Opcija vanrednih izbora uspostavila bi trenutno poljuljanu ravnotežu između zakonodavne i izvršne vlasti, dok bi osjećaj konformizma i sigurnosti da naredne četiri godine nije moguće izgubiti pozicije stečene nakon izbora u mnogome bio umanjen, što bi pozitivno djelovalo na stabilnost vladajuće većine, efektivnost njenog rada, ali i njenu odgovornost pred biračima.
Kada su u pitanju izmjene Izbornog zakona Bosne i Hercegovine, dosadašnji zvanični prijedlozi političkih partija a koji su upućeni u procedure, bavili su se izmjenama koje je naložio Ustavni sud BiH, te promjenama visine izbornog praga unutar lista i tehničkim pitanjima u cilju otklanjanja mogućih nepravilnosti prilikom glasanja. Međutim, prijedloga, barem zvaničnog, za izmjene Izbornog zakona u pravcu uvođenja mogućnosti održavanja vanrednih izbora u Bosni i Hercegovini za sada još nema. Da podsjetimo, kako ustavni, tako ni zakonski okvir u Bosni i Hercegovini ne predviđa održavanje vanrednih izbora, što je u demokratski uređenim zemljama, jedinstven slučaj.
Primjera radi, izborni sistem Republike Srbije osim redovnih, predviđa i mogućnost vanrednih izbora “koji se sprovode kada Narodna skupština bude raspuštena ukazom predsjednika Republike u slučajevima određenim Ustavom”. Tako, Predsjednik Republike raspušta Narodu skupštinu ukoliko ona ne izabere Vladu u roku od 90 dana od konstituisanja novog saziva Narodne skupštine, u roku od 30 od dana izglasavanja nepovjerenja Vladi, u roku od 30 dana od neizglasavanja povjerenja Vladi, ili u roku od 30 dana od konstatacije ostavke predsjednika Vlade na sjednici Narodne Skupštine.
U političkom životu u Bosni i Hercegovini do sada smo puno puta bili svjedoci situacija upravo pobrojanih u izbornoj legislativi Republike Srbije. Tako, mjesecima nakon izbora građani Bosne i Hercegovine znali su čekati na uspostavljanje većine na državnom i entitetskim nivoima, dok je stari saziv, kako Vijeća ministara BiH, tako i entitetskih vlada, čekajući novu većinu i novu izvršnu vlast, ostajao u tzv. tehničkom mandatu.
Eklatantan primjer je situacija nakon Opštih izbora 2010. godine kada su građani, a sa njima i Bosna i Hercegovina izgubili više od godinu dana čekajući da SDP, SDA, HDZ BiH, SNSD, SDS i njihovi lideri uspostave novu većinu na državnom nivou koja je imenovala novi saziv Vijeća ministara BiH.
Što se tiče gubitka većine u zakonodavnom tijelu, obzirom da ne postoji mogućnost vanrednih izbora u BiH, takav razvoj događaja ne znači i pad izvršne vlasti. Podsjetićemo, jednoj od takvih situacija svjedočili smo tokom mandata Vlade FBiH koju je predvodio Nermin Nikšić u mandatnom periodu 2010-2014. godine, ali i danas, gdje na državnom nivou, obzirom na određeni broj zastupnika koji su napustili neke od političkih partija koje su dio vladajuće koalicije, većina ne postoji. Takva situacija ima za posljedicu otežano provođenje odluka kako Vijeća ministara BiH, tako i donošenja zakonskih rješenja u Parlamentarnoj skupštini BiH. Kakve posljedice to ima po napredak zemlje, nije teško zaključiti.
Poziva na održavanje vanrednih izbora i promjenu legislative u tom pravcu jeste bilo. Ono što je simptomatično, je da najčešće takve pozive upućuje opozicija, dok te iste političke partije u vrijeme dok su bile dijelom vladajućih koalicija, nisu kroz zakonodavna tijela upućivala u proceduru takvu vrstu prijedloga izmjena Izbornog zakona. Tako su početkom 2016. godine SDP BiH i DF, “ukoliko se kriza i u Federaciji i na državnom nivou nastavi”, pozvali “sve političke stranke u Parlamentarnoj skupštini BiH da hitno usvoje izmjene Izbornog zakona kako bi se omogućilo raspisivanje vanrednih izbora”.
