Suprotno tvrdnjama poslanika u Narodnoj skupštini Republike Srpske (NSRS) Ognjena Bodiroge opsada Sarajeva i prijedorske bijele trake činjenice su koje su utvrđene brojnim pravosnažnim presudama za ratne zločine Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) u Hagu.
Tokom diskusije o Nacrtu zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kulturi RS na sjednici NSRS 8. jula 2025. godine poslanik SDS-a Ognjen Bodiroga većinu svog izlaganja posvetio je kritici kulturne politike u ovom entitetu, a govorio je i o nacionalnom kulturnom identitetu. Između ostalog Bodiroga je kritikovao saradnju Narodnog pozorišta RS sa Sarajevskim ratnim teatrom (SARTR), ali i organizaciju obilježavanja Dana bijelih traka u Prijedoru, tražeći da se razmisli o zabrani ovog događaja.
Da li je opsada Sarajeva “lažni narativ i propaganda”?
Komentarišući saradnju Narodnog pozorišta RS sa SARTR-om Bodiroga je opsadu Sarajeva tokom rata 1992-1995. godine nazvao “navodnom”.
Imali smo, naprimer, primjer da je Narodno pozorište Republike Srpske u prošlom periodu ugostio Sarajevski ratni teatar, koji je, kako oni za sebe kažu, nastao tokom navodne opsade Sarajeva tokom rata i koji je samim tim izrastao, pa moram reći, na lažnom narativu i propagandi o poslednjem građanskom ratu u Bosni i Hercegovini.
Ognjen Bodiroga, 8.7.2025.
Opsada Sarajeva tematizovana je u više presuda MKSJ, a u bazi sudski utvrđenih činjenica o ratu u BiH koju je kreirala Balkanska istraživačka mreža Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) nalazi se više presuda u kojima su utvrđene činjenice o opsadi Sarajeva. U bazi se navode i presude bivšim komandantima Sarajevsko-romanijskog korpusa (SRK) Vojske Republike Srpske (VRS) Stanislavu Galiću i Dragomiru Miloševiću, bivšem lideru RS-a i prvom predsjedniku SDS-a Radovanu Karadžiću, ali i komandantu Glavnog štaba VRS-a Ratku Mladiću.
Kako se navodi u presudi Dragomiru Miloševiću zona odgovornosti VRS-a obuhvatala je južni dio Sarajeva, uključujući naselja Lukavica, Vraca, Grbavica, dijelove Dobrinje, Zlatište i područje do planine Trebević, brda južno i jugozapadno od Sarajeva, područje Rajlovca na sjeverozapadu Sarajeva prema Mrkovićima, uključujući Špicastu stijenu sjeveroistočno od Sarajeva i područje Pala.
U presudi Radovanu Karadžiću između ostalog je navedeno i da je Humanitarna pomoć morala da se šalje u grad te da je Ujedinjenim nacijama je za to bila potrebna dozvola bosanskih Srba, što pokazuje da je grad bio u okruženju, pod opsadom, te da je SRK imao kontrolu nad stanjem stvari. U istoj presudi navedeno je i da je civilno stanovništvo, s obzirom na operacije snaga SRK-a raspoređenih oko grada, imalo vrlo malo mogućnosti da bezbjedno napusti Sarajevo.
Utvrđene su i činjenice o zastrašivanju i teroru nad civilnim stanovništvom Sarajeva, a u presudi Stanislavu Galiću navedeno je da je SRK napadao civile, muškarce, žene, djecu i starije osobe i to posebno tokom civilnih aktivnosti ili na mjestima na kojima se očekivalo da će se oni zateći, pri čemu je taj obrazac ponašanja bio sličan po cijelom Sarajevu. I u presudi Ratku Mladiću utvrđeno je da je civilno stanovništvo konstantno živjelo u strahu, kao i da su bolnice, klinike i ambulante također bile meta snajperskog djelovanja i granatiranja.
Kako navodi BIRN u presudama je konstatovano 18 incidenata grantiranja sa smrtnim posljedicama, ranjavanjima i materijalnom štetom poput tržnice Markale u dva navrata, igrališta na Dobrinji, stradanja djece u naselju Alipašino Polje, ali i stradanju građana u redu za hljeb u Ulici Vase Miskina.
Iz navedenih činjenica koje su utvrđene sudskim presudama MKSJ jasno je da opsada Sarajeva nije “navodna” niti da se radi o lažnom narativu i propagandi kako je to u svom izlaganju u NSRS ustvrdio Bodiroga.
