Pored niza tehničkih i fizičkih prepreka s kojima se susreću osobe s invaliditetom u Bosni i Hercegovini, veliki problem predstavljaju i nesavjesni građani/ke. Zbog loše i neujednačene zakonske regulative, osobe s invaliditetom diskriminišu se i na osnovu porijekla invalidnosti, ali i teritorijalne pripadnosti, a određeni podaci ukazuju i da su žene s invaliditetom u nešto lošijem položaju.
Osoba s invaliditetom je osoba koja ima dugotrajna fizička, mentalna, intelektualna ili čulna oštećenja, koja u međudjelovanju s različitim preprekama mogu sprečavati njeno potpuno i efikasno učestvovanje u društvu na ravnopravnoj osnovi s osobama bez invalidnosti. Svjetska zdravstvena organizacija procijenila je 2018. godine da oko 15% svjetske populacije živi s nekim oblikom umjerenog ili teškog invaliditeta.
Prema podacima Agencije za statistiku BiH, koji su prikupljeni tokom popisa stanovništva iz 2013. godine, u našoj je zemlji bilo približno 300 hiljada osoba s poteškoćama, od čega više od 110 hiljada ima više vrsta poteškoća. Poteškoće se u ovom slučaju, između ostalog, odnose na probleme s vidom, sluhom, kretanjem i sl.
Poražavajući podatak iz Alternativnog izvještaja za BiH (2016. godina) jeste i činjenica da se žene s invaliditetom, naročito one s većim stepenom invalidnosti, teže zapošljavaju nego muškarci, bez obzira na kvalifikacije, jer poslodavci prednost daju kategoriji ratnih vojnih invalida. Popis stanovništva iz 2013. godine pokazuje da postoji 161.083 žene s invaliditetom, a prema procjeni MyRight organizacije, “manje od 2% je vidljivo i aktivno u organizacijama ili općenito u lokalnim zajednicama”, zbog čega je ova organizacija kreirala projekat s ciljem identificiranja žena i djevojaka s invaliditetom u lokalnim zajednicama te program njihovog osnaživanja i jačanja kompetencija.
Postoji još niz problema s kojima se susreću osobe koje imaju poteškoće s kretanjem, vidom, sluhom ili nekim drugim oblikom invaliditeta – od arhitektonskih barijera, nedostatka odgovarajuće signalizacije do nesavjesnih građana/ki, koji također često predstavljaju problem.
Jedan od primjera arhitektonskih barijera je i onaj iz Banje Luke. Naime, u julu 2021. godine otvoren je most na kojem je osobama s poteškoćama u kretanju onemogućena mobilnost jer nije napravljen pristup za osobe s invaliditetom na pješačkim prelazima.
“Prilagođene” institucije
Koliko su obrazovne ustanove (ne)prilagođene osobama s invaliditetom, ispričala nam je Samira Đidić iz Asocijacije za omladinski razvoj u BiH, koja smatra da se svima moraju pružiti jednaki uslovi za obrazovanje jer, u suprotnom, dolazi do kršenja osnovnih ljudskih prava.
Uzimajući u obzir činjenicu da sam kao osoba s invaliditetom prošla kroz osnovno i srednje obrazovanje, iz iskustva mogu reći da situacija po pitanju prilagođenosti obrazovnih institucija osobama s invaliditetom nije sjajna. Nažalost, izgrađeno je mišljenje da se izgradnjom pristupne kosine rješava problem pristupačnosti i obrazovna institucija se naziva prilagođenom, a zapravo je daleko od toga. To govorim s razlogom, jer sam u osnovnoj, a i u srednjoj školi, imala samo to – pristupnu kosinu. Prilagođena obrazovna institucija je dosta kompleksniji pojam od toga, međutim, uzimajući u obzir to da ni ta pristupna kosina većinom nije izgrađena, zaključujemo da je izgradnja iste u jednoj obrazovnoj instituciji veliki korak naprijed u našoj državi. Ja, kao korisnica invalidskih kolica, prilagodila sam se situaciji i pohađala srednju školu koja je bila bar djelomično prilagođena osobama s invaliditetom. Međutim, mišljenja sam da djelomična prilagođenost nije dovoljna, te da se prilagođenost ne može posmatrati samo iz ugla osobe koja koristi invalidska kolica.
