Analize

Presuda “Pudarić protiv BiH” novi prioritet za vlasti u BiH

Presuda po tužbi Svetozara Pudarića još jedan je zadatak koji stoji pred nadležnim institucijama u našoj zemlji, te će prije ili kasnije njena, kao i implementacija ostalih presuda, obezbijediti jednaka prava svih građana Bosne i Hercegovine da biraju i budu birani, bez obzira na to gdje žive i kako se izjašnjavaju.

Početkom aprila 2019. godine Ured zastupnika Vijeća ministara Bosne i Hercegovine obaviješten je od strane Evropskog suda za ljudska prava u Strasburgu da je u toku postupak po tužbi Svetozara Pudarića, nekadašnjeg člana SDP-a BiH i bivšeg potpredsjednika Federacije, i to protiv države BiH.

Podsjećamo, pomenuta tužba započela je svoj put od Sarajeva do Strasburga još sredinom marta 2018. godine kada je Pudarić odlučio da se na Opštim izborima 2018. godine kandiduje za člana Predsjedništva BiH iz reda srpskog naroda, i pored toga što se izjašnjava kao Srbin koji živi na teritoriji Federacije BiH.

S tim u vezi, Centralna izborna komisija (CIK) 25. 5. 2018. godine izdala je saopštenje za javnost u kojem se, između ostalog, navodi da su prijave “podnijele 72 političke stranke i 39 nezavisnih kandidata”. Jedan od njih bio je i Svetozar Pudarić koji je u zakonski predviđenom roku uspio prikupiti potrebnih 5.000 potpisa za svoju kandidaturu, te uplatiti iznos od 10.000 KM.

Očekivano, CIK BiH je ubrzo odbio Pudarićevu kandidaturu uz obrazloženje, izneseno u Izvještaju o izvršenim provjerama političkih stranaka i nezavisnih kandidata s prijedlogom odluka za ovjeru/odbijanje, odnosno obavijestima o nedostacima u prijavama, da “ne ispunjava uslove propisane članom 4.2 Izbornog zakona BiH”.

Navedeni član, kao jedan od uslova da bi se neovisni kandidat ili kandidat na kandidacijskoj listi političke stranke, neovisnih kandidata ili kandidacijskoj listi koalicije ovjerio za izbore za sva tijela na svim razinama vlasti u Bosni i Hercegovini, navodi da “kandidat mora biti upisan u Središnji birački popis u općini u kojoj se kandidira ili u općini unutar granica izborne jedinice ako se kandidira za višu razinu vlasti najkasnije do dana raspisivanja izbora”.

Pudarić tako, u skladu sa Izbornim zakonom BiH, nije mogao biti kandidat za člana Predsjedništva BiH iz reda srpskog naroda jer je Srbin sa prijavljenim mjestom boravka u Federaciji BiH, dok je izborna jedinica za člana Predsjedništva BiH iz reda srpskog naroda, kao što je poznato, Republika Srpska.

Pudarićevu apelaciju protiv rješenja Suda BiH i Odluke CIK-a, kojom je odbijena ovjera njegove prijave za učešće na Opštim izborima 2018. godine, Ustavni sud BiH odbacio je kao nedopuštenu, te je, iskazujući svoje nezadovoljstvo ovakvim odlukama nadležnih sudskih instanci u BiH, Pudarić ubrzo najavio svoj naredni korak:

Kad sam razmislio, pa se sabrao, odlučio sam da ću u ovoj borbi ipak ići dalje. Da ću ići u Strazbur, ali i da ću javno djelovati što glasnije mogu, tražeći ljude voljne da se zajedno sa mnom bore za skidanje ove ludačke košulje.

Svetozar Pudarić, 21. 9. 2018.

Pudarić je tako svoju tužbu krajem oktobra 2018. godine uputio Evropskom sudu za ljudska prava u Strasburgu, a s obzirom na presudu u slučaju “Pilav protiv Bosne i Hercegovine”, kojom je Evropski sud za ljudska prava proglasio diskriminatornim “da aplikant ne može biti biran u Predsjedništvo s teritorije Republike Srpske, s obzirom na to da se izjašnjava kao Bošnjak”, za očekivati je da će i u slučaju “Pudarić protiv Bosne i Hercegovine” iz Strasburga stići još jedna presuda koju će naša zemlja morati implementirati.

U međuvremenu, 9. 3. 2020. godine Svetozar Pudarić preminuo je u Sarajevu u 61 godini.

