Gospođa Zornić je članica SDP-a i njena tužba ne ispunjava osnovne uvjete dopuštenosti jedne tužbe. Dakle, ovaj predmet je Evropski sud trebao odmah odbaciti, bez da uopće dostavlja državi na zastupanje. Ova presuda direktno zadire u suverenitet jedne države članice Vijeća Evrope. Prema tome, u slučaju da ovakva presuda postane konačna, ona je izvor prava ne samo za Bosnu i Hercegovinu, nego za cijelo Vijeće Evrope, za svih 47 država, koje vjerujem da će bit šokirani kad vide ovakvu presudu, jer to znači da Evropski sud svakoj državi može naložiti da mijenja svoj Ustav. Znači, direktno miješanje u suverenitet.
(Al Jazeera Balkans, 15.7.2014)
Komentar:
15. decembra 2005. godine, Azra Zornić podnijela je apelaciju Evropskom sudu za ljudska prava, u kojoj je osporila nemogućnost da se kandiduje za Dom naroda PS i Predsjedništvo BiH, zbog toga što se ne izjašnjava kao pripadnica jednog od konstitutivnih naroda. Evropski sud za ljudska prava jučer je presudio u korist Azre Zornić, još jednom potvrđujući da Ustav BiH krši Evropsku konvenciju o ljudskim pravima, kao i protokole 1. i 12. iste Konvencije – baš kako je to učinio i u slučaju „Sejdić i Finci“.
Reakcija Monike Mijić, koja zastupa Vijeće BiH ministara pred Evropskim sudom za ljudska prava još od 2006. godine, bila je žestoka – Mijić je presudu nazvala šokantnom, a sam predmet „nedopustivim“, dodajući još i to da će se BiH žaliti na presudu, kojom se zadire u suvernitet Bosne i Hercegovine. BiH svakako ima pravo uložiti žalbu na presudu, budući da ona još uvijek nije pravosnažna, no Mijić nije ponudila niti jedan argument za svoj stav da predmet „Zornić protiv BiH“ ne zadovoljava osnovne uvjete dopuštenosti jedne tužbe, osim što je naglasila da je Azra Zorić članica SDP-a(?!). Začuđujuće je da ovakav komentar dolazi od osobe s pravnim „bakcgroundom“, koja bi morala znati da članstvo u političkoj partiji ne predstavlja nikakvu pravnu prepreku za pokretanje apelacije pred Evropskim sudom za ljudska prava, ili bilo kakvog pravnog spora. Štaviše, implicirati da građanka jedne države ne može biti apelantica pred Evropskim sudom za ljudska prava zbog činjenice da je članica političke partije, izjava je koja sama po sebi predstavlja diskriminaciju na osnovu političkog opredjeljenja, koja je također zabranjena Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda.
No, osim što je sebi dopustila da u javnom komentaru na presudu kojom se tretira ustavna diskriminacija u BiH i sama ispolji diskriminatorne stavove, zastupnica Vijeća ministara iznijela je i niz konstatacija koje su i netačne, a i nedosljedne njenim prethodnim stavovima o potpuno identičnom slučaju – „Sejdić i Finci protiv BiH“. Za razliku od jučer iznesenih tvrdnji da Evropski sud za ljudska prava svojom presudom „direktno zadire u suverenitet države“, Mijić je prije tri godine govorila potpuno drugačije.
Iako obje presude nalažu da BiH promijeni diskriminatorne odredbe svog Ustava i uskladi ga sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima, Mijić nikada nije ustvrdila da je presuda “Sejdić i Finci” nedopustivo zadiranje u suverenitet BiH. Naprotiv, tokom 2011. godine u više navrata je govorila upravo o tome da je neophodno promijeniti Ustav BiH i provesti presudu u slučaju “Sejdić i Finci protiv BiH”, te se čak i žalila na to da, kao zastupnica Vijeća ministara BiH, ne može međunarodnim tijelima predstaviti nikakav napredak u tom procesu:
To su tzv. generalne mjere i one uvijek idu sporije, jer generalne mjere zahtijevaju obično izmjenu zakona, izmjenu prakse domaćih tijela, u slučaju Sejdić – Finci generalne mjere zahtijevaju izmjenu Ustava. Zato je potrebno da domaće vlasti shvate važnost međunarodnih obaveza BiH i da se presude moraju izvršavati. (…) Ali i dalje nam ostaju druge presude, pogotovo ovaj predmet Sejdić – Finci, koji će također biti idući tjedan razmatran na Komitetu ministara, kao i na svakom dosadašnjem sastanku, i jako je neugodna situacija kada zastupnik mora doći na taj komitet i nema nikakvih novih informacija i zapravo mora stalno ponavljati da nismo još uvijek formirali vlast na državnom nivou, tako da se apsolutno još uvijek ništa ne radi po toj presudi.
