English version available here.
Uoči neuspjeha zajedničke parlamentarne komisije da predloži amandmane kojima bi se Izborni zakon i Ustav BiH uskladili sa odlukom Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Sejdić-Finci iz 2009. godine, bilo je mnogo onih koji su pratili kakve će biti reakcije različitih zainteresovanih strana. Ovo je bio drugi pokušaj komisije od njenog uspostavljanja u jesen 2011. godine, da nađe rješenje za ovo pitanje. Očekivalo se da će se možda doći do nekih parcijalnih, uglavnom kozmetičkih i tehničkih reformi, ali malo ko se nadao da će doći do istinskih reformi kojima bi se okončala institucionalna diskriminacija prisutna ne stamo u Ustavu, nego i u cjelokupnom javnom životu u BiH. Mary-Ann Hennessey, šefica ureda Vijeća Evrope u BiH, izjavila je da pravi problem sa nepostizanjem sporazuma leži u tome da politički lideri moraju shvatiti da zemlja ne može ostati podijeljena između tri konstitutivna naroda, jer se ta situacija pokazala diskriminatornom. Brojne druge organizacije, od kojih bi se moglo očekivati da se oglase ovim povodom, ostale su prilično tihe.
No, možda najoriginalniji “spin” na neuspjeh zajedničke komisije ponudio je Evropski parlament u svojoj rezoluciji od 15. marta. U paragrafu 10, navodi se da Parlament “smatra da je rad Zajedničke parlamentarne komisije značajan korak naprijed, s obzirom da su bosanskohercegovački političari prvi put uspostavili institucionalni razgovor o ustavnim amandmanima, bez prisustva međunarodne zajednice i uz uključivanje civilnog društva, a sve to na otvoren i transparentan način”.
Izgleda da je prosta činjenica da je Komisija formirana, sastajala se i završila neuspjehom – i to ne jednom, nego dva puta – bila dovoljna da se ovo okarakteriše ne samo kao “korak naprijed”, već kao “značajan korak naprijed”.
Uvijanje i pretjerivanje su česti postupci u diplomatiji, a oni/e koji/e prate umijeće diplomatije znaju da čitaju između redova i otkriju “udarac” koji se krije ispod ovakvih formulacija. No, u ovom slučaju moramo se zapitati zašto je Parlament smatrao da je neophodno tako nesebično pohvaliti neuspješnu Komisiju, kad je rezolucija mogla bez problema biti usvojena i bez ovog paragrafa? Ovakav hvalospjev jednom očitom neuspjehu govori građanima/kama BiH ne samo to da su očekivanja od političara ove zemlje sramotno niska, nego i da Evropski parlament stvarno vjeruje da je postojala dobra volja i namjera uključenih strana da urade nešto u vezi sa diskriminacijom koju je Evropski sud za ljudska prava jasno identifikovao.
Činjenica da je Parlament pohvalio “uključivanje civilnog društva” posebno je začuđujuća. Uključenost civilnog društva bila je ograničena na dvije 90-minutne sesije u novembru, nakon rasprave o tome zašto je članovima komisije uopšte neophodno stanovište civilnog društva, pri čemu se većina članova međusobno podsjećala da su oni legitimni, demokratski izabrani predstavnici građana/ki BiH. Sa takvim ekspertima u Komisiji, zašto bi se uopšte uključivalo civilno društvo?
