Ostavka Seada Čauševića, o kojoj su danas izvjestili mediji, došla je prekasno da zaustavi nezadovoljstvo građana/ki Tuzlanskog kantona. Da je kantonalni premijer ovako postupio mnogo ranije, ili barem prvog dana protesta, ne bi se dogodilo ništa od onoga za šta je u protekla dva dana pokušao okriviti demonstrante – paljenje zgrade kantonalne vlade, sukobi demonstranata sa policijom, te napadi policije na građane i građanke, koji su eskalirali u sukobe čiji okviri su već uveliko prevazišli dešavanja u samom Tuzlanskom kantonu. U prethodna dva dana, dojučerašnji kantonalni premijer ne samo da je odbijao preuzeti odgovornost, dati ostavku, pa čak i razgovarati sa demonstrantima, već je i dao niz izjava koje se, u situaciji u kojoj su se našli radnici i radnice, mogu ocijeniti ne samo kao nedosljedne, već kao skandalozne.
Na hiljade demonstranata, koji protestuju zbog katastrofalne situacije radnika/ca uništenih tuzlanskih preduzeća i ogromnog broja nezaposlenih u Tuzlanskom kantonu, nalazi se na ulicama Tuzle. Pred zgradom Vlade TK već prvog dana došlo je do fizičkog sukobljavanja demonstranata i policije, u kojima je povrijeđeno više ljudi, te uhapšeno nekoliko desetina demonstranata. Među njima je bio i Aldin Širanović, mladić koji je putem društvenih mreža pozvao građane/ke Tuzle da izađu na proteste. Širanović je prilikom hapšenja pretučen od strane policije, te je bio zadržan u zatvoru bez medicinske pomoći, što je potvrdio njegov otac.
Sead Čaušević, čiju su ostavku tražili demonstranti, konačno se oglasio drugog dana protesta, nakon što su se nastavili sukobi policije i demonstranata. Čaušević nije našao za shodno da odgovori na zahtjeve demonstranata, niti da građanima i građankama čiji je premijer, objasni kako je došlo do brojnih slučajeva policijske brutalnosti i prekomjerne i nepotrebne upotrebe sile, ili da utvrdi odgovornost za njih. Umjesto toga, u standardnom maniru domaćih političara, konstatovao je da su radnici koji protestuju “iskorišteni”, te da rješavanje njihovih problema i nije cilj protesta.
No, kantonalni premijer nije se zaustavio na diskvalifikaciji radnika i radnica koji/e su protestovali pred zgradom kantonalne vlade. Čaušević je izjavio i da Vlada TK nije željela da razgovara sa demonstrantima, jer su se pred njom našli nerealni zahtjevi grupe “Udar”:
Iza protesta stoji neformalna grupa okupljena na društvenim mrežama pod nazivom “Udar”. Moj prijedlog je bio da predstavnici radnika dođu na razgovore, ali su se sa zahtjevom pojavili i članovi te neformalne grupe, čije zahtjeve u ovom momentu nije realno razmatrati.
(Klix.ba, 6.2.2014.)
Kakvi su to nevjerovatni zahtjevi postavljeni pred kantonalnu vladu? Šta je u njima bilo toliko “nerealno” da je premijer odlučio odbiti sastanak sa demonstrantima i ignorisati okupljene radnike/ce, nezaposlene, studente/ice i ostale nezadovoljne građane/ke Tuzle?
Odgovor će vas možda iznenaditi. Lista zahtjeva koja je došla od ove neformalne grupe, skoro je identična predizbornim obećanjima SDP-a iz 2010. godine! SDP, stranka kojoj pripada Sead Čaušević, obećao je tada da će se boriti za prava radnika, prava porodilja, socijalnu pravdu umjesto “pljačkaškog tranzicijskog kapitalizma”, povećanje penzija… Stranka premijera tuzlanskog kantona tada je, dakle, obećala iste one stvari koje je od vlade Tuzlanskog kantona jučer zatražila neformalna grupa građana, no kada su se one pojavile pred premijerom u formi zahtjeva građana, premijer ih je odbacio kao nerealne. Pogledajmo, dakle, u kojoj mjeri se podudaraju predizborna obećanja SDP-a i zahtjevi demonstranata koje je Čaušević nazvao nerealnim.
Zahtjevi “Neformalne grupa nezadovoljnih građana Tuzlanskog kantona” i obećanja SDP-a: Radnička prava
Na spisku zahtjeva koje je u zgradi vlade Tuzlanskog kantona pročitao Aldin Širanović, a koje je Sead Čaušević proglasio nerealnim, nalaze se sljedeći zahtjevi:
– Hoćemo rješavanje statusa radnika uništenih firmi
– Hoćemo pravo na život
– Hoćemo pravo na rad
Ovi zahtjevi nimalo ne odudaraju od predizbornih ciljeva koje je zacrtao SDP za svoj aktuelni mandat, kada je dao sljedeća obećanja:
Puno ostvarivanje radničkih prava: SDP BiH je obećao da će osigurati puno ostvarivanje radničkih prava, te da će “urediti zakonodavstvo i osigurati odgovorne i stručne institucije kojim će se garantirati pravo na rad, pravo na pravične plaće, pravo na zaštitu na radu.” Kakva je razlika između ovog obećanja i “nerealnog zahtjeva” za pravo na rad, potpuno je nejasno.
