Uprkos tome što je slavljenje i veličanje ratnih zločinaca kažnjivo, nakon smrti Ratka Mladića, političari iz Republike Srpske (RS) dali su više izjava i imali javnih obraćanja u kojima veličaju njegov lik i djelo ili prešućuju zločine koje je Mladić počinio. Dominirali su narativi o “političkom karakteru” suda u Haagu i ulozi Ratka Mladića i Vojske Republike Srpske (VRS) u novijoj historiji.
Ratko Mladić, bivši general i glavni komandant Vojske Republike Srpske, osuđen za ratne zločine na doživotnu kaznu zatvora, umro je 27. augusta 2026. godine u Haagu. Više Mladićevih izjava ostalo je zapamćeno u javnosti, poput zlokobne izjave o “osveti Turcima u Srebrenici”. Građani i građanke Sarajeva pamtit će naredbu o gađanju sarajevskih naselja Velešići i Pofalići, jer “tamo nema srpskog življa mnogo”, “razvlačenju pameti stanovnicima Sarajeva”, ali i hvaljenje da svaki put kada prolazi pored Sarajeva svrati na snajperski položaj i ubije nekoga.
Ipak, nakon informacije o Mladićevoj smrti, počeli su se javno oglašavati i politički akteri iz RS.
Među političarima koji su prešutjeli zločine za koje je osuđen Ratko Mladić našao se i Nebojša Vukanović, koji je na svom blogu objavio tekst o njemu. U tekstu se uglavnom bez hvaljenja govori o Mladićevoj biografiji. Vukanović je, međutim, prikazao Mladića kao hrabrog čovjeka i borca protiv šverca i korupcije, a da nije spomenuo ratne zločine.
Draško Stanivuković izrazio je saučešće porodici Mladić i ustvrdio da je ime Ratka Mladića duboko upisano u historiju Srba. Također je naveo da mnogi pamte Mladića kao čovjeka koji je podnio žrtvu za narod, a svoj status na X-u završio je zahvalom Mladiću riječima “Generalu, vječni mir i hvala”. Podsjećamo da je Istinomjer ranije pisao o Stanivukovićevom stavu u pogledu uklanjanja murala Ratku Mladiću u Banjaluci. Iako je u više navrata tokom mandata na čelu Banjaluke isticao važnost tolerancije, suživota i slobode za sve građane i građanke u tom gradu i cijeloj BiH, njegov odgovor na pitanje o eventualnom uklanjanju tog murala bio je u suprotnosti s vrijednostima kojima je deklarativno pridavao važnost.
SDS je uputio kratko saopštenje u kome je izrazio saučešće porodici Mladić i iznio stav da je ime Ratka Mladića “neraskidivo vezano za jedan od najtežih perioda novije istorije Srba”. Međutim, SDS nije objavio ovo saopštenje na svojoj web stranici ili na društvenim mrežama, a prema dostupnim verzijama saopštenja u medijima, u njemu nije hvalio Mladića. Međutim, ni SDS nije spomenuo da je Mladić osuđenik za ratne zločine.
S druge strane, Jelena Trivić bila je direktna u odbacivanju presude protiv Mladića. Trivić je na X-u objavila da ne priznaje presude, kako je navela, “političkih sudova”, a presudu je posredno nazvala “nepravednom”. Iako u statusu nije direktno hvalila Mladića, već sve borce za Republiku Srpsku u prethodnom ratu, ipak je kratko zahvalila i Mladiću riječima “Hvala, generale”.
Najviše epiteta o Ratku Mladiću iznio je Staša Košarac, nazivajući Mladića “simbolom odlučnosti, hrabrosti i borbe za Republiku Srpsku i srpski narod”, prikazujući ga kao inspiraciju.
U relativiziranju presuda istakao se i Milorad Dodik, tvrdeći da Mladić individualno nije izvršio nikakav zločin.
I nisu mu ni našli da je negdje individualno izvršio neki zločin, nego su smislili konstrukciju podruženog zločinačkog poduhvata, kako bi i njega i čitavo političko rukovodstvo Srba i Srbije, i Republike Srpske zgurali u taj famozni proces u kome su završavali.
Milorad Dodik, 27.8.2026.
Ipak, presuda Haškog suda je jasna: Mladić je pravosnažno osuđen za genocid u Srebrenici, kao i za progon, istrebljivanje, ubistva, deportaciju i prisilno premještanje, te za zločine protiv čovječnosti. Osuđen je i za ubistva, teroriziranje i protivpravne napade na civile tokom opsade Sarajeva te za uzimanje pripadnika Ujedinjenih nacija za taoce.
Udruženi zločinački poduhvat nije oblik kolektivne krivice, nego lična odgovornost za zločine počinjene zajedno s drugima s kojima je Mladić dijelio iste zločinačke ciljeve. Presuda sadrži i dokaze o konkretnim Mladićevim ličnim postupcima i zasnovana je na njegovoj ličnoj krivičnoj odgovornosti, vlastitoj namjeri i postupcima koji su doveli do zločina za koje je i osuđen na doživotni zatvor.
U slučaju Sarajeva, Mladić je lično usmjeravao artiljerijski, minobacački i raketni napad na Sarajevo 28. maja 1992. godine i učestvovao u izboru meta. Sud je zaključio da je Mladić namjerno naredio napade na bolnicu i stambena naselja kako bi terorizirao civile. Utvrđeno je i njegovo učešće u poduhvatima čiji su ciljevi bili eliminiranje Bošnjaka i Hrvata, teroriziranje stanovništva Sarajeva, eliminacija Bošnjaka u Srebrenici i uzimanje pripadnika UN-a za taoce.
