Analize

Zašto BiH još uvijek nema zakon o zabrani negiranja genocida i kako bi taj zakon trebao izgledati?

Presudama Međunarodnog suda pravde (MSP), Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) i Suda Bosne i Hercegovine utvrđeno je da je u Srebrenici počinjen genocid u julu 1995. godine. Međutim, u Bosni i Hercegovini je sveprisutno negiranje i relativizacija ovog zločina. Navedeno je omogućeno činjenicom da ne postoji zakon (niti odredba u okviru nekog postojećeg zakona) kojim je kriminalizovano negiranje i poricanje genocida u Srebrenici.

Veličanje ratnih zločinaca/ki, te relativistički i revizionistički narativ koji su prisutni ukazuju na potrebu hitnog donošenja takvog zakona ili izmjene Krivičnog zakona BiH u smislu unošenja odredbe kojom će biti zabranjeno negirati i poricati genocid počinjen u Srebrenici.

Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida iz 1948. godine definiše genocid kao djelo učinjeno sa namjerom da se, potpuno ili djelimično, uništi jedna nacionalna, etnička, rasna ili vjerska grupa ubistvom članova/ica grupe, teškom povredom fizičkog ili mentalnog integriteta članova/ica grupe, namjernim podvrgavanjem grupe životnim uslovima koji dovode do njenog potpunog ili djelimičnog uništenja, mjerama usmjerenim na sprečavanje rađanja u okviru grupe, odnosno prinudnim premještanjem djece iz jedne grupe u drugu. Iako je ovakvu namjeru vrlo teško dokazati, činjenicama utvrđenim u sudskim postupcima, prvenstveno pred MKSJ-om, dokazano je da je ona postojala i da je genocid počinjen u tadašnjoj “zaštićenoj zoni” Ujedinjenih nacija.

MKSJ je donio i prvu osuđujuću presudu za genocid u Evropi nakon suđenja nacistima 1946. godine. MSP jeste utvrdio da Srbija nije počinila genocid preko svojih organa ili osoba za čija je djela odgovorna prema međunarodnom običajnom pravu, da se nije urotila da počini genocid, nije podsticala njegovo počinjenje, niti je bila saučesnik u genocidu, ali u (posebno srpskoj) javnosti često se zanemaruje dio dispozitiva presude u kojem je MSP utvrdio da je Srbija prekršila obavezu sprečavanja genocida u Srebrenici u julu 1995, prekršila svoje obaveze prema Konvenciji o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida time što nije ustupila MKSJ-u Ratka Mladića koji je bio optužen za genocid i saučesništvo u genocidu, kao i to da je prekršila svoju obavezu poštovanja privremenih mjera koje je MSP naložio 8. aprila i 13. septembra 1993, jer nije poduzela sve mjere u njenoj moći da spriječi genocid u Srebrenici. Međutim, u BiH se, pored legitimnosti pobrojanih sudova, negiraju i počinjeni genocid i broj njegovih žrtava. Kultura poricanja je sveprisutna, jer ne postoji politička volja za suočavanjem sa prošlošću.

S druge strane, stručnjaci i stručnjakinje upozoravaju da je najbolji način sprečavanja ponavljanja genocida zaštita istine te da i samo negiranje genocida zapravo predstavlja zločin, odnosno posljednju fazu genocida. Stoga je neophodno negiranje i relativizaciju zločina zakonski onemogućiti. Na koji način će to država učiniti – u potpunosti je na njoj i njenom zakonodavnom tijelu da odluče. Jedna od mogućnosti je da negiranje genocida bude regulisano zasebnim zakonom, druge da se to učini u sklopu krivičnog zakona ili zakona koji kriminalizuje diskriminaciju, govor i izazivanje mržnje i nasilje (kao što je, primjerice, slučaj u Holandiji i Francuskoj). Država se može odlučiti i da zabrani negiranje samo određenog genocida (npr. holokausta, kao Njemačka) ili negiranje bilo kojeg genocida (kao što je to slučaj u Ruandi). Konačno, predviđena sankcija za negiranje genocida može biti zatvorska, ali i novčana kazna (Belgija, Francuska, Njemačka, Litvanija, Luksemburg, Poljska), odnosno društveni rad (Latvija). Pregled nekih od zakonskih rješenja dostupan je ovdje.