Ekonomski razvoj bez tranzicijskog pljačkaškog kapitalizma: SDP je obećao da će “kad dođe na vlast, graditi model ekonomskog razvoja temeljen na nužnim reformama, napuštanjem modela tzv. tranzicijskog pljačkaškog kapitalizma („kazino kapitalizma“) i izgradnjom socijalne države”.
Povećanje zaposlenosti: SDP je obećao da će zaustaviti gubitak radnih mjesta i osigurati kontinuirani rast zaposlenosti. U aktuelnom mandatu, desilo se upravo suprotno, a Tuzlanski kanton jedan je od najtužnijih primjera ovih negativnih trendova.
Mjere za unaprijeđenje položaja radnika: Pored ostvarivanja prava na rad, SDP je obećao i stalno unapređivanje mjera koje će radnicima ili njihovim predstavnicima omogućiti da sudjeluju u odlučivanju i poboljšanju radnih uvjeta, u organizaciji rada i radne sredine, pa čak i u dijelu profita koji ostvari privredno društvo, participacijom u vlasništvu. Protesti u Tuzli, koji su uslijedili nakon višegodišnjih pokušaja radnika/ca uništenih preduzeća da ostvare svoja prava, najbolji su pokazatelj koliko je ovo obećanje ispunjeno u aktuelnom mandatu. Pored toga, SDP je obećao da će otvoriti javni socijalni dijalog izmedju rada, kapitala i vlada, “uz uključivanje svih faktora društva, nevladinih organizacija i svih onih koji su zainteresirani za socijalni dijalog i socijalno poboljšanje.” Do ovakvog dijaloga očito nije došlo, a kada su baš zbog toga u Tuzli izbili protesti, kantonalna vlada, u kojoj većinu ima upravo SDP, izjavila je da su joj “vezane ruke” jer se radi o privatnim preduzećima koja više nisu u državnoj nadležnosti. O obećanom dijalogu “između rada, kapitala i vlada”, u tom trenutku nisu rekli ništa.
BiH kao socijalna država: Konačno, SDP je obećao da će se zalagati “za BiH kao socijalnu državu u kojoj se prvenstveno štite interesi radnika, a ne krupnog kapitala i profitera.” Reakcija kantonalnog premijera i Vlade TK, ponovo, dovoljno je rekla o tome u kojoj mjeri su bili spremni da se ponašaju u skladu sa ovim obećanjem kada su došli na vlast. Pored toga, i obećanje o slobodi djelovanja, organiziranja i okupljanja u posljednjih je nekoliko dana prekršeno na najgrublji mogući način.
Zahtjevi “Neformalne grupa nezadovoljnih građana Tuzlanskog kantona” i obećanja SDP-a: Socijalna prava
Demonstranti iz Tuzle na svoj su spisak uvrstili i sljedeće zahtjeve:
1. Hoćemo sredstva za nezaposlene majke porodilje
Ovaj zahtjev demonstranata potpuno je u skladu sa obećanjima SDP-a o obezbjeđivanju osnovnog paketa zdravstvenog osiguranja za sve trudnice i porodilje, zatim obezbjeđenju jednakih uslova zaštite za svako dijete i svaku porodicu, posebno majku – porodilju i, konačno, obećanjem o osnivanju Fonda za zaštitu djece i materinstva u Federaciji BiH, čija je svrha trebala biti upravo da obezbijedi isplatu porodiljske naknade za sve porodilje, u, kako se u programu navodi, 100% iznosu. SDP je obećao čak i više od onoga što su prekjučer trađili demonstranti – obećao je, recimo, da će obezbijediti zaštitu porodilja putem sporazuma sa privrednim komorama, čime bi se osiguralo da komore u svoje članstvo ne prihvataju one poslodavce koji sklapaju nepovoljne ugovore o radu sa ženama – posebno onih koji ženama daju otkaze zbog trudnoće ili za vrijeme trajanja porodiljskog odsustva. Dalje, u oblasti zaštite majki i djece, SDP je obećao i da će harmonizirati zakone koji na direktan ili indirektan način uređuju zaštitu porodice i djece, kako bi se na teritoriji cijele FBiH sva ova prava ostvarivala na jednak način i bez razlike u odnosu na prebivalište ili socijalni status majki i djece.