Slične zahtjeve tokom 2015. godine, ali za prijevremene izbore, iznosio je, u Republici Srpskoj opozicioni Savez za promjene, pozivajući “predsjednika RS, Milorada Dodika da podnese ostavku i raspiše predsjedničke i parlamentarne izbore u Srpskoj”, na šta je Dodik odgovorio:
Pristajem na prijevremene izbore, ali za sve nivoe vlasti – za Narodnu skupštinu RS, predsjednika Republike, poslanike u Parlamentu BiH iz RS i člana Predsjedništva BiH iz RS. Ako imamo sve te izbore, nemam nijedan problem da te izbore realizujemo.
Milorad Dodik, 27.10.2015.
Obzirom da ne postoji zakonska osnova za održavanje vanrednih izbora, te da bi za izmjene Izbornog zakona BiH u tom pravcu bila potrebna podrška vladujuće većine u oba doma Paralmentarne skupštine BiH, teško se oteti utisku da su ovi i slični pozivi na održavanje vanrednih izbora u funkciji ispunjavanja dnevno političkih ciljeva.
Zašto ni jedna vladajuća koalicija u proteklih dvadeset godina sa ozbiljnošću nije pristupila pitanju uvođenja mogućnosti vanrednih izbora u Bosni i Hercegovini, pitanje je za one koji su bili dijelom pomenutih struktura. Međutim, do određenih zaključaka moguće je doći ukoliko se stvari sagledaju iz perspektive odgovornosti prilikom preuzimanja pozicija odlučivanja. Naime, nepostojanje bilo kakve vrste vremenskog i zakonskog ograničenja prilikom pregovora o uspostavljanju većine koji se vode nakon izbora, daje neograničen prostor i mogućnosti za uslovljavnja i blokade. Koliko god da one traju dakle, nema bojazni za učesnike ovog procesa da će snositi bilo kakvu vrstu odgovornosti ili opasnosti da će ukoliko vrijeme za pregovore istekne, ponovo morati stati pred birače tražeći njihovo povjerenje.
Analogno tome, i u slučajevima kada vlada izgubi većinu u pripadajućem zakonodavnom tijelu u Bosni i Hercegovni, pored nepostojanja mogućnosti raspisivanja vanrednih izbora, veoma komplikovana procedura njene smjene također doprinosi sigurnosti već zauzetih pozicija, a sa njima i zadržavanja kontrole budžetskih sredstava i poluga moći koje obezbjeđuju presudan uticaj na društveno političke procese. Ta i takva vrsta sigurnosti teško da može pozitivno djelovati na efektivnost i produktivnost rada onoga ko obnaša određene funkcije u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti, jer mehanizmi koji podstiču odgovornost u kontekstu mogućnosti vanrednih izbora ne postoje.
Ukoliko bi vanredni izbori bili opcija, trajanje pregovora u vladajućim većinama bilo bi zakonski ograničeno, te se vrijeme potrebno za rad, ne bi gubilo na višemjesečne pregovore. Time bi pritisak da se u zakonski predviđenom roku uspostavi vlast i preuzme odgovornost bio presudan da se ta obaveza i izvrši.
Također, vlada na bilo kojem nivou, a uz nju i pripadajuća većina u zakonodavnom tijelu, pod “prijetnjom” vanrednih izbora ne bi imala tako komotnu poziciju kao što je ima sada, te bi njen rad morao biti efikasan ili bi u slučaju gubitka zastupničke podrške, građani dobili priliku da ponovo biraju.
Pored navedenog, ne postojanje opcije vanrednih izbora derogira ulogu zakonodavne vlasti u odnosu na izvršnu, čime je ravnoteža ova dva stuba vlasti u mnogome poremećena, obzirom da vlade najčešće ostaju u datom sazivu i pored toga što gube podršku u zakonodavnom organu.
Komplikovanost političkog sistema Bosne i Hercegovine jeste neupitna. Međutim, to teško može bit argument koji je dovoljan da mehanizam vanrednih izbora ne postoji. Bez obzira na procedure, mogućnost vanrednih izbora bi bez sumnje ograničila zloupotrebe povjerenja građana dobijenog na izborima, te bi u velikoj mjeri pozitivno djelovalo na efektivnost rada vladajućih struktura. Opcija vanrednih izbora uspostavila bi i trenutno poljuljanu ravnotežu između zakonodavne i izvršne vlasti, dok bi osjećaj konformizma i sigurnosti da naredne četiri godine nije moguće izgubiti pozicije stečene nakon izbora u mnogome bio umanjen, uz pozitivno dejstvo na stabilnost vladajuće većine i njenu odgovornost pred biračima.
Koliko ćemo čekati na uvođenje mogućnost vanrednih izbora, teško je reći, ali u isto vrijeme teško je i naći argument koji će opravdati nepostojanje ove opcije u Izbornom zakonu Bosne i Hercegovine.
(istinomjer.ba)