Umjesto da svoj rad organizuje tako da se na konstruktivan način angažuju eksperti/ce iz civilnog društva – sa stručnjacima, pravnicima, intelektualcima i aktivistima koji bi zasukali rukavei razmotrili ideje, mogućnosti i šanse za postizanje zajedničkog stava – komisija se, preko volje, odlučila za minimalistički pristup od dvijr devedesetominutne sesije. Jedna je bila predviđena za Savjet nacionalnih manjina, a jedna za ostale predstavnike/ce civilnog društva. Na dan kada je civilni sektor dobio priliku da predstavi svoje ideje, nekoliko organizacija (uključujući Forum građana Tuzle, Pravni institut i ACIPS) predstavile su jasne, argumentovane i konkretne prijedloge za reforme, prijedloge na kojima se radilo više mjeseci u konsultaciji sa ekspertima/cama iz oba entiteta, svih konstitutivnih naroda i nacionalnih manjina. Neki drugi akteri civilnog društva iskoristili su priliku za promociju sopstvenih, manje konkretnih, političkih agendi. To je rizik participacije i slobode govora; ne može se uvijek kontrolisati šta će biti rečeno. Međutim, nakon sesije sa civilnim društvom, pod izgovorom prevencije “izliva nezadovoljstva” aktera/ki civilnog društva, nekoliko sesija je faktički zatvoreno za javnost.
Nevladinim organizacijama koje su iznijele racionalne argumente za reformu nisu postavljena nikakva pitanja; parlamentarci koji su ih slušali nisu tražili nikakva dodatna pojašnjenja ili razrade, niti su referirali na amandmane koji su unaprijed bili predloženi. Bilo je to jednosmjerno, pro-forme prenošenje informacija. Nije bilo nikakvih suštinskih konsultacija, izjašnjavanja ili diskusije o ekspertskim prijedlozima.
Bilo koji od prijedloga koje su iznijele gore pomenute nevladine organizacije, omogućio bi Bosni i Hercegovini da sprovede ustavnu reformu u skladu sa odlukom Evropskog suda za ljudska prava. Usvajanje takvih amandmana bi, također, odmrzlo proces stabilizacije i pridruživanja EU i stvorilo uslove da se stvarno počne razmišljati o EU kandidaturi. Osim toga, učinilo bi Bosnu i Hercegovinu mnogo manje diskriminatornom. Ali, Komisija nije ozbiljno shvatila nijedan od ovih ekspertskih prijedloga. Uloga i rad Komisije – i njena stvarna kompetentnost i nadležnost – potpuno je razjašnjena u februaru, kada je Komisija, ne postigavši napredak u razgovorima, nalaženju kompromisa i zajedničkom radu, odlučila da je vrijeme da na zatvorenoj sesiji zatraži mišljenje političkih partija. Tim potezom raspršeno je svako povjerenje koje su građani/ke ili civilno društvo mogli imati u ovaj proces, jer je postalo jasno da Komisija nema ni moć niti namjeru da donese bilo kakve odluke bez partijskih blagoslova. Ovu “demokratsku predstavu” mnogi su očekivali od samog početka, a to je i razlog što su mnogi aktivisti/ce odlučili da je bolje da se uopšte ne uključuju u čitav proces, nego da svojim učešćem daju legitimitet jednom procesu koji je od početka bio samo kozmetički i pogrešno postavljen.
Evropski parlament mogao je mnogo bolje iskoristiti 10. paragraf svoje rezolucije, da je, umjesto neosnovane pohvale, u njega uključio pitanje zašto Komisija nije ozbiljno shvatila prijedloge koji su došli od samih građana/ki. To se moglo vrlo jednostavno formulisati: “Parlament se pita zašto Komisija nije konstruktivnije iskoristila ljudske i građanske resurse same Bosne i Hercegovine i vrijedne reformske ideje koje je ponudilo nekoliko ekspertskih nevladinih organizacija. Zabrinjavajući je neuspjeh izabranih zvaničnika da prepoznaju značaj autentičnih ideja sopstvenih građana/ki i uključe ih u svoj rad, što bi moglo značiti da su političke partije, čiji su predstavnici sjedeli u komisiji, zapravo nezainteresovane za istinske reforme. Parlament poziva Komisiju da ponovo razmotri konkretne prijedloge civilnog društva, te da građane/ke svoje države stavi ispred političkih stranaka.”
To bi bila rezolucija koju bi vrijedilo pročitati.
(Istinomjer.ba)