(Radio Slobodna Evropa, 14.6.2011)
Njezino tadašnje nezadovoljstvo neprovođenjem odluke u predmetu „Sejdić i Finci“ nije, međutim, bilo samo „proceduralnog“ karaktera. Mijić je, naime, o rečenoj presudi napisala čak i autorski tekst, u kome je ovu odluku ne samo podržala, nego ju je nazvala i nezaustavljivim pokretačem ustavnih promjena u BiH, te konstatirala da je provođenje presude važno za građane/ke BiH, uspostavljanje istinski demokratskog društva, ukidanje diskriminacije, demonstraciju političke zrelosti domaćih vlasti, euroatlantske integracije i budućnost države uopšte:
Međutim, ono što je neodložno i čemu nova vlast na državnom nivou mora odmah pristupiti jeste barem izmjena onih ustavnih odredaba koje su uzrok diskriminacije u slučaju Sejdić i Finci, kako bi BiH dokazala da je sposobna izvršavati svoje međunarodne obveze koje se sastoje u poštivanju i implementaciji presuda Europskog suda, ma kako one zahtjevne bile, u cilju poštivanja i garantiranja ljudskih prava što je osnova članstva u Vijeću Europe.
Izvršenje presude jeste prvenstveno međunarodna obveza, ali je ujedno i prilika predstavnicima vlasti u BiH da samostalno i bez nametanja rješenja od strane međunarodne zajednice izmjene postojeće odredbe Ustava koje se odnose na Predsjedništvo i Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH, kao i ostale dikriminatorne odredbe i odredbe koje priječe BiH put ka euro-atlanskim integracijama. Uspješno izvršenje ovog zadatka bi nedvojbeno dokazalo političku zrelost i odgovornost predstavnika vlasti u BiH, te donijelo novu nadu građanima BiH u opredjeljenost domaćih političara ka uspostavljanju istinski demokratskog društva i vladavine prava, kao i u njihovu sposobnost da zajednički i dogovorno oblikuju ustavno-pravno uređenje države koje će biti prihvatljivo svima u BiH i koje će omogućiti BiH napredovanje ka članstvu u euro-atlanskim integracijama.
Dakle, pitanje izvršenja ove presude je ujedno i pitanje budućnosti Bosne i Hercegovine i sudbine svih njenih građana.
(JaBiHEU, 5.6.2011)
Ovakav radikalan zaokret u stavovima Monike Mijić teško se može objasniti, s obzirom da oba predmeta imaju iste pravne osnove, te iste implikacije po ustavni sistem i međunarodni položaj Bosne i Hercegovine, što je konstatirao i sam Evropski sud za ljudska prava:
Sud je zaključio da je slučaj gospođe Zornić identičan slučaju Sejdić i Finci iz decembra 2009. godine, koji se tiče nemogućnosti Roma i Jevreja da se kandiduju na izborima za Dom naroda i Predsjedništvo Bosne i Hercegovine. Stoga je sud došao do istih zaključaka kao i u tom slučaju, konkretno da su ustavne odredbe, koje onemogućuju i gospođu Zornić i aplikante u slučaju „Sejdić i Finci“ da se kandiduju na izborima, bile donesene da osiguraju mir nakon brutalnog konflikta u BiH 1992-1995 koji je obilježen genocidom i „etničkim čišćenjem“. Međutim, na temelju značajnih pozitivnih pomaka i postojanja drugih mehanizama raspodjele vlasti koji ne povlače automatski potpuno isključivanje predstavnika/ca drugih zajednica, Sud smatra da kontinuirano sprječavanje gospođe Zornić da se kandiduje nema objektivno i razumno opravdanje, te da se radi o slučaju drugačijeg postupanja (prema aplikantima) koji je diskriminatoran, navodi se u zvaničnom saopćenju ECHR povodom presude u slučaju “Zornić protiv BiH”.
Jasno je, dakle, da su konstatacije Monike Mijić o pravnoj neutemeljenosti slučaja Zornić i “skandaloznosti” presude ECHR-a netačne, ali i da su stavovi zastupnice Vijeća ministara u ECHR o ovoj presudi u potpunosti nedosljedni, jer se svi argumenti kojima je ranije, bez i trunke zadrške, podržavala presudu “Sejdić i Finci”, mogu jednako primjeniti i na ovaj slučaj. To je, u krajnjem slučaju, učinio i sam Evropski sud za ljudska prava.
Razlozi za ovako radikalan zaokret sigurno ne leže u pravnoj utemeljenosti ili neutemeljenosti slučaja Zornić, te se može pretpostaviti da ova neobjašnjiva “šokiranost” zastupnice Mijić dolazi iz zaokreta u političkoj klimi u zemlji, ali i regionu, pa čak i u Evropskoj uniji. Zahvaljujući neaktivnosti domaćih institucija i djelovanju bh. političkih partija, provođenje same presude “Sejdić i Finci” odavno se pretvorilo u svoju suprotnost i u puko rješavanje “hrvatskog pitanja”, a u proteklih godinu dana postalo je skoro pa uobičajeno da i domaći i strani zvaničnici osporavaju presude Evropskog suda za ljudska prava koje se odnose na ustavnu diskriminaciju i neravnopravan položaj “ostalih” u odnosu na konstitutivne narode u BiH. Tako se i ove promjene stavova zastupnice Mijić – od bezuslovne podrške i zagovaranja, do žestoke osude ustavnih promjena na osnovu presuda Evropskog suda za ljudska prava – vjerovatno ne mogu interpretirati drugačije do kao produkt upravo takvog političkog konteksta.
(Istinomjer.ba)