Kako se i očekivalo, Evropski sud za ljudska prava, na čelu s predsjednikom Timom Eickeom, te članovima Farisom Vehabovićem i Pere Vilanovim, 8. 12. 2020. donio je presudu kojom je još jednom potvrđeno postojanje diskriminacije prema pripadnicima određene etničke grupe. Komentarišući presudu, sudija Evropskog suda za ljudska prava Faris Vehabović istakao je da je ona još jednom pokazala probleme koje Bosna i Hercegovina ima kada je riječ o Ustavu i Izbornom zakonu.

Presuda se odnosi na poznati problem koji postoji u Ustavu BiH, a u ovom slučaju i u Izbornom zakonu, jer se zabranjuje pripadnicima određene etničke grupe da se kandiduju za članove Predsjedništva BiH ako im je prebivalište u drugom entitetu. Sud je utvrdio da takva odredba Izbornog zakona nije u skladu s Evropskom konvencijom. Također, ovdje je dodatno ukazano na već postojeći problem, jer je Izborni zakon BiH pravo kandidovanja dodatno suzio tako što kandidat mora dolaziti iz jednog entiteta.

Faris Vehabović, 8. 12. 2020.

Vehabović je dodao da je ovim učinjen i dodatni pritisak na našu zemlju da konačno krene u izvršavanje presuda Evropskog suda za ljudska prava.

“BiH je, kada je prihvatila da postane članica Vijeća Evrope, prihvatila i određene obaveze, a te obaveze se odnose i na određeni prijenos nadležnosti na Evropski sud”, izjavio je Vehabović, ali i podsjetio da presude Evropskog suda za ljudska prava Bosni i Hercegovini moraju biti prioritet kada je u pitanju izvršavanje odluka.

Međunarodna obaveza BiH je da izvrši i čitav niz presuda koje se odnose na izborno zakonodavstvo prije nego što pristupi izvršavanju odluka Ustavnog suda. Evropski sud za ljudska prava je donio odluku, ali ona nažalost nije prva u nizu. Suština odluke jeste u tome da Konvencija počiva na zaštiti čovjeka, individue, a ne pripadnika naroda, i mislim da je to početna tačka s koje treba početi rješavati ovaj problem.

Faris Vehabović, 8. 12. 2020.

Govoreći u kontekstu prioriteta, bitno je podsjetiti da je u Zaključcima i preporukama Mišljenja Evropske komisije o zahtjevu Bosne i Hercegovine za članstvo u Evropskoj uniji, kao i u pratećem Analitičkom izvještaju, jasno potcrtano da je BiH dužna “osigurati jednakost i nediskriminaciju građana, posebno postupanje prema presudi Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Sejdić i Finci”.

Bosna i Hercegovina je potpisnica međunarodnih akata koji je obavezuju na poštivanje ljudskih prava i sloboda te, u tom kontekstu posmatrano, dužna je provoditi presude Evropskog suda za ljudska prava u Strasburgu.

To se također navodi u Mišljenju EK-a, uz podsjećanje da je BiH podnijela zahtjev za članstvo u Evropskoj uniji 15. februara 2016. godine:

Nakon toga, 20. septembra 2016. godine, Vijeće Evropske unije pozvalo je Komisiju da podnese svoje mišljenje o ovom zahtjevu. Ovo je u skladu sa postupkom utvrđenim članom 49. Ugovora o Evropskoj uniji, u kome se navodi da „svaka evropska država koja poštuje vrijednosti navedene u članu 2. i koja je posvećena njihovom promovisanju, može podnijeti zahtjev za članstvo u Uniji. Evropski parlament i parlamenti država članica obavještavaju se o tom zahtjevu. Država koja podnosi zahtjev upućuje ga Vijeću, koje odlučuje jednoglasno nakon savjetovanja s Komisijom i nakon dobijanja saglasnosti Evropskog parlamenta, koji odlučuje većinom glasova svojih članova. U obzir se uzimaju kriteriji pristupanja koje je utvrdilo Evropsko vijeće.

Član 2. Ugovora o Evropskoj uniji navodi da se „Unija zasniva na vrijednostima poštovanja ljudskog dostojanstva, slobode, demokratije, jednakosti, vladavine prava i poštivanja ljudskih prava, uključujući i prava pripadnika manjina. Ove vrijednosti su zajedničke državama članicama u društvu u kojem preovladavaju pluralizam, nediskriminacija, tolerancija, pravda, solidarnost i jednakost između žena i muškaraca”.

Mišljenje EK, 29. 5. 2019.

Presuda po tužbi Svetozara Pudarića još jedan je zadatak koji stoji pred nadležnim institucijama u našoj zemlji, te će prije ili kasnije njena, kao i implementacija ostalih presuda, obezbijediti jednaka prava svih građana Bosne i Hercegovine da biraju i budu birani, bez obzira na to gdje žive i kako se izjašnjavaju.

(Istinomjer.ba)

 

Pitajte Istinomjer!