2. Tražimo obavezno zapošljavanje socijalnih radnika u osnovnim i srednjim školama
SDP, istina, nije imao obećanje koje se odnosi na zapošljavanje socijalnih radnika u školama. No, imali su obećanje o osnivanju Integrisanih centara ranog dječjeg rasta i razvoja za djecu i roditelje u svim opštinama u Federaciji BiH, na kome nije urađeno skoro ništa. Da je ovo obećanje ispunjeno, ovakvi zahtjevi demonstranata možda ne bi ni bili potrebni, budući da njegov okvir čak i prevazilazi zahtjev za zapošljavanje socijalnih radnika u školama.
3. Hoćemo povećanje ili ujednačavanje socijalnih davanja na području Federacije BiH
Ni ovaj zahtjev, ako je suditi po izbornom programu SDP-a, ovoj stranki nije izgledao “nerealno” u vrijeme predizborne kampanje. SDP je tada obećao uvođenje socijalnog minimuma kao temelja za utvrđivanje prava djece i porodice, povećanje novčane naknade za nezaposlene na 65% primanja ostvarenih u zadnja tri mjeseca, novčane naknade za izgubljena primanja koje se baziraju na principu kompenzacije za izgubljena primanja za one koji su ostali bez posla, te, opet, stoprocentni obuhvat nezaposlenih novčanom naknadom. Kako se u programu stranke navodi, procjena je bila da se stoprocentni obuhvat nezaposlenih može postići u roku od četiri godine, a sve sa krajnjim ciljem stvaranja sistema “koji bi svim nezaposlenim obezbjeđivao materijalnu sigurnost u slučaju nezaposlenosti”.
4. Hoćemo linearno povećanje penzija
U izbornom programu, SDP je obećao usaglašavanje penzija sa rastom plata, kao i povećanje penzija sa 43 % na 65 % prosječne plate. Ništa od toga se nije dogodilo u prethodne tri godine. I u ovom segmentu SDP je obećao više nego što su prekjučer tražili demonstranti – osiguranje socijalnih penzija za sve osobe starije od 65 godina, koja bi se obezbijedila iz budžeta za sva lica koja nemaju nikakvu drugu vrstu primanja, ili se nalaze ispod “imovinskog cenzusa”. Dalje, obećano je i da će se vratiti neka od ranije postojećih prava za penzionere, što se također nikada nije desilo.
Ko je nerealan, a ko nepošten
Uporede li se, dakle, zahtjevi demonstranata sa obećanjima stranke iz koje dolazi premijer TK, jasno je da su “nerealni zahtjevi” čak i manje “zahtjevni” od programa sa kojim je SDP izišao na izbore prije skoro 4 godine. Socijalni raj oslikan u izbornom programu ove stranke daleko je iznad osnovnih zahtjeva koje su pred kantonalnu vladu postavili demonstranti. Da je do sada ispunjena barem polovina obećanog, jasno je da do ovakvih protesta ne bi ni došlo.
Sa druge strane, Sead Čaušević ne samo da je pokazao nedosljednost u odnosu na program sopstvene stranke, već i u odnosu na njene aktivnosti u prošlom mandatu. Naime, 2009. godine, kada je SDP u ovom kantonu bio u opoziciji, opštinski odbor SDP-a uputio je apel tadašnjoj vladi Tuzlanskog kantona da pod hitno provede reviziju privatizacije uništenih preduzeća, kako bi se počeli rješavati nagomilani problemi. No, kada su isti ovi zahtjevi stigli pred Čauševića kao nosioca vlasti, odgovor je bio da su Vladi – vezane ruke. Dodatno, hitna revizija privatizacije još jedno je predizborno obećanje SDP-a, koji je 2010. najavio da će “u cilju zaštite ustavnih prava građana, državne svojine i javnog interesa, bez obzira na dosadašnje posljedice, hitno donijeti zakon i otpočeti sa revizijom privatizacije i pretvorbe državnog u privatni kapital”. Dosadašnji proces revizije privatizacije u kantonu na čijem se čelu nalazio Čaušević bio je nepostojeći, ili je tekao upravo uz opstrukcije, umjesto uz podršku izvršnih vlasti. I na ovom mjestu može se konstatovati da bi se ovakva situacija u Tuzli vjerovatno mogla izbjeći da je ovo obećanje bilo ispunjeno.
Na kraju, ostaje samo pitanje da li je Sead Čaušević sve ove stvari smatrao “nerealnim” i kada je preuzeo funkciju ispred stranke koja ih je obećala, ili je ovu kvalifikaciju dao tek onda kada su iste te stvari od njega zahtijevali građani kojima ih je obećala sama njegova partija? Ili je, u slučaju da je oduvijek smatrao da se ništa od toga ne može ostvariti, ostavku trebao podnijeti mnogo ranije – ili, jednostavno, nikada ne stupiti na dužnost koju, prema sopstvenim kriterijima, nije mogao obnašati u skladu sa obećanim.