Ukazujući na važnost zakonskog normiranja ove oblasti, Hasan Hasanović iz Memorijalnog centra Srebrenica-Potočari ističe da, ukoliko se ne zaustavi rastući trend revizionizma i negiranja, postoji opasnost od ponavljanja genocida.

Zakon o zabrani negiranja genocida je važan kako bi se revizionisti i negatori sankcionisali i kako bi im se suzio prostor za njihovo djelovanje. Time bi i društvo poslalo poruku šta je, a šta nije prihvatljivo ponašanje. Revizionisti i negatori svojim djelovanjem negiraju ili minimiziraju okolnosti pod kojima su ljudi masovno ubijani u ime nekog političkog sistema, što duboko vrijeđa žrtve i preživjele. Donošenjem takvog zakona zaštitio bi se kredibilitet MKSJ i dostojanstvo žrtava i preživjelih.

Hasan Hasanović, 25. 2. 2021.

Sa ovim je saglasna i Evropska komisija koja ističe da su negiranje i revizionizam u suprotnosti sa osnovnim evropskim vrijednostima. U svom Izvještaju o BiH za 2020. godinu, Komisija je istakla da je potrebno onemogućiti visokim političkim čelnicima u BiH da osporavaju dokumentovane i utvrđene činjenice o ratnim događajima, zločinima i genocidu, te da je potrebno onemogućiti da dovode u sumnju nezavisnost i nepristrasnost međunarodnih i domaćih sudova – za čije odluke Komisija naglašava da se moraju priznavati i poštovati.

Dosadašnji prijedlozi za kriminalizaciju negiranja genocida u BiH

U BiH ne postoji zakon o zabrani negiranja genocida. Za donošenje takvog akta ne postoji politički konsenzus. Visoki predstavnik, osim što je više puta naglašavao spremnost da nametne takav zakon, nije učinio ništa po tom pitanju.

Inicijativa je, s druge strane, bilo više. U posljednjih deset godina u državnom zakonodavnom tijelu inicijativu za donošenje zasebnog zakona kojim će se zabraniti negiranje genocida u BiH podnijele su Stranka za BiH (“Prijedlog zakona o zabrani negiranja, minimiziranja, opravdavanja ili odobravanja holokausta, zločina genocida i zločina protiv čovječnosti” iz 2011. godine) i Socijaldemokratska partija BiH (“Prijedlog zakona o zabrani javnog poricanja, minimiziranja, opravdavanja ili odobravanja holokausta, zločina genocida i zločina protiv čovječnosti” iz 2016. godine). Prvim prijedlogom bila je predviđena zabrana “ciljanog” negiranja pobrojanih zločina, što je podrazumijevalo i distribuciju materijala kojima se negira, znatno minimizira, odnosno pokušava opravdati ili odobravati holokaust, genocid ili zločin protiv čovječnosti. Predviđene sankcije bile su novčana kazna (1.000 – 10.000 KM) i kazna zatvora (osam dana do tri godine). Drugi prijedlog je predviđao kažnjavanje i za negiranje presuda, i to u odnosu na sve građane/ke, ali uz izričito izdvajanje službenih i odgovornih osoba u institucijama BiH.

Više puta su predlagane i izmjene Krivičnog zakona BiH u smislu unošenja odredbe kojom bi negiranje genocida bilo kriminalizovano. Međutim, trenutno jedino Federacija BiH ima zakonsku odredbu kojom je zabranjeno negiranje ovog zločina. U pitanju je čl. 163. Krivičnog zakona FBiH, koji utvrđuje da će se kazniti svako ko javnim negiranjem ili opravdavanjem genocida utvrđenog pravosnažnom odlukom MSP-a, MKSJ-a ili domaćeg suda izazove ili raspiri narodnosnu, rasnu ili vjersku mržnju, razdor ili netrpeljivost među konstitutivnim narodima i ostalima koji žive u FBiH.

