Podjela tereta lošeg stanja u zemlji

Piše: Damir Miljević

Ekonomska i socijalna situacija u zemlji je na granici izdržljivosti. Pitanje koje se ozbiljno nameće je da li će Bosna i Hercegovina uspijeti „dogurati“ do oktobarskih izbora bez ozbiljnijih socijalnih nemira velikih razmjera. Zemlja je prezadužena, kriminal i korupcija su pojeli društvenu i materijalnu supstancu, gladnih je sve više i više, a mladi napuštaju zemlju. Očito je da se nešto mora poduzimati i to u svim oblastima društvenog života – od moralne obnove društva do ponovne izgradnje socijalnog i ekonomskog tkiva zemlje. Pa krenimo redom.

Za mene je nesporno da su do potpune materijalne, moralne, finansijske i svake druge devastacije ovog društva dovele političke partije, njihovi tzv. lideri i partijski, rođački, kumovski i ostali tajkuni. Pitate koje partije? Sve one koje su u prethodnih 20 godina učestvovale u vlasti na bilo kojem nivou. Podatak da svega 90 ljudi u ovoj zemlji posjeduje bogatstvo u vrijednosti od 9 milijardi američkih dolara je sam po sebi frapantan, a postaje još frapantniji ukoliko se zna da su na spisak ušli samo oni čije je bogatstvo veće od 30 miliona dolara. Da bi stvar bila još jasnija – 9 milijardi dolara je otprilike jednako ukupnom javnom dugu (vanjskom i unutrašnjem) cijele BiH i svih nivoa vlasti. Drugim riječima, da taj novac nije pokraden od građana ove zemlje, danas niti jedan budžet u BiH ne bi imao ni marku duga, niti bilo kakav kredit. Ukoliko predpostavimo da je pored tih 90 ljudi bar još 5000 njih kroz kriminal i korupciju otuđilo još najmanje 5 milijardi dolara, logično je izvesti zaključak da bi Bosna i Hercegovina, da je bilo vladavine prava, danas bila srednje razvijena evropska zemlja, a ne najsiromašnija i najbjednija zemlja u Evropi.

Pitate ko im je to omogućio? Pa, omogućili su sami sebi kroz način funkcionisanja političkog sistema i način nefunkcionisanja zakonodavne i sudske vlasti, kroz čitav niz zakonskih rješenja, koje su sami donosili u parlamentima na svim nivoima vlasti i proizveli nešto što ću se usuditi nazvati partijski nepotizam i kleptokratija. Partijski nepotizam je doveo do toga da su nam političke partije postale isključivo interesne organizacije, bez bilo kakve ideologije osim na verbalnom nivou, čiji je osnovni cilj da zadovolje materijalne apetetite partijskih vođa, njihovih porodica, tajkuna, prijatelja i članova. Najčešći motiv učlanjivanja u neku partiju je dobijanje zaposlenja, neke funkcije ili mogućnosti da se riješi neki lični problem. Druga karika u lancu naše nesreće je tzv. „nezavisno“ sudstvo i tužilaštva, za koje smo se u praksi već hiljade puta uvjerili da ne funkcionišu, da funkcionišu na pogrešan način ili da su pod direktnim uticajem politike. Pri tome uopšte nije sporno da i u tužilaštvima i u sudovima ima jako puno ljudi koji znaju raditi svoj posao, no podatak da preko 2 miliona neriješenih sudskih predmeta stoji na sudovima govori sam za sebe. Stoga, ja osnovni preduslov riješavanja naših ekonomskih i socijalnih problema vidim u mjenjanju čitavog niza zakonskih propisa kojima će se političke partije vratiti u normalne okvire svoga djelovanja i na taj se način omogućiti depolitizacija vladavine prava tj. onemogućiti postojanje kleptokratije.

S obzirom da je Bosna i Hercegovina dobila više bespovratne pomoći po glavi stanovnika nego što je svojevremeno dobila Njemačka Maršalovim planom, te da smo se zadužili preko 14 milijardi konvertibilnih maraka, a da nam je ekonomska i socijalna situacija očajna, očito je da nikakvo novo ulivanje svježeg novca u zemlju, a niti bilo kakva nova ekonomska i socijalna reforma, neće dati očekivani efekat ukoliko prije toga ne riješimo tzv. prethodno pitanje – a to je politički nepotizam i vladavina prava. Bez toga, svaka ekonomska ili socijalna reforma biće samo kozmetička i neće dati efekte na dugi rok.

