Da bi se pitanje strategije tranzicijske pravde na pravi način riješilo, potreban je novi pristup-pristup bez politkanstva, pristup koji će u prvi plan staviti interes žrtava, ali i svih građana nudeći im sigurnost i garanciju da se tragedije iz prošlosti neće ponoviti.
Tranzicijska pravda je, u najkraćem, skup aktivnosti koje se provode u društvima u tranziciji čiji je primarni cilj uspostavljanje pravde i vladavine prava koji su narušeni tragičnim događajima u prošlosti poduzimanjem mjera kako bi se zaštitila legitimna prava građana, saznale i utvrdile činjenice o počinjenim zločinima, odgovorni procesuirali i kaznili, ostvarilo materijalno i simbolično zadovoljenje žrtava zbog činjenja materijalne i nematerijalne štete i kako bi se osiguralo da se događaji iz prošlosti ne ponove. Njen je, dakle, fokus žrtva zločina, njeno zadovoljenje i rehabilitacija, ali i ostvarivanje uslova da se društvo na pravi način suoči sa svojom prošlošću i nastavi svoje postojanje.
Do danas, jedini dokument u pravcu ispunjavanja ciljeva tranzicijske pravde koji je usvojen od strane nadležnih državnih institucija u Bosni i Hercegovini je Državna strategija za rad na predmetima ratnih zločina. Ovaj dokument, usvojen od strane Vijeća ministara Bosne i Hercegovine u oktobru 2008. godine, primarno je imao za cilj da ponudi okvir za efikasno procesuiranje što većeg broja odgovornih za ratne zločine u realnom vremenskom okviru na cijeloj teritoriji naše zemlje. Međutim, sama suđenja za ratne zločine nisu dovoljna da daju rezultate koji bi za bosankohercegovačko društvo bili dovoljni da prevaziđe teško naslijeđe iz prošlosti i osigura nastavak zajedničkog života.
U tom cilju, Vijeće ministara Bosne i Hercegovine na svojoj 87. sjednici, održanoj 14. maja 2009. godine donosi odluku o pokretanju izrade Strategije tranzicijske pravde u Bosni i Hercegovini, te januara 2010. godine uspostavlja tim stručnjaka sa zadatkom da uz pomoć Programa UN-a za razvoj (UNDP), u roku od dvije godine od imenovanja, izrade dokument ali i akcijski plan za njegovu provedbu koji bi dao okvir za ispunjavanje ciljeva tranzicijske pravde u Bosni i Hercegovini. Međutim, ubrzo nakon formiranja ekspertske grupe, članovi iz Republike Srpske napustili su njen rad, te je postalo jasno da ne postoji suštinska spremnost da se jedno ovako važno pitanje tretira na na način na koji bi moralo biti tretirano.
I pored toga, imenovana radna skupina koju je na početku sačinjavalo 10 predstavnika institucija na nivou BiH, entiteta i Brčko Distrikta BiH i 5 predstavnika organizacija civilnog društva nastavila je rad i javnosti polovinom 2011.godine predstavila Nact Strategije tranzicijske pravde u Bosni i Hercegovini. Vijeće ministara Bosne i Hercegovine je 29.06.2011.godine je usvojilo Izvještaj o radu Ekspertne radne grupe za izradu Strategije tranzicione pravde u Bosni i Hercegovini, ali i dalo smjernice za rješavanje evidentih problema, te pozvalo na nastavak aktivnosti na izradi strategije tranzicijske pravde.
“S tim u vezi, zadužuju se resorna ministarstva (Ministarstvo pravde BiH i Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH) da poduzmu potrebne korake prema entitetskim vladama kako bi se otklonile nastale poteškoće u vezi s prisutnošću i radom njihovih predstavnika u radu na izradi strategije tranzicijske pravde i akcijskog plana”.
Problemi na žalost nisu otklonjeni. Naprotiv, sudeći po izjavama predstavnika nevladinih organizacija, ali i zvaničnika koji dolaze iz Republike Srpske, rješenje nije bilo blizu.