Osim prešućivanja zločina Ratka Mladića, pojavio se i narativ oslobađanja od odgovornosti Vojske Republike Srpske. Milorad Dodik je u istoj izjavi u kojoj je relativizirao presude naveo i da će Mladić ostati zapisan u historiji kao komandant “vojske koja nije osuđivana”.
Vojska Republike Srpske kao institucija zaista nije bila optužena niti je mogla biti “osuđena” pred Haškim sudom. Međutim, razlog za to nije zaključak suda da VRS nije učestvovao u zločinima, nego pitanje nadležnosti. Haški sud bio je nadležan za suđenje isključivo pojedincima i nije imao nadležnost da krivično goni države, političke organizacije, institucije ili vojne jedinice.
Sudske presude ipak jasno povezuju pripadnike i strukture VRS-a s brojnim zločinima. Međunarodni sud pravde je u presudi iz 2007. godine utvrdio da su genocid u Srebrenici počinili pripadnici VRS-a te zaključio da je Glavni štab VRS-a imao specifičnu genocidnu namjeru da djelimično uništi grupu Bošnjaka iz Srebrenice. Sud je također naveo da je odluka o ubijanju vojno sposobnih muškaraca iz Srebrenice donesena među pojedinim pripadnicima Glavnog štaba VRS-a.
Za zločine počinjene u okviru VRS-a pravosnažno je osuđen i niz njenih najviših oficira. Osim komandanta Glavnog štaba Ratka Mladića, za genocid ili učešće u zločinima povezanim sa Srebrenicom osuđeni su, među ostalim, načelnik bezbjednosti Drinskog korpusa Vujadin Popović, načelnik bezbjednosti Glavnog štaba VRS-a Ljubiša Beara i pomoćnik komandanta Glavnog štaba Zdravko Tolimir.
Dopunama Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine iz jula 2021. godine koje je naveo Valentin Inzko uvedena je odredba prema kojoj će se onaj ko “na bilo koji način veliča” osobu pravosnažno osuđenu za genocid, zločin protiv čovječnosti ili ratni zločin kazniti zatvorom od najmanje tri godine.
Nakon reakcija na Mladićevu smrt, podneseno je više krivičnih prijava protiv onih koji su se javno oglašavali. SDP BiH je 28. augusta 2026. Tužilaštvu BiH predao prijave protiv Milorada Dodika, Staše Košarca, Nenada Stevandića i Draška Stanivukovića zbog, kako je naveo, veličanja, umanjivanja i negiranja ratnih zločina. Tužilaštvo BiH je do 31. augusta formiralo predmet na osnovu prijave protiv četvorice političara i dodijelilo ga postupajućem tužiocu.
Na službenoj stranici Tužilaštva BiH u trenutku pisanja teksta nalazilo se osam optužnica podignutih od 2024. do 2026. godine u predmetima koji se vode po članu 145a Krivičnog zakona BiH. Nisu sve optužnice vezane za veličanje ratnih zločinaca, ali najmanje pet odnosi se upravo na stav (6) tog člana, kojim je veličanje pravosnažno osuđenih osoba kriminalizirano. U dva predmeta, zbog veličanja Mladića, već postoje i pravosnažne osuđujuće presude. Zbog veličanja ratnih zločinaca, osuđeni su Vojin Pavlović i Miodrag Malić.
Uprkos ranijim osudama, osim političara, pomen Mladiću odali su i mnogobrojni građani Republike Srpske. U više mjesta u RS organizirani su pomeni, parastosi i javna okupljanja na kojima je Mladić predstavljan kao heroj. U Banjaluci je služen pomen kojem su prisustvovali najviši zvaničnici RS, dok su navijači Borca razvili transparent s natpisom “Vječna slava najvećem braniocu srpskog naroda“. N1 N1
Parastosi i pomeni održani su i u Vojkovićima, Doboju, Šipovu, Foči i Obudovcu, gdje je Mladić nazivan “našim herojem”. U Zvorniku i na Palama okupljale su se hiljade ljudi, uz fotografije Mladića, zastave, baklje, uzvikivanje njegovog imena i pjesme u kojima je slavljen kao heroj, dok je u Banjaluci održana i pomen-šetnja kroz centar grada.
Reakcije nakon smrti Ratka Mladića pokazale su nekoliko obrazaca relativizacije njegove ratne uloge i pravosnažno utvrđene odgovornosti. Dok su ga pojedini političari otvoreno veličali kao heroja, branioca i simbol srpskog naroda, drugi su izbjegavali direktne pohvale, ali su prešutjeli činjenicu da je pravosnažno osuđen na doživotni zatvor za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine. Istovremeno su se ponavljali i narativi o “političkom” karakteru Haškog suda. Veličanje osoba pravosnažno osuđenih za genocid, zločine protiv čovječnosti ili ratne zločine nije samo pitanje političkog ili moralnog odnosa prema prošlosti. Krivični zakon BiH propisuje zatvorsku kaznu za veličanje osoba pravosnažno osuđenih za genocid, zločine protiv čovječnosti ili ratne zločine. Uprkos tome, Mladić je nakon smrti slavljen i kroz političke poruke i kroz javna okupljanja, što pokazuje da relativizacija sudski utvrđenih činjenica i glorifikacija osuđenih ratnih zločinaca i dalje imaju značajno mjesto u javnom prostoru.
(Istinomjer.ba)