuženi Stipe Prlić, Zoran Bakula i Neven Kulenović teretili su se da su u periodu od 2007. do 2008. godine, djelujući u svojstvu direktora, predsjednika Uprave Javnog preduzeća Hrvatske Telekomunikacije d.o.o. Mostar (optuženi Prlić), člana Uprave Javnog preduzeća Hrvatske Telekomunikacije d.o.o. Mostar (optuženi Bakula) i vlasnika privatnog preduzeća SV-RSA d.o.o. Sarajevo (optuženi Kulenović), “zloupotrijebili svoj položaj i počinili krivično djelo primanja mita (Prlić and Bakula) djelujući protivno relevantnim propisima prilikom dodjele ugovora za izradu „Integrirane strategije planiranja i zakupa medija prema ciljnim skupinama JP HT d.o.o. Mostar, te planiranje i zakup medija u BiH” vrijednog 4.450.000 KM preduzeću SV-RSA d.o.o. Sarajevo u vlasništvu optuženog Kulenovića (koji se teretio za davanje mita).” U novembru 2016. godine, Sud BiH je u prvom stepenu oslobodio svu trojicu optuženih od krivice. U maju 2017. godine, apelaciono vijeće Suda BiH odbacilo je žalbu tužilaštva kao neblagovremenu.
Slučajevi, počinjeni u javnim preduzećima, koji su također imali oznaku visoke korupcije a koje bh. javnost dobro pamti su i “Bobar osiguranje a.d Bijeljina”, (optuženi Veroljub Janjičić i Darko Jeremić), JP Šipad-Vranica d.o.o. (optuženi Abdulkadir Tutnjević), „Željeznice Republike Srpske” (optuženi Sreten Telebak i dr.), Direkcija za privatizaciju RS (optuženi Goran Škrbić) te mnogi drugi.
Skoro svi pomenuti slučajevi rezultirali su oslobađajućim presudama pred apelacionim sudovima, a kao razlog su navođene proceduralne greške, neblagovremeno dostavljanje podnesaka, nedostatak dokaza i slično.
Zbog čega su gore pomenuti slučajevi većinom rezultirali oslobađajućim presudama, OSCE je u svom izvještaju Praćenje procesuiranja predmeta korupcije u BiH- prva procjena, koji je rađen u saradnji sa pravosudnim instancama koji su i donosili ove presude, detaljno pojasnio.
Jedna od najvažnijih preporuka OSCE-a, nakon izvršene procjene je da “Sudovi u cijeloj BiH trebaju usvojiti usklađenu kaznenu politiku u predmetima visoke korupcije, koja bi na odgovarajući način uzela u obzir težinu počinjenog krivičnog djela i osigurala odvraćajuću funkciju krivičnopravne sankcije.”
(Istinomjer.ba)