Ove godine navršava se 30 godina od proglašenja nezavisnosti Bosne i Hercegovine. Datum koji se obilježava kao Dan nezavisnosti, 1. mart, ponovo je protumačen kao problematičan među većinom političara/ka iz Republike Srpske, pa se tako ovaj dan u jednom od bh. entiteta uopšte ne obilježava kao praznik.
Pišu: Sanjin Mahmutović i Emir Velić
Ministrica vanjskih poslova BiH Bisera Turković, u instrukciji upućenoj 16. februara svim diplomatsko-konzularnim predstavništvima BiH, zahtijevala je da ove godine “prigodno i dostojanstveno” obilježe Dan nezavisnosti BiH te da se ministarstvima vanjskih poslova zemalja prijema upute zvanične note sa obavještenjem o tome.
Izvor: Klix
Nekoliko dana kasnije, 18 ambasadora i konzula poslalo je otvoreno pismo ministrici Turković povodom njene instrukcije o obilježavanju Dana nezavisnosti BiH, rekavši da neće postupiti u skladu s njenim uputstvom. Kako su ustvrdili, prvog marta obilježava se “tragični sukob kao nepostojeći državni praznik”, optuživši tom prilikom Turković da ovom instrukcijom, između ostalog, “urušava ustavni poredak BiH u kontinuitetu”.
Otvoreno pismo potpisali su Aleksandar Vranješ, Biljana Gutić Bjelica, Bojan Vujić, Bojana Kondić Panić, Boro Bronza, Vera Sajić, Dragan Jaćimović, Duško Kovačević, Željko Samardžija, Zdravko Begović, Koviljka Špirić, Marko Milisav, Milica Ristović Krstić, Milorad Živković, Siniša Bencun, Siniša Berjan, Siniša Mihailović i Slaviša Ćeranić.
I ove godine, kao i nebrojeno puta ranije, pojedini zvaničnici/e iz entiteta Republika Srpska osporavaju 1. mart kao Dan nezavisnosti BiH. Tako je član Predsjedništva BiH Milorad Dodik izjavio za novinsku agenciju Srna da “1. mart, koji muslimani obilježavaju kao tzv. Dan nezavisnosti BiH, nije nikakav praznik, već sinonim zla, stradanja i uvoda u krvavi građanski rat”.
Predsjednik Narodne skupštine Republike Srpske Nedeljko Čubrilović iznio je sličan stav, dodavši da bh. institucije nikad nisu donijele zakon o praznicima:
Nijedan naš zakon ne poznaje 1. mart kao praznik, a budući da zakon o praznicima nikada nije donesen ni u Parlamentarnoj skupštini BiH to nije nikakav državni praznik, kako ga lažno predstavljaju. Za nas dan nezavisnosti BiH ne postoji, ni pravno ni suštinski. Taj datum je za srpski narod i Republiku Srpsku datum razbijanja Јugoslavije, preglasavanja, podjela i uvoda u krvave ratne sukobe.
Nedeljko Čubrilović, 28.2.2022.
U službenom listu Republike Bosne i Hercegovine od 30.3.1995. godine objavljen je Ukaz o proglašenju Zakona o proglašenju 1. marta Danom nezavisnosti Republike Bosne i Hercegovine. U istom broju Službenog lista RBiH, objavljen je i Ukaz o proglašenju Zakona o proglašenju 25. novembra Danom državnosti Republike Bosne i Hercegovine. Skupština Republike Bosne i Hercegovine donijela je oba zakona na sjednici održanoj 28.2.1995. godine.
Trideset poslanika Narodne skupštine Republike Srpske podnijelo je 12.10.2016. i 7.12.2016. godine zahtjeve za ocjenu ustavnosti Zakona o proglašenju 1. marta Danom nezavisnosti RBiH i članova 1, 2. i 3. Zakona o proglašenju 25. novembra Danom državnosti RBiH. Ustavni sud Bosne i Hercegovine, na sjednici održanoj 6.7.2017. godine, odbio je oba zahtjeva kao neosnovana u predmetima U 18/16 i U 22/16.
Ustavni sud BiH utvrdio je da je Zakon o proglašenju 1. marta Danom nezavisnosti BiH u skladu s “dijelom Preambule Ustava Bosne i Hercegovine koji glasi: ‘Bošnjaci, Hrvati i Srbi, kao konstitutivni narodi (u zajednici s ostalima), i građani Bosne i Hercegovine ovim utvrđuju Ustav Bosne i Hercegovine’, čl. I/2. i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, članom 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i članom 1.1. i članom 2. stav 1. tač. a), b), c), d) i e) Međunarodne konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije”.