Da bi se javna preduzeća, državne agencije, ustanove, škole itd, otele iz ralja političara, potrebno je normativno regulisati da članovi upravnih, nadzornih odbora i predstavnici vlasnika državnog kapitala ne mogu biti oni koji su u prethodnih pet godina bili u organima političkih partija na bilo kojem nivou, niti oni koji su obnašali bilo kakvu funkciju u zakonodavnoj ili izvršnoj vlasti na svim nivoima osim lokalnog. Na ovaj način došlo bi do depolitizacije javnog sektora. Isti kriteriji morali bi se primijeniti kada su u pitanju tužilaštva i sudstvo, čime bi se u značajnoj mjeri depolitizovao treći stub vlasti, a to je sudska vlast. I zadnji, ali ne najmanje važan predlog, je da za vrijeme trajanja mandata bilo kojeg izabranog predstavnika izvršne ili zakonodavne vlasti članovi njegove porodice ne mogu raditi, niti biti zaposleni, na bilo kojem rukovodećem ili savjetodavnom mjestu u državnoj nomenklaturi ili javnom sektoru. Na ovaj način stvorili bi se sistemski osnovi da se političke partije vrate u one okvire funkcionisanja u kojima i treba da budu, a da se istovremeno sudska vlast istrgne iz ralja politike i napokon počne vladavina prava u ovoj zemlji.

Po mom mišljenu, depolitizacija državnog i društvenog sistema je osnovni preduslov za bilo kakve reforme i popravljanje socijalne i ekonomske situacije u zemlji. Ukoliko se predložene izmjene u sistemu naprave, onda ima smisla govoriti o ekonomskim i socijalnim mjerama i reformama koje bi se trebale poduzimati da se stanje u zemlji popravi.

Kada posmatramo trenutnu situaciju, očito je da nema puno manevarskog prostora za poduzimanje mjera koje će odmah dati efekat na stanovništvo. Ali prostor ipak postoji. U prethodnih osam godina, tačnije od uvođenja sistema PDV-a, došlo je do ogromne preraspodjele društvenog bogatstva između građana i privrede sa jedne strane, i države i partijsko-birokratskog aparata sa druge strane. Stopa PDV-a od 17% dovela je do povećanja poreskih prihoda države za preko 30% na štetu stanovništva i privrede i na taj način društveno bogatstvo se preselilo u ruke partijske birokratije i administracije.

I to možda ne bi ni bio problem, da najveći dio tog novca nije protraćen, pokraden, ili da nije poslužio za rasipništvo državnog aparata i javne uprave na svim nivoima. Na taj način došli smo u situaciju da se formirao povlašteni sloj političara i državnih službenika, koji odlično žive na grbači sve siromašnijih građana i sve neefikasnije privrede.

O tome najbolje govore slijedeći podaci Agencije za statistiku BiH o kretanju prosječnih plata i penzija u BiH (iznosi u KM):

Iz navedenog je očito da su najveći gubitnici u prethodnih 7 godina penzioneri čija je prosječna penzija porasla za svega 87 maraka, a najveći dobitnici javna uprava i administracija, čija je prosječna plata porasla čak za 320 KM. Svaki zaposleni u javnoj upravi i administraciji i svaki izabrani zvaničnik u ovoj zemlji su u prethodnom periodu povećali svoju neto platu za jednu današnju prosječnu penziju.

Iz naprijed navedenog proizlazi da bi prva mjera trebala biti smanjivanje plata izabranim zvaničnicima i javnoj upravi na svim nivoima, kako bi se teret ekonomske i socijalne krize u zemlji ravnomjerno podijelio. Procjenjuje se da državni aparat, na svim nivoima vlasti u Bosni i Hercegovini, od opštine, preko kantona i entiteta do države, na plate izabranih zvaničnika i službenika i materijalne troškove godišnje potroši 3,4 milijarde konvertibilnih maraka (3.400.000.000 KM). Ukoliko bi se plate, ostale naknade i materijalni troškovi smanjili samo za 20%, godišnja ušteda bi iznosila impresivnih 680 miliona konvertibilnih maraka. Svakako da to smanjenje ne treba biti linearno, nego selektivno. Nema puno smisla čistačicama i službenicima sa srednjom stručnom spremom smanjivati plate za 20%, ali ima puno smisla poslanicima, odbornicima, ministrima, doministrima, savjetnicima i drugima, smanjiti plate za 40 %.

U slučaju, na primjer, poslanika u Parlamentarnoj Skupštini BiH, po ovom predlogu plata ne bi bila 5.000 KM, nego 3.000 KM, što takođe smatram previsokim, jer plata niti jednog izabranog zvaničnika u zemlji ne bi smjela biti veća od 4 prosječne plate u prerađivačkoj industriji BiH, što trenutno iznosi 2.384 KM. O naknadama za mobilne telefone, odvojen život, rad u komisijama i sličnim troškovima ne želim ni da govorim.

