Sasvim je jasno da će sudske presude koje nalažu izmjene Izbornog zakona BiH, prije ili kasnije, morati biti provedene. Međutim, to nisu jedini problemi i izazovi u vezi izbornih procesa u našoj zemlji a koji stoje pred nadležnim zakonodavnim tijelima i političkim partijama uopšte kao najodgovornijim za njegovo unaprjeđenje.
Izborni zakon ogledalo je demokratije i demokratskih procesa svake zemlje, te se kao takav nakon ustavne stečevine tretira kao najvažniji zakon.
Što se tiče izborne legislative Bosne i Hercegovine, poznato je da još od njegovog usvajanja, njen Izborni zakon sadrži veliki broj nedostataka, a u nekim njegovim djelovima i diskriminirajućih odredbi, na što su presude Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu poput “Sjedić – Finci”, “Pilav” i “Zornić” protiv Bosne i Hercegovine jasno ukazale.
Kada se tome doda i da je Svetozar Pudarić pomenutom sudu nedavno uputio još jednu tužbu protiv naše zemlje zbog, kako se navodi, “povrede osnovnih ljudskih prava da bira i bude biran bez diskriminacije u odnosu na odredbe Evropske konvencije o ljudskim pravima i slobodama i pratećim protokolima”, slika stanja po pitanju urgentnosti izmejna Izbornog zakona BiH biva sasvim jasna.
Podsjećamo, nakon što je Pudarić predao kandidaturu za člana Predsjedništva BiH iz reda srpskog naroda, Centralna izborna komisija (CIK) istu je odbila jer između ostalog “ne ispunjava uslove propisane članom 4.2 Izbornog zakona BiH” obzirom da Pudariću, kao Srbinu sa prijavljenim mjestom boravka u Federaciji BiH, ustavno – pravni sistem naše zemlje ne dozvoljava kandidaturu za člana Predsjedništva BiH iz reda srpskog naroda.
Poznato je, ni odluke domaćeg pravosuđa nisu ispoštovane od strane odgovornog zakonodavca, Parlamentarne skupštine BiH, te se obavezujuća odluka ove sudske instance po pitanju apelacije Bože Ljubića nije provela. Upravo ovih dana svjedočimo posljedicama takvog neodgovornog odnosa oba doma Parlamentarne skupštine BiH spram svojih ustavnih obaveza.
U kontekstu prethodno navedenih presuda, polemike, pozivi i pokušaji da se u tom pravcu izmjeni Izborni zakon BiH, a u vezi sa nekim od njih i ustavna stečevina BiH, uz manje ili više intenziteta, ali bezuspješno, traju već duže vrijeme.
Međutim, šta je sa nekim drugim dijelovima bosanskohercegovačke izborne prakse koji bi, po mišljenju mnogih, trebali biti predmet javne rasprave, te na kraju i eventualnog paketa izmjena Izbornog zakona BiH?
Jedno od pitanja koja političke stranke i javnost uopšte sasvim neopravdano rijetko tretiraju je i pitanje uvođenja mogućnosti vanrednih izbora u BiH, obzirom da je naša zemlja jedna od rijetkih čiji izborni zakon to ne predviđa.
Primjera radi, izborni sistem Republike Srbije uz redovne, predviđa i mogućnost vanrednih izbora “koji se sprovode kada Narodna skupština bude raspuštena ukazom predsjednika Republike u slučajevima određenim Ustavom”. Tako, Predsjednik Republike raspušta Narodu skupštinu ukoliko ona ne izabere Vladu u roku od 90 dana od konstituisanja novog saziva Narodne skupštine, u roku od 30 od dana izglasavanja nepovjerenja Vladi, u roku od 30 dana od neizglasavanja povjerenja Vladi, ili u roku od 30 dana od konstatacije ostavke predsjednika Vlade na sjednici Narodne Skupštine.