Poslanici iz NSRS-a smatrali su da je Zakon o proglašenju 1. marta Danom nezavisnosti BiH u suprotnosti s Ustavom BiH, a naročito sa “alinejom deset” njegove preambule.
Bošnjaci, Hrvati i Srbi, kao konstitutivni narodi (u zajednici s ostalima), i građani Bosne i Hercegovine ovim utvrđuju Ustav Bosne i Hercegovine.
Podnosioci zahtjeva smatrali su da Zakon nije u skladu ni sa članovima I/2 (Demokratska načela) i II/4 (Nediskriminacija) Ustava BiH. Naveli su i da je Zakon u suprotnosti sa članom 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju te članom 1.1. i članom 2. stav (1) tač. a), b), c), d) i e) Međunarodne konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije. Poslanici iz NSRS-a bili su stava kako su na referendumu, održanom 29. februara i 1. marta 1992. godine, nezavisnost podržali uglavnom Bošnjaci i Hrvati, dok su Srbi bojkotovali referendum. Dodali su i da je Ukaz o proglašenju 1. marta Danom nezavisnosti BiH i državnim praznikom potpisao tadašnji predsjednik Predsjedništva RBiH Alija Izetbegović u martu 1995. godine, dok je još uvijek trajao sukob u Bosni i Hercegovini, te da se ovaj praznik obilježava samo u Federaciji BiH.
Iz navedenog, prema mišljenju podnosilaca zahtjeva, jasno proizlazi namjera da se uspostavljanjem 1. marta kao Dana nezavisnosti Bosne i Hercegovine apsolutno isključuje jedan konstitutivni narod, to jeste srpski. Svako propisivanje praznika entiteta, kako je dalje istaknuto, koji simbolizira samo jedan, ili samo dva od tri konstitutivna naroda u Bosni i Hercegovini, prema mišljenju podnosilaca zahtjeva, predstavlja mjere koje su usmjerene na razlikovanje, isključivanje, ograničavanje ili davanje prvenstva zasnovanog na nacionalnom ili etničkom porijeklu.
Odluka Ustavnog suda BiH, 6.7.2017.
U skladu sa podnesenim zahtjevom, Ustavni sud je zatražio izjašnjenje ustavnopravnih komisija oba doma Parlamentarne skupštine BiH za ocjenu ustavnosti Zakona. Ustavnopravna komisija Predstavničkog doma navela je da na sjednici održanoj 17.1.2017. godine nije uspjela postići konsenzus i doći do jedinstvenog stava po ovom pitanju. S druge strane, Ustavnopravna komisija Doma naroda PSBiH konstatovala je da je Zakon donijela Skupština RBiH te da je Ukaz potpisao predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović u martu 1995. godine.
Dalje je konstatirano da je odredbom Aneksa II/2. Ustava BiH propisano da svi zakoni, propisi i sudski poslovnici koji budu na snazi na teritoriji BiH kada Ustav stupi na snagu ostaju na snazi u onoj mjeri u kojoj se ne kose sa Ustavom sve dok nadležno vladino tijelo Bosne i Hercegovine ne odredi drugačije.
Odluka Ustavnog suda BiH, 6.7.2017.
Ustavni sud BiH podsjetio je na Ustav iz Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije iz 1974. godine, kojim je utvrđeno da su se “narodi Jugoslavije, polazeći od prava svakog naroda na samoopredjeljenje, uključujući i pravo na otcjepljenje, (…) ujedinili u saveznu republiku slobodnih i ravnopravnih naroda i narodnosti i stvorili socijalističku federativnu zajednicu radnih ljudi – SFRJ (…)”. Ustavni sud je naveo i da, prema Ustavu SRBiH iz 1974. godine, građani/ke BiH svoju vlast ostvaruju putem Skupštine ili referendumom.
Na samitu Evropske zajednice, održanom 17.12.1991. godine, usvojeni su dokumenti “Deklaracija o kriterijima za priznavanje novih država u Istočnoj Evropi i Sovjetskom savezu” i “Deklaracija o Jugoslaviji”. “Deklaracijom o Jugoslaviji”, Evropska zajednica je izrazila spremnost da prizna sve jugoslavenske republike koje se pridržavaju i poštuju određene međunarodne dokumente.
