Suprotstavljeni narativi o odlasku Srba iz Sarajeva tokom reintegracije dijelova grada 1996. godine prevladavaju do danas. Dok jedna strana krivi drugu za progon, s druge strane prisutno je okrivljivanje rukovodstva Republike Srpske.
Načelnik Sokoca Strahinja Bašević izjavio je 17. marta 2025. godine na komemoraciji na Sokocu poginulim vojnicima Vojske Republike Srpske u Sarajevsko-romanijskoj regiji kako su Srbi nakon rata napustili Sarajevo pod prijetnjama tadašnjeg “muslimanskog Sarajeva”.
U ono vrijeme kada se dešavao ovaj egzodus i ono jedno nezapamćeno stradanje srpskog naroda na Sarajevsko-romanijskoj regiji, gdje su svi Srbi napustili Sarajevo pod prijetnjama tadašnjeg muslimanskog Sarajeva, da neće moći dalje da nastave svoj život, iznijeli svoje mrtve, treba da nam bude podsjetnik da nikad niko neće pomoći nam osim mi sami sebi.
Strahinja Bašević, 17.3.2025.
Slične stavove o prisilnom odlasku Srba iz Sarajeva iznio je i predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik u intervjuu za The American Conservative, koji je objavljen 15. marta 2025. godine.
Tijekom i nakon rata, 150.000 pravoslavnih Srba bilo je prisiljeno napustiti svoje domove, ostavljajući svoju imovinu iza sebe nakon što su muslimani preuzeli kontrolu nad Sarajevom.
Milorad Dodik, 15.3.2025.
Pojam “reintegracija Sarajeva” predstavlja proces u kojem je Federacija Bosne i Hercegovine (FBiH) u onim dijelovima Sarajeva koji su tokom rata bili pod nadzorom Vojske Republike Srpske (VRS) preuzela vlast, a koji su nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma pripali FBiH. Radilo se uglavnom o urbanim područjima grada. Dok se u Republici Srpskoj (RS) odlazak naziva “egzodus” i za njega se okrivljuje “druga strana”, u FBiH prevladava narativ kako je za odlazak krivo rukovodstvo RS.
Otpor reintegraciji i pozivi na ostanak
Reintegracija je izvršena mirnim putem, bez vojnih operacija, a pod nadzorom međunarodne zajednice. O reintegraciji detaljno govori doktor Edin Omerčić iz Historijskog instituta Sarajevo u svom radu “Na kraju vijeka, na kraju svijeta – Sarajevo 1995–1996.”
U pismu koje je 2. decembra 1992. godine poslao međunarodnim dužnosnicima tadašnji predsjednik Republike Srpske Radovan Karadžić pretpostavio je da će Srbi iz dijelova Sarajeva koji su pripali FBiH ili “otići iz Sarajeva uz scenu velikog haosa“ ili “ostati da se dalje bore protiv muslimanske vlasti i time stvoriti od Sarajeva – Bejrut“.
Kao što je vidljivo iz stenograma sa sjednica tadašnje Skupštine RS, koje u svojoj knjizi “Sarajevo: biografija grada“ citira američki historičar Robert Donia, slične stavove o neprihvaćanju reintegracije iznosili su i drugi dužnosnici Republike Srpske, poput predsjednika Skupštine RS Momčila Krajišnika, koji je zagovarao preseljenje Srba iz Sarajeva na neku drugu lokaciju. Indirektno je na odlazak stanovništva pozivao i ministar vanjskih poslova RS Aleksa Buha, koji je najavljivao primopredaju Sarajeva tek za nekoliko godina unutar kojih je trebao biti izgrađen novi grad za sarajevske Srbe.
Iz ovih stenograma također je vidljivo kako su na sjednici tadašnje Skupštine RS 17. decembra 1995. godine rukovodioci RS iznosili podijeljene stavove o odlasku ili ostanku. Na kraju zasjedanja, Skupština je usvojila Deklaraciju s konfliktnim i nejasnim stavovima. Tako je Deklaracija osporavala pravo Federacije BiH da reintegrira Sarajevo, zadržala pravo da vrati sporna područja pod svoju vlast te pozvala stanovništvo da ostane, ali “sa svojom vlašću“. Također je obećana pomoć stanovništvu koje se odluči na iseljavanje.
Deklaracija je, kako dr. Omerčić navodi, održavala suprotstavljene stavove samog rukovodstva RS i nije dala jasan odgovor niti iznijela stav treba li stanovništvo otići ili ostati, te je tako prepustila stanovništvo “samom sebi” i osobnoj odluci o tome hoće li ostati ili otići.
