U četvrtom dijelu serijala „Nema vlade za radnike“, Istinomjer donosi pregled situacije u još jednoj uništenoj tuzlanskoj fabrici: Livnici čelika d.o.o. Tuzla. Ova fabrika je osnovana 1947. godine, da bi 2001. bila privatizirana, a zatim, nakon nekoliko godina sudskih sporova, vraćena u vlasništvo Vlade TK, koja u ovom trenutku ima 67% vlasničkog udjela u njoj.
Livnica je neposredno nakon rata imala 386 uposlenih, a 2001. godine, nakon privatizacije, 285 uposlenih. Sama privatizacija ovog preduzeća bila je u najmanju ruku problematična. Naime, Livnica je privatizirana 2001. godine, kada su investitori, Drago Jurić i Igor Maša, 67% državnog kapitala u ovoj firmi kupili za 2,7 miliona KM, od čega je 90% ove cijene plaćeno u certifikatima.
Nedugo nakon privatizacije, tačnije 2003. godine, Livnica je osnovala sestrinsku firmu “Bosnia Valves d.o.o.”, koja je preuzela većinu uposlenih u Livnici, te je već u 2004. godini imala 160 zaposlenih (tj. 160 radnika/ca Livnice koji su bili prijavljeni u firmi “Bosnia Valves”). Od tada se ove dvije firme posmatraju kao jedna, jer se i poslovanje Livnice vodilo preko Bosnia Valve-a, zbog činjenice da su Livnici bili blokirani računi.
Vrijedi napomenuti da je u 2003. godini u ove dvije firme bilo zaposleno 237 radnika/ca, da bi taj broj već u 2004. godini spao na 206, dok je u 2014. godini u Livnici bilo zaposleno tek 127 radnika/ca (od čega 124 u “Bosnia Valves”), od kojih je većina bila „na čekanju“.
Namjera tadašnjih vlasnika, Jurića i Maše, da iz Livnice izvuku što više novca, vrlo brzo je postala jasna. Toliko jasna, da je 2007. godine Kantonalna agencija za privatizaciju podnijela tužbu protiv ovog dvojca. Na suđenju je na vidjelo izašlo niz, u najmanju ruku, nelogičnih situacija u odnosu između Livnice i njene sestrinske firme.
Naime, na Sudu je Jurić tvrdio da su on i Maša u Livnicu uložili oko dva miliona maraka i dio u materijalnim sredstvima. Na pitanje zašto to nisu knjižili kao stalni kapital, tvrdili su da je knjiženje stvar tehnike, te da se to može učiniti bilo kada. Međutim, veći dio tih sredstava je utrošen za obaveze koje su kupci prihvatili ugovorom, dok su obaveze za investiranje definirane u drugim ugovorima. Pored toga, dvojac je u firmu Bosnia Valves prenio i većinu kapitala Livnice, pa je tako ova firma odmah po osnivanju imala kapital od 6,7 miliona KM, iako u nju nije posebno ulagano.
Na ovom suđenju su, pored navedenih „nelogičnosti“, otkriveni i sumnjivi ugovori, koje su pravili privatni vlasnici, a odnosili su se na kupovinu mašina, edukaciju radnika i druge finansijske transfere. Za većinu ovih usluga fakture je ispostavljao i uredno naplaćivao Maša, jedan od suvlasnika kompanije. Na ovaj način Livnica je oštećena za više stotina hiljada maraka. Vrijedi napomenuti i da je ovaj dvojac slične aktivnosti imao i u drugim firmama, koje su uglavnom napuštali nakon sudskih „okršaja“ sa drugim suvlasnicima.
Drago Jurić je za malverzacije u Livnici čelika Tuzla u maju 2011. godine prvostepeno osuđen na godinu dana zatvora, zbog isplate 80.000 KM firmi „Mar Shipping Limited“, za usluge ISO standardizacije koja nikada nije sprovedena.
Nakon što je vraćena u državno vlasništvo, u firmi je promijenjeno rukovodstvo, te se u oktobru 2007. godine činilo da su za Livnicu i njene radnike/ce došli bolji dani. Tadašnje rukovodstvo, na čelu sa direktorom Fadilom Halilovićem, najavljivalo je “svjetliju budućnost” za ovu fabriku, potkrijepljujući to podacima da je 70% proizvodnje orijentirano na izvoz, te da je potražnja za proizvodima Livnice velika.