U političkom životu u BiH često smo bili svjedoci situacija upravo pobrojanih u izbornoj legislativi Republike Srbije. Tako, mjesecima nakon izbora građani naše zemlje bili su primorani čekati na uspostavljanje većine na državnom i entitetskim nivoima, dok je stari saziv, kako Vijeća ministara BiH, tako i entitetskih vlada, čekajući novu većinu i novu izvršnu vlast, ostajao u tzv. tehničkom mandatu.
Ukoliko bi vanredni izbori bili opcija, trajanje pregovora bilo bi ograničeno, te bi pritisak da se u zakonski predviđenom roku uspostavi vlast i preuzme odgovornost bio presudan da se ta obaveza i izvrši. U protivnom, uslijedili bi novi izbori.
Osim toga, kada je gubitak većine u zakonodavnom tijelu u pitanju, obzirom na nepostojanje mogućnost vanrednih izbora, takav razvoj događaja u BiH ne znači i pad izvršne vlasti, jer komplikovana procedura njene smjene koju je ugrađena u domaći politički sistem presudno doprinosi sigurnosti već zauzetih pozicija, a sa njima i zadržavanja kontrole budžetskih sredstava i poluga moći koje obezbjeđuju utjecaj na društveno političke procese.
Ovako ispoljena nemoć zakonodavne vlasti i njena derogiranost u odnosnu na izvršnu, direktna je posljedica nepostojanja mogućnosti vanrednih izbora, čime je i ravnoteža ova dva stuba vlasti u mnogome narušena, obzirom da vlade najčešće ostaju u datom sazivu i pored toga što gube podršku u zakonodavnom organu.
Neupitna komplikovanost političkog sistema BiH teško da može biti argument koji je dovoljan da mehanizam vanrednih izbora ne postane dijelom Izbornog zakona, jer bi njegovo uvođenje bez sumnje ograničilo zloupotrebe povjerenja građana dobijenog na izborima, te bi u velikoj mjeri pozitivno djelovalo na efektivnost rada vladajućih struktura.
Tako bi opcija vanrednih izbora uspostavila i trenutno poljuljanu ravnotežu između zakonodavne i izvršne vlasti, dok bi osjećaj konformizma i sigurnosti da naredne četiri godine nije moguće izgubiti pozicije stečene nakon izbora u mnogome bio umanjen, uz pozitivno dejstvo na stabilnost vladajuće većine i njenu odgovornost pred biračima.
Veliki broj pritužbi političkih partija na izborni proces tokom Opštih izbora 2018. godine, te blizu pola miliona nevažećih listića na svim nivoima samo su neki od razloga zbog kojih se tzv. “tehničke izmjene” Izbornog zakona BiH u budućim razgovorima također čine nezaobilaznim.
Podsjećamo da je određen broj političkih partija ove godine u parlamentarnu proceduru uputio Prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Izbornog zakona Bosne i Hercegovine ali, kao što je javnosti već poznato, izmjene poput uvođenja videonadzora na biračkim mjestima, optičkih skenera i biometrijskih čitača otiska prsta nisu dobili dovoljnu podršku u Parlamentarnoj skupštini BiH.
Predlagači ovih izmjena kao razloge za niihovo donošenje naveli su između ostalog i dosadašnje “neodržive situacije pri samom utvrđivanju rezultata glasanja” uz “širok spektar mogućnosti zlonamjernog i koristoljubivog manipuliranja, a posebno i mogućnost koncentracije članova biračkih odbora, kao i posmatrača, što dovodi u pitanje pravilnost samih izbornih rezultata, a time i samih izbora i sistema demokratičnosti.”
Sa druge strane, oni koji ove izmjene nisu podržali, svoj su stav pored ostalog argumentovali tvrdnjom da prijedlozi “nisu u skladu sa evropskim standardima zaštite ličnih podataka građana jer krše pravo na privatnost”, te da za predloženo nisu obezbijeđena sredstva, i da sa tehničke strane ne bi bilo dovoljno vremena da se predložene izmjene materijalizuju prije Opštih izbora 2018. godine.