Član 163.

Izazivanje narodnosne, rasne i vjerske mržnje, razdora ili netrpeljivosti

(1) Ko javno izaziva ili raspaljuje narodnosnu, rasnu ili vjersku mržnju, razdor ili netrpeljivost među konstitutivnim narodima i ostalima koji žive u Federaciji, kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine.

(2) Ko krivično djelo iz stava 1. ovog člana učini prisilom, zlostavljanjem, ugrožavanjem sigurnosti, izlaganjem poruzi narodnosnih, etničkih ili vjerskih simbola, oštećenjem tuđih stvari, skrnavljenjem spomenika, spomen-obilježja ili grobova, učinitelj će se kazniti kaznom zatvora od jedne do osam godina.

(3) Ko krivično djelo iz stava (1) ovog člana počini zloupotrebom svoga položaja ili ovlaštenja kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.

(4) Ko krivično djelo iz stava 2. ovog člana učini zloupotrebom položaja ili ovlasti, ili ako je zbog tog djela došlo do nereda, nasilja ili drugih teških posljedica za zajednički život konstitutivnih naroda i ostalih koji žive u Federaciji, kaznit će kaznom zatvora od jedne do deset godina.

(5) Ko krivično djelo iz stava (1) ovog člana učini javnim poricanjem ili opravdanjem genocida, zločina protiv čovječnosti ili počinjenih ratnih zločina utvrđenih pravosnažnom odlukom Međunarodnog suda pravde, Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju ili domaćeg suda kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine.

Krivični zakon Federacije BiH

Međutim, kako ističu tužioci i eksperti, ova odredba je loše napisana i u praksi se nije koristila. Trenutno rješenje, naime, podrazumijeva da tužilac/teljka mora dokazati i da je osumnjičeni/a negirao/la ili opravdavao/la genocid utvrđen pred pobrojanim sudovima, ali i da je takva javna izjava izazvala ili raspirila mržnju. Stoga ne čude različite inicijative i na nivou FBiH da se donese poseban zakon kojim će se zabraniti negiranje, minimiziranje, opravdavanje ili odobravanja ovog zločina.

Situacija u Republici Srpskoj je još komplikovanija. Tu je opšteprihvaćen negativan stav prema kriminalizaciji negiranja i osporavanja genocida u Srebrenici, predvođen entitetskim organima. Vlada RS-a je u prošlosti uspostavila dvije komisije koje su trebale istražiti stradanja svih u srebreničkoj oblasti, odnosno stradanja Srba tokom proteklog rata. Tako su Dokumentacioni centar RS-a za istraživanja ratnih zločina i Biro RS-a za odnose sa MKSJ u 2002. godini donijeli izvještaj u kojem negiraju i genocid i broj žrtava u Srebrenici, dok je Komisija za istraživanje događaja u i oko Srebrenice od 10. do 19. jula 1995. u 2004. godini donijela izvještaj o Srebrenici i dodatak izvještaju o tome šta se desilo u i oko Srebrenice, navodeći da je broj žrtava u Srebrenici bio između 7.000 i 8.000. Međutim, Narodna skupština RS-a je 2018. godine donijela zaključke kojima je odbacila ovaj izvještaj. Vlada RS-a je potom 2019. godine imenovala članove dvije nove komisije – Nezavisne međunarodne komisije za istraživanje stradanja svih naroda u srebreničkoj regiji u periodu 1992-1995. godine i Nezavisne međunarodne Komisije za istraživanje stradanja Srba u Sarajevu u periodu od 1991-1995. godine – što je od međunarodnih stručnjaka/inja proglašeno pokušajem revizionizma i prekrajanja historije.