Samira Đidić, 26.2.2022.
Konvencije i dokumenti koji govore o uklanjanju barijera za Đidić ne znače mnogo bez većeg angažmana nadležnih kada je riječ o njihovom provođenju.
Zbog toga danas imamo gradove koji nisu prilagođeni osobama s invaliditetom ili prilagođavanje nije urađeno prema standardima, što onemogućava uključivanje osoba s invaliditetom u životnu zajednicu. Kao što sam već rekla, pored arhitektonskih barijera, tu postoje i informacijsko-telekomunikacijske barijere koje osobama s oštećenjem sluha ili vida onemogućavaju mobilnost, te iz tog razloga moramo barijere gledati iz više uglova i zajedno raditi na uklanjanju navedenih.
Samira Đidić, 26.2.2022.
Koliko je važno da obrazovna institucija bude prilagođena osobama s invaliditetom, pokazuje i primjer Seida Gilića, koji želi pohađati Srednju elektrotehničku školu u Sarajevu. Međutim, da bi to bilo moguće, prvo je potrebno ukloniti arhitektonske barijere na objektu ove škole, odnosno izgraditi pristupnu rampu, ugraditi lift i prilagoditi toalet za osobe s invaliditetom. S tim u vezi, krajem februara 2022. godine, premijer Kantona Sarajevo Edin Forto, ministrica za rad, socijalnu politiku, raseljena lica i izbjeglice KS Ivana Prvulović i ministrica za odgoj i obrazovanje Naida Hota-Muminović posjetili su ovu obrazovnu ustanovu, gdje su održali sastanak s direktorom škole Farukom Kurtovićem i roditeljima Seida Gilića, kako bi ovom učeniku bilo omogućeno školovanje.
Ministrica Prvulović je tom prilikom navela da su do sada, u saradnji s Razvojnim programom Ujedinjenih nacija (UNDP), završene građevinske intervencije na 14 od ukupno 44 javna objekta u KS u okviru projekta koji je pokrenut 2019. godine s ciljem uklanjanja arhitektonskih barijera za osobe s poteškoćama u kretanju. Trenutno se u okviru ovog projekta vrši izbor izvođača radova za dodatna tri objekta na kojima bi radovi trebali početi tokom ovog mjeseca, a do kraja godine, kako je istakla Prvulović, planiran je završetak radova na 28 objekata.
Pored arhitektonskih barijera za osobe koje imaju poteškoće u kretanju, nedostatka zvučne signalizacije i taktilnih traka za osobe koje imaju poteškoće s vidom, i gluhe i nagluhe osobe susreću se s nizom problema, kao što je nedostatak tumača znakovnog jezika. Ova je populacija time diskriminisana kako u javnim institucijama, tako i kroz sredstva informisanja, a u većini situacija uskraćena im je mogućnost praćenja i prisustvovanja javnim događajima. Veliki problem predstavljaju i nesavjesni građani/ke, a najčešće je riječ o vozačima/cama koji automobile ili druga prevozna sredstva parkiraju na trotoarima i taktilnim trakama.
Kako prenosi Sumero, organizacija koja se bavi pravima osoba s intelektualnim teskoćama u BiH, “taktilne staze i zvučna signalizacija, koje slijepim osobama služe za bezbjednije kretanje uz pomoć bijelog štapa, rijetke su pojave na ulicama većih bh. gradova, dok u manjim, obično, i ne postoje”.
Predsjednik Saveza slijepih Republike Srpske Branko Suzić je u julu 2021. godine za Sumero kazao da je “po pitanju postojanja taktilnih staza i zvučnih semafora u tom bh. entitetu stanje dosta loše”, te da, pri prelazu na semaforu, pješak-slijepo lice nema taktilnu površinu koja će mu dati do znanja da je naišao na prelaz, kao i da postoji samo jedan zvučni semafor u centru Banje Luke, a dosta ih je uklonjeno ili je u kvaru. Prema njegovim saznanjima, u drugim gradovima u RS “taktilne staze i zvučni semafori ne postoje ili je to simbolično u centrima kao što je Bijeljina, u kojoj je nešto riješeno, ili Trebinju, u kojem postoje neki pokušaji u tom pravcu”.