U julu 2009. godine definitivno je raskinut ugovor između Maše, Jurića i Vlade TK o kupoprodaji paketa dionica ove firme. Bolji dani za ovu fabriku ipak nisu došli. U novembru 2009. godine, predstavnici radnika Livnice čelika Tuzla zatražili su od vlasti da ubrza rješavanje pravnog statusa ove firme (Livnica je još uvijek bila u privatnom vlasništvu iako je postojala presuda o raskidu ugovora o privatizaciji), kako bi firma mogla da konkuriše na tenderima, a uposlenici/e da ostvare pravo na penziju. Pravni status Livnice tada je otežavao dug žalbeni rok. Godinu dana kasnije, Livnica je vraćena u vlasništvo Vlade TK. Neposredno nakon toga je zaključeno da je za minimalno održavanje postrojenja potrebno 1.100.000 KM, a za generalni remont fabrike oko 3.000.000 KM, da su potrebna ulaganja u obrtna sredstva, servisiranje zaostalih obaveza prema javnim fondovima i sl. Zaključeno je i da se ova mjera treba ispuniti barem 50% da bi se mogla uvesti druga smjena u rad, te podići standardi i povećati proizvodnja.
U septembru 2012. godine Vlada TK je dala saglasnost na Polazne teze za izradu ugovora o izgradnji “Nove livnice čelika” Tuzla, koja je trebala biti građena sa partnerima iz Slovenije i imala bi kapacitet od 6.000 tona liva godišnje. U ovoj kompaniji je, prema tadašnjim procjenama ugovor trebalo dobiti 139 zaposlenih u Livnici i Bosnia Valve-u. [a2] Za izradu studije izvodljivosti ovog projekta tadašnja kantonalna Vlada izdvojila je 80.000 KM.
Nažalost, već u januaru naredne godine isplivali su na površinu problemi sa investitorima iz Slovenije koji su tražili da se fabrika izmjesti iz gradske zone. Kao rezultat toga, radnici/e Livnice su u februaru 2013. godine stupili/e u štrajk glađu, koji je okončan kada im je Vlada TK obećala isplatiti naknadu u iznosu od 435 KM. Štrajk je započet zbog nagomilanog duga za plate radnicima/cama, a radnici/e su tada tražili/e i da im se obezbijede uslovi za pokretanje proizvodnje.
Problemi nisu prestajali. U junu 2013. godine, zaposleni u Livnici su ponovo uputili apel Vladi TK da im se pomogne, jer u tom trenutku platu nisu primili već 26 mjeseci. Radnici/e su tada isticali da je Vlada 2012. obećala 300.000 KM za Livnicu, ali je u 2013. godini konstatovala da novca za Livnicu nema. Ni početak 2014. godine nije donio ništa dobrog, budući da se tada pokvarila i velika peć, bez koje je nemoguće održavati proizvodnju, te da Vlada TK nije obezbijedila čak ni 20.000 KM, koliko je bilo potrebno za popravku kvara.
Neposredno nakon februarskih protesta, radnici/e Livnice su tražili da Skupština TK realizuje odluku Vlade te da Livnici isplati 200.000 KM koje su bile potrebne za popravku dvije peći i pokretanje proizvodnje. U tom trenutku, Livnica je imala poručenu robu u iznosu od 400.000 KM, a prema riječima Zikrije Đulovića, predsjednika Inicijativnog odbora radnika Livnice, postojala je mogućnost zapošljavanja novih 30 osoba ukoliko bi se proizvodnja u tom trenutku pokrenula.
Vlada TK je nakon ovih apela Livnici uplatila 250.000 KM, ali je proizvodnja trajala samo sedam dana. Radnici su tada u razgovoru za Federalnu televiziju izrazili sumnju da neko namjerno sabotira rad ovog preduzeća. U aprilu 2014. godine, premijer TK Bahrija Umihanić je nagovijestio moguću selidbu Livnice u krug TTU (Tvornica transportnih uređaja), no od toga do sada nije bilo ništa. Situacija se nije promijenila ni u narednim mjesecima, a u septembru 2014. godine, proizvodnja u Livnici je u potpunosti stala. U tom trenutku, firma je radnicima dugovala 50 plata, a dugovi su iznosili 20 miliona maraka.
Da apsurd bude veći, u oktobru 2014. godine su se pojavile špekulacije da bi se grobaru Livnice, Dragi Juriću, moglo dodijeliti 32 dunuma zemlje koja pripada Livnici. Uposleni u Livnici su nastavili da svakodnevno protestuju, a u novembru su, zajedno sa radnicima ostalih propalih fabrika protestovali i ispred Skupštine TK i nedugo nakon toga se uputili ka granici sa Hrvatskom. Sve što su od tih protesta do sad dobili je obećana finansijska pomoć u iznosu od 400 KM (220 u novcu i 180 u bonovima za namirnice).
Posljednja nada za uposlene u Livnici je finansijska konsolidacija, za koju je ova fabrika aplicirala u decembru 2014. godine. Livnica čelika i ostala uništena preduzeća u TK koja se nalaze u većinskom vlasništvu kantona, podnijela su zahtjev za finansijskom konsolidacijom kao zadnji pokušaj da “deblokiraju svoje račune, sporazumno usaglase načine otplate svih potraživanja i krenu u put poslovnog ozdravljenja”. Hoće li se i ovaj potez završiti neuspjehom, ili će se status i firme i njenih radnika konačno početi rješavati, ostaje da se vidi.