Za razliku od vodstva Republike Srpske, Srpsko građansko vijeće, sa sjedištem u Sarajevu, više je puta proglasima objavljivanim u Oslobođenju, koje citira dr. Omerčić, direktno pozvalo Srbe u naseljima koja će biti reintegrirana da ostanu u svojim domovina i ne napuštaju grad. Tadašnji ministar unutrašnjih poslova FBiH Avdo Hebib također je u izjavi za Oslobođenje prilikom reintegracije naselja Grbavica poslao pomirljive poruke o zajedničkom životu i zajedničkoj obnovi ovog naselja. Tadašnji gradonačelnik Sarajeva Tarik Kupusović u intervjuu za list Vreme iz Beograda 11. decembra 1995. godine izrazio je nadu da stanovništvo neće otići i poslao je poruke o budućem zajedničkom životu. Kao što je prenosilo tadašnje Oslobođenje, koje ponovo citira dr. Omerčić, federalna Vlada i policija više su puta najavljivale da će garantirati sigurnost onima koji odluče ostati.
Odlazak i reintegracija
Kako u svom radu navodi dr. Omerčić, uslijed stavova koje je iznosilo tadašnje rukovodstvo RS te zbog ratne propagande, a usprkos pomirljivim porukama iz Sarajeva, stanovništvo u dijelovima grada pod kontrolom VRS-a bilo je uvjereno kako će u slučaju ostanka doći pod vlast “muslimanskih ekstremista” te biti ubijeno ili svedeno na građane drugog reda. Zbog toga je bilo sklono odlasku i o tome otvoreno govorilo novinarima Associated Pressa. Kako je pisalo Vreme, koje dr. Omerčić navodi kao izvor, nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma do završetka reintegracije 1996. godine, stanovništvo iz ovih dijelova grada održalo je i više prosvjeda protiv reintegracije.
U naseljima određenim za reintegraciju prije njenog početka, prema pisanju Oslobođenja, koje kao izvor navodi dr. Omerčić, vladalo je bezvlašće, jer su se vlasti RS povukle, a federalne vlasti još nisu bile preuzele ova naselja. Organizirane bande srpskih ekstremista pljačkale su i palile naselja, terorizirale stanovništvo i vršile pritisak na Srbe da napuste grad.
Srpsko stanovništvo je neposredno pred početak reintegracije počelo masovno napuštati Sarajevo. Na snimkama agencije Associated Press vidljive su kolone srpskog stanovništva koje pod zaštitom međunarodne zajednice odlaze odvozeći imovinu. Novinari ovog medija zabilježili su i ekshumaciju i prenošenje posmrtnih ostataka članova porodica onih koji su odlazili.
Snimke također prikazuju kako je preostala imovina spaljivana, dok su u ritualnim procesijama odnošeni križevi i crkvena zvona. Odlazeće stanovništvo novinarima je izražavalo strah za sigurnost, nepovjerenje u date garancije i izjavljivalo kako ne želi ostati “pod vlašću muslimana”. Dio je izjavljivao kako odlazi jer je do tada živio u tuđoj imovini.
Opisujući sam proces reintegracije, dr. Omerčić navodi kako je u dijelove grada predviđene za reintegraciju ulazila policija FBiH multinacionalnog sastava, koji je određivan prema prijeratnom popisu stanovništva, uz nadzor međunarodnih vojnih snaga. Naprimjer, prilikom reintegracije Vogošće, prema pisanju Oslobođenja, u ovo je naselje ušlo 85 federalnih policajaca, od čega 47 Bošnjaka, 30 Srba i osam Hrvata pod nadzorom 85 međunarodnih policajaca. Nakon uspostavljanja policijske stanice, uslijedili su raščišćavanje ulica i povratak izbjeglog nesrpskog stanovništva te postupna normalizacija života.
Nakon reintegracije, prema pisanju Oslobođenja, 1996. godine naselja su bila uništena ratom, pljačkom i razaranjima pred sam proces. U njima je preostao mali broj srpskog stanovništva koji nije želio otići te mali broj nesrpskog stanovništva koji je u ovim naseljima živio tokom rata.
Reintegracija je, prema web stranici Grada Sarajeva, službeno završena 19. marta 1996. godine reintegracijom naselja Grbavica. Urbani dio Sarajeva ponovno je povezan u jednu cjelinu, ali srpsko stanovništvo većinski je napustilo reintegrirana područja u koja se počelo vraćati nesrpsko stanovništvo. Odlazak srpskog stanovništva bio je rezultat straha, nejasnih poruka političkog rukovodstva RS i nedovoljnih napora federalnog i bh. rukovodstva da odlazak spriječi.
Danas se kompleksna postratna situacija i odlazak stanovništva koriste za političke ciljeve i formiranje narativa koji nisu nužno utemeljeni na prošloj stvarnosti i onome s čime su se sudionici suočavali na kraju 1995. i početkom 1996. godine.
(Istinomjer.ba)