Kada je riječ o Federaciji BiH, najbolja situacija je u Kantonu Sarajevo, gdje, iako postoji određeni broj taktilnih staza i zvučnih semafora, prema riječima predsjednika Udruženja slijepih KS Fikreta Zuke, “to i dalje nije dovoljno” i “u velikoj mjeri ih nedostaje u ‘ključnim’ dijelovima grada, oko opština, škola, fakulteta i slično”.
U Tuzli postoje taktilne staze u centru grada, ali su oštećene, kao i dva zvučna semafora koja često ne rade, a sa izuzetkom Mostara koji ima taktilnu stazu, prema riječima saradnice Udruge slijepih osoba HNK Miljane Stanić, taktilne staze i zvučni semafori ne postoje u drugim gradovima na području Hercegovačko-neretvanskog kantona.
Prema saznanjima pravnice pri Savezu slijepih Zeničko-dobojskog kantona Amele Šekić, u ovom kantonu je po pitanju postojanja taktilnih staza “najbolja situacija u Visokom i Tešnju”, dok za ostale gradove iz tog kantona vjeruje da ih nema.
Zakonska regulativa
Kada su u pitanju međunarodni dokumenti i standardi koji se tiču prava osoba s invaliditetom, a koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, jedan od najznačajnijih je svakako Konvencija Ujedinjenih nacija o pravima osoba sa invaliditetom. Ipak, sistemska diskriminacija osoba s invaliditetom je i dalje prisutna, iako se Bosna i Hercegovina njenom ratifikacijom obavezala na usklađivanje domaćeg zakonodavstva, odnosno izjednačavanje prava svih osoba s invaliditetom, bez obzira na uzrok nastanka invaliditeta.
Vijeće ministara Bosne i Hercegovine je 2003. godine usvojilo Standardna pravila za izjednačavanje mogućnosti za osobe sa invaliditetom, čime je utvrđeno da će nadležne vlasti Bosne i Hercegovine, entiteta i Brčko distrikta poduzimati akcije da se u društvu razvija svijest o osobama s invaliditetom, njihovim pravima, potrebama, potencijalima i doprinosu.
Osim Ustava Bosne i Hercegovine, koji garantuje da će “BiH i oba entiteta osigurati najviši nivo međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda”, Zakonom o zabrani diskriminacije, kojeg je donijela Parlamentarna skupština BiH, predviđeno je da su poslodavci “prema potrebi u konkretnom slučaju dužni preduzeti odgovarajuće mjere, radi omogućavanja da invalidno lice ostvari pristup, učestvuje ili napreduje u zaposlenju, odnosno da učestvuje u obuci, ako takve mjere ne nameću nesrazmjeran teret poslodavcu”.
Bosna i Hercegovina je 2008. godine usvojila dokument od značaja za oblast invalidnosti u našoj državi – Politika u oblasti invalidnosti u Bosni i Hercegovini – kojim se opredijelila za novi pristup u oblasti invalidnosti, zasnovan na ljudskim pravima i socijalnom modelu. Na osnovu tog dokumenta, urađen je operativni dokument Strategija za izjednačavanje mogućnosti za osobe s invaliditetom u Federaciji BiH 2011 – 2015. godina.
Pored ove strategije, u Federaciji Bosne i Hercegovine se Zakonom o profesionalnoj rehabilitaciji, osposobljavanju i zapošljavanju osoba s invaliditetom uređuju, između ostalog, profesionalna rehabilitacija, osposobljavanje i zapošljavanje lica s invaliditetom sa smanjenom radnom sposobnošću, a Zakonom o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom FBiH se, između ostalog, uređuju i osnovna prava lica s invaliditetom. Postoji još nekolicina zakona koji se tiču socijalne i boračke zaštite, a koji obuhvataju i prava osoba s invaliditetom.