Tako, minuli izbori održani su bez bitnijih tehničkih izmjena, ali nakon njih, neka nova parlamentarna većina imati će dovoljno vremena da usvoji i obezbijedi prijeko potreban napredak u tehničkom dijelu izbornog procesa u BiH.
I dio Izbornog zakona BiH koji aktuelnim načelnicima opština i gradonačelnicima koji su od strane građana dobili mandate na lokalnim izborima, još na polovini svojih tekućih mandata dozvoljava da se kandiduju na opštim izborima za neka od zakonodavnih tijela, u javnosti je i ovaj put izazvala brojne polemike, te se tako i pitanje ukidanja ove mogućnosti nameće kao kredibilno.
Jer, ne ulazeći u lične ili stranačke razloge ovakvih poteza načelnika i gradonačelnika, pitanje koje se postavlja je šta je sa njihovim biračima kako na lokalnim, tako i nakon njih, na opšitm izborima?
Lideri svojih lokalnih zajednica su na lokalnim izborima obećali da će naredne četiri godine, koliko traje mandat, obavljati tu funkciju i raditi u interesu svojih opština i gradova, te su prevashodno na tome i dobili povjerenje građana na lokalnim izborima.
Nije li tako nedosljedno, ali i neodgovorno polovinom mandata napustiti tu funkciju, te da li se birači koji su podržali takvog kandidata na lokalnim izborima osjećaju prevarenima?
Na kraju, i Prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Izbornog zakona BiH usvojen 2016. godine kojim se sa prijašnjih 5%, cenzus na stranačkoj listi za osvajanje mandata na opštinskim izborima podiže na 10%, a na opštim na 20%, nešto je za šta postoje argumenti koji bi mogli biti uvaženi, te ponovo potaći raspravu da li ovako visoko postavljena ljestvica za kandidate ide u prilog pozitivnim demokratskim procesima u BiH.
S tim u vezi, statistika je pokazala da je cenzus od 20% unutar stranačkih lista veoma teško dostižan, te formalno – pravno, liste ostaju otvorene, ali i pored toga što građani i dalje mogu putem preferencijalnih glasova podržavati pojedinačne kandidate na listama, više je nego očigledno da odlučujuću ulogu u raspodjeli osvojenih mandata putem kreiranja lista imaju najuža stranačka rukovodstva, dok je volja građana u ovom kontekstu maksimalno marginalizovana.
Kad je riječ o cenzusima koje propisuje izborna legislativa u BiH, ni onaj od 3% koji je, u skladu sa trenutnim rješenjem, dovoljan da političke partije postanu parlamentarne često je predmet sukobljavanja argumenata za i protiv, te bi u tom smislu mogao biti tema nekih narednih razgovora i nalaženja novih rješenja.
Sasvim je jasno da će sudske presude koje nalažu izmjene Izbornog zakona BiH, prije ili kasnije, morati biti provedene. Međutim, kao što smo vidjeli, to nisu jedini problemi i izazovi u vezi izbornih procesa u našoj zemlji, a koji stoje pred nadležnim zakonodavnim tijelima i političkim partijama uopšte kao najodgovornijim za njegovo unaprjeđenje.
Koliko ćemo čekati da naš Izborni zakon u svim svojim segmentima bude na nivou koji je u najnaprednijim demokratskim sistemima odavno dostignut, nije zahvalno prognozirati.
U svakom slučaju, nakon što se u potpunosti implementiraju rezultati minulih Općih izbora 2018. godine, novi saziv Parlamentarne skupštine BiH imati će dovoljno vremena da eventualnim usvajanjem paketa izmjena Izbornog zakona BiH našu zemlju barem približi standardima naprednog demokratskog svijeta.
(Istinomjer.ba)