Tako je za predsjedavajuću Državne parlamentarne komisije za ljudska prava Aleksandru Pandurević predstavljena Strategija bila “previše skupa”:
Postoje određeni pritisci da BiH preuzme neke finansijske obaveze koje nismo u stanju izdržati, osim ako želimo da zemlja bankrotira. Ja to neću prihvatiti. Kada govorimo o reparaciji žrtvama rata ili logorašima – jedna Njemačka tek 60 godina nakon Drugog svjetskog rata vrši isplatu, a neko od BiH sada to očekuje.
Aleksandra Pandurević, 19.02.2012.
Na ovu primjedbu Aleksandre Pandurević odgovorio je predstavnik UNDP-ovog Programa za pravdu i ljudska prava, Thomas Osorio:
Sve će ovo koštati, ali mi mislimo da novca ima. Ništa ovdje nije novo i to su standardi koji se očekuju i morat će se finansirati prije ili kasnije. Strategija treba da pripremi zakonodavce. Po meni, ne možemo krojiti zakone prema tome koliko novca imamo.
Thomas Osorio, 19.02.2012.
Odbijajući da učestvuje na okruglom stolu o nacrtu bh. strategije za tranzicijsku pravdu u Banja Luci, Pantelija Ćurguz predsjednik Boračke organizacije Republike Srpske (BORS) tom prilikom je izjavio:
U Strategiji tranzicijske pravde postoje neka tendenciozna rješenja, koja bi trebala na neki način da legalizuju percepciju kako je samo jedna strana žrtva, a drugi su agresori. To je više nego uvredljivo, sa jednom prijetećom porukom.
Pantelija Ćurguz, 01.02.2012.
Član Ekspertne radne grupe koja je izradila Nacrt strategije tranzicijske pravde u BiH, Goran Šimić nema dilema i tvrdi da bi sve zemlje u regionu trebala da izrade i usvoje jedan ovakav dokument “koji nudi rješenja za osjetljiva pitanja, od utvrđivanja činjenica u vezi s ratnim zločinima do reparacije, komemoracije za žrtve i institucionalne reforme”, te se i osvrnuo na reakcije koje su došle od strane predstavnika određenih udruženja i ministarstava u Republici Srpskoj na proces donošenja, ali i sam Nacrt Strategije tranzicijske pravde:
Ono što mene čini radosnim jeste da u suštini niko ne dovodi u pitanje ideju donošenja ovog strateškog dokumenta. Ono što mene žalosti u toj cijeloj priči jeste to da su predstavnici nekih udruženja u RS-u i ministarstava RS-a izabrali način koji ne donosi konstruktivno rješenje. Ne učestvovati u radu, po meni, jeste djetinjasto i ima za cilj samo da se prolongira, razvuče na neodređeno vrijeme i odugovlači donošenje Strategije, koja nam je trebala još jučer, a ne danas.
Goran Šimić, 12.11.2012.
Na žalost, upravo kako je i nagovijestio profesor Šimić, prolongiranje, razvlačenje i odugovlačenje njenog konačnog usvajanja od strane nadležnih tijela obilježilo je vrijeme koje je proteklo od momenta predstavljanja Nacrta strategije tranzicijske pravde po sve do danas.
Ni aktivna pomoć Delegacije Evropske unije u Sarajevu nije izostala. Tako je EU Delegacija 2016. godine Ministarstvu pravde Bosne i Hercegovine dostavila dokument Europske komisije o tranzicijskoj pravdi „Politički okvir Europske unije koji se odnosi na potporu tranzicijskoj pravdi“ na osnovu kojeg je izvršeno ažuriranje i usklađivanje ranije izrađenog finalnog radnog nacrta Strategije u BiH i Akcionog plana sa navedenim dokumentom Europske komisije. Apeli predstavnika briselske administracije u Bosni i Hercegovini da se dukumenti nakon ažuriranja pošalju u proceduru usvajanja i budu usvojeni, do današnjeg dana nisu urodili plodom.