Ipak, u FBiH još nije usvojen zakon o jedinstvenim načelima i okviru materijalne podrške lica s invaliditetom FBiH, koji direktno zagovara izjednačavanje osoba s invaliditetom, nezavisno od uzroka invalidnosti.
Tokom 2020. godine, delegati/kinje u federalnom Domu naroda usvojili su izmjene Zakona o cestovnom prevozu, koji omogućava stavljanje u promet taksi-vozila prilagođenih potrebama osoba s invaliditetom. S tim u vezi, Skupština Kantona Sarajevo je svoju legislativu o cestovnom prevozu u aprilu 2021. godine uskladila s federalnom, te je omogućeno izdavanje licenci za taksi-vozila koja su prilagođena osobama s invaliditetom. Federalno ministarstvo rada i socijalne politike i Udruženje za zaštitu prava “Taxi 8” ozvaničili su 9.3.2022. godine početak poslovanja prvog taksi-servisa za osobe s invaliditetom u Kantonu Sarajevo.
U Republici Srpskoj, baš kao i u FBiH, prava osoba s invaliditetom regulisana su i kroz Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji, osposobljavanju i zapošljavanju invalida, kojim je, između ostalog, definisana kvota minimalnog upošljavanja osoba s invaliditetom na ukupan broj radnika. Postoje i slična zakonska rješenja kao u FBiH u vezi sa socijalnom i boračkom zaštitom osoba s invaliditetom, kao i Strategija unapređenja društvenog položaja lica sa invaliditetom u Republici Srpskoj, koja ima niz definisanih ciljeva u oblastima ekonomske samostalnosti, zapošljavanja i profesionalne rehabilitacije.
Istinomjer se ovom temom bavio još 2017. godine u analizi UN konvencija o pravima osoba sa invaliditetom u BiH samo je “mrtvo slovo na papiru” i tom smo prilikom ukazali da se u Bosni i Hercegovini osobe s invaliditetom diskriminišu svakodnevno. Jedan oblik diskriminacije je i na osnovu porijekla invalidnosti, pa se tako diskriminišu osobe čiji invaliditet nije uzrokovan ratnim dejstvima, ali i na osnovu teritorijalne pripadnosti, s obzirom na to da zakoni nisu usklađeni na nivou države, zbog čega osobe s invaliditetom ne ostvaruju jednaka prava u različitim dijelovima Bosne i Hercegovine.
Također, određeni broj osoba s invaliditetom nije čak ni zdravstveno osiguran, a prilikom ostvarivanja prava na zdravstvenu zaštitu postoje značajne razlike u deset bh. kantona kada je u pitanju obim prava, “a naročito kad su u pitanju lijekovi na recept i ortopedska pomagala”, prenosi Global Analitika.
Dakle, ono što je obilježavalo, a što još uvijek obilježava svakodnevnicu osoba s invaliditetom u BiH je stvarnost koja je, i pored svih konvencija i zakona, ispunjena mnogobrojnim preprekama u kretanju, komunikaciji sa drugima, preprekama u obavljanju sitnih svakodnevnih poslova o kojima drugi i ne razmišljaju. Životne odluke vezane za obrazovanje, posao, samostalan i/ili porodičan život, nisu stvar ličnog izbora, već ovise o tome koliko je zajednica spremna poštivati zakone i npr. postavi rampu na ulaz u zgradu i lift, uključi lične asistente u nastavu, shvati da nečije fizičke karakteristike nisu razlog za život između četiri zida, i da svaka osoba ima potencijale koji se mogu i moraju razviti i iskoristiti.
Sabira Gadžo-Šašić za Global Analitika, 2021. godina
Zaštita i osiguravanje jednakog tretmana osoba s invaliditetom nije pitanje samo socijalne pomoći ovoj kategoriji stanovništva već je i pitanje ljudskih prava, te zahtijeva intersektorski i proaktivniji pristup vladajućih struktura, ali i saradnju svih nivoa vlasti i društva kako bi se u konačnici omogućila nediskriminacija i ravnopravnost osoba s invaliditetom i njihovo učešće u društvenim procesima.
(Istinomjer.ba)