Prijedorske bijele trake sudski su utvrđena činjenica
Ognjen Bodiroga problematizovao je i obilježavanje Dana bijelih traka u Prijedoru koje se organizuje svake godine 31. maja, a zatražio je i da se razmisli o budućem odobravanju ovog događaja.
Takođe, ovdje bih istakao jednu problematičnu manifestaciju bijele trake u Prijedoru. Dakle, radi se o tome da u Prijedoru bošnjaci organizuju ovu manifestaciju gdje se okupljaju i nose bijele trake, tako što šalju neku sliku u svijetu kako su Bošnjaci u Prijedoru bili primoravani da nose bijele trake tokom rata. Ja mislim da za ovo ne postoje nikakvi dokazi, a nije mi jasno zašto grad Prijedor na kraju i odobrava ovakvu manifestaciju. Mislim da treba o tome i razmisliti.
Ognjen Bodiroga, 8.7.2025.
Činjenice o tome da su građani nesrpske nacionalnosti u Prijedoru pozvani na obavezno nošenje bijelih traka oko ruke i isticanje bijelih plahti na svojim stanovima i kućama utvrđene su u presudama bivšem ministru unutrašnjih poslova RS Mići Stanišiću i načelniku regionalnog Centra službi bezbjednosti (CSB) u Banjoj Luci i članu Kriznog štaba Autonomne Regije Krajine (ARK) Stojanju Župljaninu. Bijele trake činjenica su koja je utvrđena i prvostepenom presudom bivšem predsjedniku Skupštine općine Prijedor Milomiru Stakiću.
U presudi Milomiru Stakiću navodi se je da je preuzimanje vlasti u Prijedoru SDS izvršio u noći sa 29. na 30. april 1992. godine, a ida su to provele snage JNA, uključujući Petu kozarsku brigadu, kao i pripadnike prijedorskog SJB-a i drugih tajnih srpskih policijskih stanica. Centralne vlasti zamijenjene su članovima ili kadrovima lojalnim SDS-u. U istoj presudi navodi se i da je veliki broj nesrba otpušten s posla. U presudi Stanišiću i Župljaninu navedeno je i da je kretanja nesrpskih stanovnika Prijedora bila ograničena, a nametnut im je i policijski sat.
Muslimani i Hrvati su morali da izvjese bijele zastave na prozorima i nose bijele trake na rukama. Do 1. juna 1992. godine, veliki broj srpskih vojnika opkolio je grad artiljerijskim oruđima, dio po dio. Ljudi s bijelim trakama na rukavima odvođeni su u kolonama, od kojih je svakoj na čelu bio čovjek s bijelom zastavom. Tamo su bila djeca, stariji i nemoćni, koje su pratili “grubi stražari”. Okupili bi ih, a zatim ih ukrcali u autobuse koji su ih odvozili u Trnopolje, Omarsku i Keraterm.
MKSJ, Presuda Mići Stanišiću i Stojanu Župljaninu, para. 523.
I u presudi Milomiru Stakiću navodi se da su radijska saopštenja tadašnjeg Kriznog štaba obvezivala nesrbe da na svojim kućama izvjese bijelu tkaninu u znak lojalnosti srpskim vlastima. Da su nesrbi iz Prijedora koji nisu odvedeni u zatočeničke objekte morali nositi bijele trake oko ruke radi raspoznavanja, kao i da su bili izloženi maltretiranju i premlaćivanju, utvrđeno je i u presudi Radovanu Karadžiću.
Ostale presude za ratne zločine u Prijedoru 1992, godine naredbu o isticanju bijelih plahti i nošenje bijelih traka oko ruke preuzimale su kao činjenično utvrđen. BIRN je o presudama u kojima su bijele trake utvrđene kao činjenice pisao i ranije.
Kako je za Istinomjer rekao novinar BIRN-a Haris Rovčanin od zadnje pravosnažne presude za zločin u Zecovima, za zločine počinjene u Prijedoru Haški tribunal je osudio 17 osoba na 276 godina zatvora, a najviša pravosnažna kazna od 40 godina izrečena je Milomiru Stakiću. Osim toga u Sudu BiH za zločine nad bošnjačkim i hrvatskim stanovništvom Prijedora osuđeno je 28 osoba na više od 430 godina zatvora, dok je nekoliko njih procesuirano u okružnim sudovima u Banjaluci i Prijedoru.
Iz svega navedenog jasno je da je opsada Sarajeva sudski utvrđena činjenica, kao i da je isticanje bijelih traka na rukama nesrpskih stanovnika Prijedora u proljeće 1992. godine dokazano u pravosnažnim presudama. S obzirom na to Istinomjer tvrdnje Ognjena Bodiroge ocjenjuje neutemeljenim.
(Istinomjer.ba)