Posljednji pokušaj da se Strategija tranzicijske pravde u Bosni i Hercegovini i njen Akcioni plan tretiraju na Vijeću ministara BiH desio se 21.02.2017. godine u najavi 92. sjednice gdje se na dnevnom redu našla Informacija o ažuriranju finalnog radnog nacrta Strategije tranzicijske pravde u Bosni i Hercegovini i Akcijskog plana za njezinu provedbu. Međutim, ista je na dan održavanja pomenute sjedice skinuta sa dnevog reda.
Dakle, još uvijek, više od dvadeset dvije godine nakon završetka rata, Bosna i Hercegovina nema sveobuhvatan plan u skladu sa kojim bi provodila aktivnosti u cilju ispunjavanja ciljeva tranzicijske pravde. Da se ne može biti zadovoljan postignutim rezultatima složio se i predsjedavajući Vijeća ministara BiH, Denis Zvizdić koji je učestvujući na 11. Forumu za tranzicijsku pravdu u post-jugoslovenskim zemljama između ostalog naglasio:
Iako je proteklih godina i vladin i nevladin sektor, uz značajnu pomoć međunarodne zajednice, uložio dosta napora da se riješe brojni slučajevi drastičnog kršenja ljudskih prava u ratnom i poratnom periodu, činjenica je da 22 godine poslije ne možemo biti zadovoljni ostvarenim rezultatima.
Denis Zvizdić, 28.01.2018.
Država Bosna i Hercegovina dužna je da, osim procesuiranja ratnih zločinaca, uspostavi kako pravni tako i opštedruštveni okvir u kojem bi se srpiječilo kršenje ljudskih prava, te obezbijedila duhovna i materijalna satisfakcija žrtvama u cilju uspostavljanja osjećaja pravednosti.
Tranzicijska pravda, od krvičnih postupaka prema počiniocima zločina, preko obilježavanja stradanja, programa reparacija, komisija za kazivanje istine, te sveobuhvatne reforme institucija, nudi izlaz iz postojećeg stanja u kojem je zemlja zarobljena.
Uzroci problema sa kojima se susreće, između ostalog, mogli bi ležati u odnosu politike spram tranzicijske pravde i njenih ciljeva. Sam koncept tranzicijske pravde kao takav, trebao bi korenspondirati sa politikom kao djelatnošću i vještinom upravljanja društvom kojom bi se trebalo ostvarivati javno dobro.
Međutim, nije tajna da postoje politike kojima nije u interesu uspostavljanje mehanizama koje uspješno provođenje tranzicijske pravde zahtijeva. Takvih primjera u postkonfliktnim društvima u svijetu je puno.
Instrumenti koje vladajuće političke garniture imaju da se pomenuti procesi uspore ili u potpunosti zaustave-od izostavljanja sredstava kroz usvojene budžete do neusvajanja potrebnih zakonskih akata, više su nego dovoljni da se čitavo društvo drži u stanju kojem se uvijek i u svakom momentu tragična prošlost može iskoristiti za retrogradne političke ciljeve.
Nikakve sumnje nema da je pitanje strategije tranzicijske pravde jedno od važnijih pitanja za budućnost Bosne i Hercegovine. Da bi se ono na pravi način riješilo, potreban je novi pristup-pristup bez politkanstva, pristup koji će u prvi plan staviti interes žrtava, ali i svih građana nudeći im sigurnost i garanciju da se tragedije iz prošlosti neće ponoviti. U takav jedan sveobuhvatan društveni proces otvoren za široku javnu raspravu, osim zvaničnih institucija i stručnjaka iz oblasti tranzicijske pravde, trebaju biti uključeni i socijalni, religijski i drugi bitni društveni faktori koji mogu dati svoj doprinos.
Obzirom na trenutnu političku klimu u našoj zemlji, teško je pretpostaviti koliko će se još čekati na usvajanje Strategije tranzicijske pravde u Bosni i Hercegovini. Ono što je jasno je da dugogodišnja “strategija” guranja ovog problema pod tepih ne samo da nije ništa dobrog donijela građanima ove zemlje, već sa sobom nosi opasnosti i rizike po njihovu sigurnost, ali i samu budućnost Bosne i Hercegovine.
(istinomjer.ba)