U Mišljenju Arbitražne komisije od 11.1.1992. godine ustanovljeno je da su Predsjedništvo i Vlada SRBiH pravni temelj zahtjeva za priznanje utemeljili u Amandmanu LX na Ustav SRBiH od 31.7.1990. godine. Ovim je amandmanom definisano da je Bosna i Hercegovina “demokratska suverena država ravnopravnih građana, naroda Bosne i Hercegovine – Muslimana, Srba i Hrvata – i dijelova ostalih naroda i narodnosti koji žive na njenoj teritoriji”.
Komisija je također ustanovila da se izvan institucionalnih okvira SRBiH “srpski narod Bosne i Hercegovine” 10.11.1991. godine izjasnio putem plebiscita za “zajedničku jugoslavensku državu”. U decembru 1991. godine, “Skupština srpskog naroda u Bosni i Hercegovini” izglasala je deklaraciju usmjerenu ka osnivanju “Srpske republike Bosne i Hercegovine” u sastavu federalne države Jugoslavije ako muslimanska i hrvatska zajednica Bosne i Hercegovine odluče “promijeniti svoj stav o Jugoslaviji”.
Ta skupština je proglasila nezavisnost “Srpske republike Bosne i Hercegovine” 9. januara 1992. godine. U navedenim okolnostima Arbitražna komisija je smatrala da se izrazi volje građana Bosne i Hercegovine da SRBiH konstituiraju kao suverenu i nezavisnu državu ne mogu smatrati potpuno utvrđenima, ali da se to mišljenje može promijeniti ako republika koja je podnijela zahtjev za priznanje donese jamstva u tom pogledu putem referenduma na koji bi bili pozvani svi građani Bosne i Hercegovine, bez ikakvih razlika i pod međunarodnom kontrolom.
Odluka Ustavnog suda BiH, 6.7.2017.
Nakon što je na referendumu 99,44% građana/ki Bosne i Hercegovine glasalo “za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovine, državu ravnopravnih građana, naroda Bosne i Hercegovine – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive”, Evropska zajednica i države članice su na sjednici održanoj u Luksemburgu 6.4.1992. godine priznale državnopravni subjektivitet Bosne i Hercegovine, njen teritorijalni integritet i političku nezavisnost. Bosna i Hercegovina je 22.5.1992. godine postala članica Ujedinjenih naroda.
Ustavni sud ističe da je osporeni Zakon (stupio na snagu u RBiH 30. marta 1995. godine) nastavio svoje pravno postojanje u današnjoj BiH, shodno načelu kontinuiteta pravnih propisa iz Aneksa II/2. Ustava BiH, prema kojem svi zakoni, propisi i sudski poslovnici koji su na snazi na teritoriji BiH u trenutku kada Ustav stupi na snagu ostat će na snazi u onoj mjeri u kojoj nisu u suprotnosti sa Ustavom dok drugačije ne odredi nadležni organ vlasti Bosne i Hercegovine.
Odluka Ustavnog suda BiH, 6.7.2017.
Ustavni sud je utvrdio da je referendum o statusu BiH predložila međunarodna Arbitražna komisija te da su bili pozvani “svi građani Bosne i Hercegovine, bez ikakvih razlika i pod međunarodnom kontrolom”.
S tim u vezi, Ustavni sud ističe da je referendum o statusu BiH proveden na cijeloj teritoriji BiH, da su bili pozvani svi građani BiH, bez bilo kakve razlike, koji imaju pravo glasa, te da je glasalo više od 64% građana od čega se 99,44% izjasnilo “za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda Bosne i Hercegovine – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive”. Prema mišljenju međunarodnih posmatrača, referendum je obavljen prema međunarodnim demokratskim standardima.
Odluka Ustavnog suda BiH, 6.7.2017.
S obzirom na navedeno, Ustavni sud BiH zaključio je da Zakon o proglašenju 1. marta Danom nezavisnosti BiH ne diskriminira Srbe u Bosni i Hercegovini niti ih stavlja u diskriminatoran položaj u odnosu na Hrvate ili Bošnjake.
Politički akteri iz Republike Srpske ni ove godine nisu propustili priliku da ukažu na “neustavnost” Dana nezavisnosti Bosne i Hercegovine. Međutim, Ustavni sud BiH, kao i ustavi SFRJ i SRBiH, demantuje tvrdnje političkih predstavnika iz RS. Domaći i međunarodni pravni dokumenti dokaz su da je Bosna i Hercegovina legitimnim putem i voljom svih njenih građana/ki stekla svoju nezavisnost na današnji dan prije tačno 30 godina.
(Istinomjer.ba)