Dakle, trenutna situacija u BiH je da postoji više interpretacija činjenica, da svako može bez ikakve posljedice dovoditi u sumnju legitimnost sudova, svako može bez ikakve posljedice negirati počinjeni genocid, relativizovati ga i poricati broj žrtava. Prema istraživanju forumZFD i TRIAL International, stručnjaci i stručnjakinje iz BiH saglasni/e su oko toga da osnov za određivanje sadržaja zabrane trebaju biti presude MKSJ-a i domaćih sudova, te da zabrana treba biti donesena na nivou cijele države. Međutim, njihovi stavovi se razlikuju u pogledu toga da li je zabranu negiranja genocida bolje propisati u zasebnom zakonu ili u okviru krivičnog zakona.

Situacija u regionu

Zemlje u našem okruženju u svojim zakonodavstvima imaju određena rješenja kojima pokušavaju zaustaviti praksu negiranja počinjenih zločina. Međutim, ni njihova rješenja nisu adekvatna. Tako Republika Hrvatska u članu 325. svog Kaznenog zakona zabranjuje javno odobravanje, poricanje ili znatno umanjivanje genocida, zločina agresije, zločina protiv čovječnosti ili ratnog zločina usmjerenog prema grupi ljudi ili pripadniku grupe zbog njihove rasne, vjerske, nacionalne ili etničke pripadnosti, porijekla ili boje kože. Kažnjiv je i pokušaj ovog krivičnog djela, a sankcija koja je propisana je kazna zatvora do tri godine. Međutim, navedeno se sankcioniše samo ukoliko se odobravanjem, poricanjem ili znatnim umanjivanjem genocida potiču nasilje ili mržnja protiv takve grupe ili pripadnika te grupe. Također, praksa u ovoj oblasti još uvijek nije zaživjela.

Skupština Crne Gore je još u julu 2009. godine usvojila Deklaraciju o prihvatanju Rezolucije Evropskog parlamenta o Srebrenici. Iako Rezolucija Parlamenta izričito spominje riječ “genocid”, u Deklaraciji se ne spominje ova riječ, nego se osuđuje “masovni zločin” počinjen u Srebrenici. Crna Gora je potom 2010. godine izmijenila svoj Krivični zakonik, utvrdivši članom 370.(2) da će se kazniti zatvorom od šest mjeseci do pet godina svako ko javno odobrava, negira postojanje ili značajno umanjuje težinu krivičnih djela genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina učinjenih protiv grupe ili člana grupe koja je određena na osnovu rase, boje kože, religije, porijekla, državne ili nacionalne pripadnosti, na način koji može dovesti do nasilja ili izazvati mržnju prema grupi osoba ili članu takve grupe, ukoliko su ta krivična djela utvrđena pravosnažnom presudom suda u Crnoj Gori ili Međunarodnog krivičnog suda (MKS). U decembru 2020. godine u Skupštini Crne Gore pokrenuta je i inicijativa za usvajanje rezolucije kojom će se priznati genocid počinjen u Srebrenici i zabraniti njegovo javno negiranje i umanjenje. No, skupštinska većina je odbila uvrstiti ovu tačku na dnevni red.

Konačno, Republika Srbija, iako i sama ima određena zakonska rješenja o zabrani negiranja genocida, zapravo u praksi pokazuje da se na njenoj teritoriji progone oni/e koji pokušavaju obilježiti 11. juli, dok negatori srebreničkog genocida bez ikakvih problema učestvuju u javnom životu, i to često obnašajući visoke pozicije u državi. Republika Srbija je 2016. godine izmijenila svoj Krivični zakonik, unoseći odredbu kojom je utvrđeno da će se kazniti svako ko javno odobrava, negira postojanje ili značajno umanjuje težinu genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina učinjenih protiv grupe osoba ili člana grupe koja je određena na osnovu rase, boje kože, vjere, porijekla, državne, nacionalne ili etničke pripadnosti – ali samo ukoliko takvo ponašanje može dovesti do nasilja ili izazvati mržnju prema takvoj grupi osoba ili članu te grupe, te samo ukoliko su ta krivična djela utvrđena pravnosnažnom presudom suda u Srbiji ili MKS-a. Propisana sankcija za ovo krivično djelo je kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina. Dakle, zakonodavstvo Srbije zabranjuje negiranje, odobravanje i umanjivanje zločina genocida, ali samo onog koji dovodi do nasilja ili izazivanja mržnje, te samo onog koji su utvrdili MKS i srbijanski sudovi – ne i MSP ili MKSJ.