Vezivanjem plata izabranih zvaničnika i službenika u javnoj upravi za plate u prerađivačkoj industriji, postiglo bi se to da osnovna tema svih vlada i svih parlamenata u zemlji bude kako razviti privredu tj. industriju, jer ona jedina stvara novu vrijednost i nova radna mjesta. Jer, što privreda bude bolja, to će i njihove plate biti veće. Na taj način postići će se da državni i birokratski aparat zemlje bude ono što treba biti, a to je servis građana i privrede.

Ukoliko bi jedna ovakva mjera bila provodiva – a svjedoci smo ovih dana da, što pod pritiskom građana, što u žaru predizborne kampanje, takvih inicijativa u parlamentima ima sve više i više – postavlja se pitanje šta učiniti sa ušteđenim novcem?

U navedenom kontekstu, političari već spominju da će taj novac biti usmjeren na fondove za zapošljavanje i slične namjene, što smatram apsolutno pogrešnim. Osnovni razlog zašto je to pogrešno je činjenica da gotovo na svakom nivou vlasti u ovoj zemlji već postoje fondovi za podsticaj zapošljavanju, ali da je njihov efekat gotovo nikakav. Efekat je loš prvenstveno zbog toga što u lošem privrednom ambijentu, u kojem nema pravne sigurnosti i u kojem caruje kriminal i korupcija, niko nije spreman da investira, a time i da zapošljava nove ljude. Stoga, ako bi se već htjelo svrsishodno upotrebiti predloženu uštedu od 680 miliona KM godišnje, nastalu smanjivanjem plata i materijalnih troškova funkcionisanja države i javne uprave na svim nivoima, najbolje bi je bilo usmjeriti u potrošnju i to kroz jednokratno povećanje penzija.

Pokušaću da to detaljnije obrazložim. Ukoliko ste, na primjer, poslanik u Parlamentarnoj Skupštini BiH i vaša plata i sva druga primanja iznose 6.000 KM mjesečno i ukoliko vam supruga negdje radi za platu od 1.000 KM mjesečno, to znači da su vaša mjesečna porodična primanja 7.000 KM. Uzmimo da izdržavate dvoje djece koja idu u školu. Ukoliko baš niste objesni, potrošićete mjesečno maksimalno 5.000 KM, a dvije hiljade ćete ostaviti, tj. tezaurisati.

To znači da te 2.000 KM, koje ste ostavili sa strane, nisu otišle u potrošnju, za njih nije kupljenja neka roba ili usluga i samim tim ni država nije imala prihod od tog vašeg novca. Na gubitku su svi osim vas. Država nije naplatila 17% PDV-a na robu ili uslugu, prodavači roba ili usluga nisu napravili prihod, ako nisu napravili prihod nisu mogli platiti poreze i doprinose i svi osim vas u sistemu gube. Ukoliko bi se predložena ušteda na platama i materijalnim troškovima u iznosu od 680 miliona KM godišnje usmjerila direktno u povećanje penzija dobili bi se slijedeći efekti:

a) penzije bi porasle za skoro 100 KM mjesečno, što predstavlja povećanje od gotovo

30% u odnosu na sadašnji nivo (680.000.000 KM: 618.000 penzionera = 1.100 KM godišnje. S obzirom da su najveće penzije limitirane zakonom, prosječno povećanje penzija iznosilo bi 100 KM mjesečno)

b) S obzirom da su penzioneri najugroženija kategorija stanovništva, kojoj nedostaje sve

i nažalost željna je svega, sav bi taj novac odmah otišao direktno u potrošnju i to za hranu, lijekove i ostale osnovne potrebe, što bi svakako podiglo potrošnju na tržištu

c) Povećanjem tražnje na tržištu, kroz povećanu potrošnju penzionera, otvorio bi se

prostor i za povećanje rada privrede, rast prihoda i ulaganja, a time i za otvaranje radnih mjesta

d) Državi bi kroz potrošnju ovaj novac donio dodatni prihod od cca. 115 miliona KM kroz

PDV, koji bi se onda mogao direktno uložiti u podsticaje zapošljavanju u privredi.

Po mom mišljenu, jedna ovakva mjera je ono što najbrže može da ostvari efekat, kako na popravljanje ekonomskog i socijalnog položaja najugroženije, a najbrojnije kategorije stanovništva u zemlji, tako i na privredu. Svakako da ovakva jedna mjera neće riješiti nagomilane ekonomske i socijalne probleme u zemlji, ali će ona, po mom mišljenju, dati vremena i prostora građanima, privredi i političkim subjektima da se sa manje socijalnih tenzija uđe u proces reformisanja društva u svim njegovim aspektima. Ukoliko stvarna želja za takvom vrstom reformi uopšte postoji.