Sonja Biserko, predsjednica Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji, smatra da je priznavanje genocida civilizacijska tekovina koja ima svoj pravni i moralni aspekt.

Nakon donošenja presude Međunarodnog suda pravde genocid u Srebrenici ne može više da se relativizuje. Smatram da je moralna obaveza Srbije da osudi genocid. Smatram da zakon treba doneti i u BiH i u Srbiji. Međutim, srpske elite, posebno pravne, sistematski negiraju genocid u Srebrenici. Rat u Bosni se kvalifikuje kao oslobodilački rat Srba, što se uklapa u državni projekat o “oslobodjenju i ujedinjenju” ili, kako ga sada imenuju, “srpski svet”.

Sonja Biserko, 26. 2. 2021.

Prijedlog teksta Deklaracije o obavezama države Srbije da preduzme sve mere zaštite prava žrtava ratnih zločina, a posebno žrtava genocida u Srebrenici u Narodnoj skupštini Republike Srbije 2005. godine je skinut sa dnevnog reda. Isto se desilo i 2016. godine. Međutim, nešto ranije (2010. godine) jeste usvojena Deklaracija Narodne skupštine Republike Srbije o osudi zločina u Srebrenici, ali ona ni u jednoj rečenici ne spominje riječ “genocid”.

Nataša Mićić, predsjednica Narodne skupštine Republike Srbije u periodu 2001-2004. i poslanica koja je nekoliko puta podnosila inicijative za donošenje deklaracije o Srebrenici i osuđivanju počinjenog genocida, ističe da je politička situacija u Srbiji sve nepovoljnija za donošenje zakona kojim bi se zabranilo negiranje srebreničkog genocida.

U Srbiji, ni nakon četvrt veka, nije prihvaćena utvrđena kvalifikacija – genocid za zločine u Srebrenici. Samim tim ni negiranje genocida nije kažnjivo. Izmenama Krivičnog zakona iz 2016, kojim se za negiranje genocida utvrđuje krivična odgovornost, predviđena je kazna samo ukoliko je genocid prethodno utvrđen presudama domaćih sudova ili Međunarodnog krivičnog suda – faktički izuzimajući presude Haškog tribunala. Dakle, zakonski je izbegnuta mogućnost kažnjivosti za negiranje genocida u Srebrenici. Izostanak kvalifikacije tog (ne)dela i izbegavanje kažnjivosti za negiranje istog su posledica činjenice da su politički vrh i srpsko društvo još uvek neodgovorni, nezreli i nehumani.

Nataša Mićić, 25. 2. 2021.

Stoga ne čudi kada Ministarstvo unutrašnjih poslova u Beogradu u kontekstu Srebrenice riječ “genocid” piše pod navodnicima.

Dakle, prekrajanje historije je u regionu već odavno postalo otvorena državna politika. Vlasti ne samo da ne obeshrabruju negiranje i relativizaciju genocida u Srebrenici nego nerijetko i same učestvuju u kreiranju takvog narativa. I ne postoje naznake da se u skorijoj budućnosti može očekivati promjena ovakvog stava.

Zašto je važno da se kriminalizuje negiranje genocida?

Negiranje genocida podrazumijeva i osporavanje broja i identiteta žrtava, i širenje teorija zavjera na ovu temu, i preispitivanje sudova, i nacionalni historijski revizionizam. Njegova zabrana neophodna je iz dva osnovna razloga: sprečavanje novih zločina i iskazivanje poštovanja prema njegovim žrtvama. Naime, istraživanja pokazuju da porast negiranja zločina prema jednoj grupi dovodi do porasta u rasističkim stavovima i nasilju nad tom grupom i njenim članovima/cama.

Međutim, kako ističe Lejla Gačanica, nezavisna istraživačica i pravna savjetnica te jedna od autorica spomenutog istraživanja forumZFD-a i TRIAL Internationala, najveća prepreka uvođenju zakonske zabrane negiranja genocida u BiH je nedostatak političke volje. “Ipak, opcija sasvim sigurno nije odustajanje od zahtjeva za donošenje zakonskih odredbi kojima bi se regulisala ova oblast. Važno je da zakon bude donesen kako bi se prestalo sa kulturom nekažnjivosti, osporavanja činjenica i interpretacija prošlosti. Ovo je jedan od instrumenata za konstruktivno suočavanje sa prošlošću i omogućavanje izgradnje mira. No, jako je važno zagovarati zakon ili zakonske odredbe koji bi regulisali negiranja (poricanja), minimiziranja, opravdavanja ili odobravanja svih ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti – ne samo i isključivo genocida. Jedino se sveobuhvatnom regulacijom može postići svrha uvođenja ovih zakona u BiH.”

Uprkos nedostatku političke volje za donošenjem odredbi kojima će se zabraniti negiranje srebreničkog genocida, ipak postoje različite inicijative, projekti i nastojanja da se taj zločin sačuva od zaborava. Odlukom visokog predstavnika je, primjerice, 2001. godine osnovan Memorijalni centar Srebrenica-Potočari Spomen-obilježje i mezarje za žrtve genocida iz 1995. godine. Postoje i različiti muzeji koji svojom građom i izložbama doprinose kulturi sjećanja. Oni, ali i nevladine organizacije i drugi akteri, pokrenuli su i pokreću različite projekte kojima nastoje javnosti predočiti činjenice o ratu u bivšoj Jugoslaviji 1992-1995. i srebreničkom genocidu. Jedan od posljednjih je, primjerice, projekat koji je Memorijalni centar Srebrenica-Potočari pokrenuo sa Balkanskom istraživačkom mrežom BiH (BIRN) krajem 2020. godine, a koji podrazumijeva snimanja svjedočanstava preživjelih svjedoka/nja genocida.

Bilo je i inicijativa da se negiranje genocida u Srebrenici zabrani i na društvenoj mreži Facebook. Naime, nakon što je Facebook 2020. godine ažurirao svoju politiku u vezi sa širenjem govora mržnje i zabranio poricanje holokausta, Institut za istraživanje genocida Kanada je putem otvorenog pisma zatražio od Facebooka da na ovoj društvenoj mreži zabrani i negiranje genocida u Srebrenici.

No, iako su sva ova nastojanja očuvanja sjećanja na genocid poželjna i potrebna, neophodno je i zakonom zabraniti svaki pokušaj negiranja, minimizaranja i relativizacije počinjenog zločina. Argument da usvajanje odredbe/zakona o zabrani negiranja i osporavanja genocida predstavlja kršenje slobode izražavanja nije ispravan, jer sloboda izražavanja nije apsolutna, nego je ograničena u smislu da njom nije zaštićen govor mržnje. Ako se zaista želi spriječiti širenje mitova i prekrajanje historije, jedini ispravan put predstavlja zakonsko normiranje ove oblasti te unošenje sudski utvrđenih činjenica u obrazovne sisteme. Kako komesarka za ljudska prava Vijeća Evrope Dunja Mijatović ističe, školski udžbenici svih država članica Vijeća Evrope trebali bi sadržavati objektivan prikaz srebreničkog genocida, obrazovati o prošlosti i raskrinkavati mitove. Paradoksalno je, pak, da, u isto vrijeme dok međunarodna zajednica zabranjuje negiranje i opravdavanje genocida te obilježava 11. juli kao dan kada je u Srebrenici počinjen ovaj zločin, u BiH je dozvoljeno dovoditi u pitanje ne samo legitimitet sudova pred kojima je dokazan srebrenički genocid nego i broj žrtava i činjenicu da je genocid izvršen. Još je problematičnija činjenica da upravo takve osobe nerijetko obnašaju visoke funkcije u državi te su često i, direktno ili indirektno, institucionalno podržane.

(javnarasprava.ba)

Pitajte Istinomjer!