Piše: Garret Tankosić-Kelly
Za originalni tekst na engleskom, kliknite ovdje!
Evropska komisija dala je 12. oktobra zeleno svijetlo za dvije od mogućih šest balkanskih zemalja-kandidata, koje se nadaju da će postati naši najnoviji EU susjedi.
Slovenija je već u EU, kao jedna od zemalja koja je primljena u posljednjoj rundi, a Hrvatska je upravo dobila odobrenje. Ovogodišnje “zemlje pobjednice” bile su Srbija i Crna Gora, pri čemu je prva dobila preporuku za kandidatski status – bez datuma otvaranja pregovora – dok je potonjoj preporučen datum za otvaranje pregovora, što je pretposljednji korak do pristupanja.
Za Srbiju, politički napor koji je trebalo učiniti da se haškom Tribunalu izruče ratni zločinci Mladić i Hadžić, očito je značio zagarantovanu pozitivnu ocjenu u procesu evropskih integracija.
Zanemareno je to što je u periodu koji je pokriven izvještajem postojao otvoreni konflikt, koji je odnio i ljudske žrtve, na granici sa Kosovom.
Ili to što je redovna aktivnost srbijanskih političara u većinski srpskom dijelu Bosne, uključujući i djelovanje Predsjednika i Ministra vanjskih poslova Srbije, u najboljem slučaju odmogla, ako ne i destabilizirala, opstanak Bosne i Hercegovine.
Ili, pak, to što je sredinom septembra predsjednik Boris Tadić izjavio da je gay parada u Beogradu zabranjena “da bi se zaštitile LGBT osobe” – premda je bila organizovana i dobro obezbjeđena prošle godine, kada je Srbiji bila jako potrebna neka politička gesta koja bi istakla njene “evropske vrijednosti” u nedostatku žestoko zahtijevanog hapšenja gospode Mladića i Hadžića.
Crna Gora je prije više od godinu dana dobila listu sedam kriterija koji trebaju biti ispunjeni, a na vrhu agende bili su iskorjenjivanje korupcije na visokom nivou, sloboda izražavanja i nezavisnost medija.
Aktuelni Izvještaj o napretku za Crnu Goru gotovo se razmeće postignutim napretkom, ali, začudo, ne spominje video-snimak vjenčanja na kojem je nedavno prikazan zvaničnik državne obavještajne službe i šef obezbjeđenja bivšeg premijera Mile Đukanovića, kako druguje sa nekim od najpoznatijih narko-bosova u regionu.
Ili nastavak zastrašivanja nevladinih organizacija od strane nižih nivoa državne administracije, te i dalje prisutne – i nerazriješene – napade na novinare i medije.
Možda je najznačajnije od svega to što Izvještaj o napretku naglašava hapšenje crnogorskog opštinskog načelnika i njegovih kolega optuženih za za korupciju na visokom nivou, uz potpuno ignorisanje činjenice da u cijeloj Crnoj Gori i vrapci na grani znaju da je ovaj slučaj više povezan sa neutralizacijom unutrašnjih političkih suparnika bivšeg premijera Đukanovića, nego sa naprasnom željom da se uđe u borbu protiv korupcije na visokom nivou.
Ali, Komisija je čudna zvjerka, pa i sam naslov njenog godišnjeg pregleda “Izvještaj o napretku” podsjeća na kvazi-komunistički “Petogodišnji plan”. Opteretivši se principom da izvještaji o napretku moraju biti “optimistični”, ovogodišnji izvještaj je morao – u klimi koja je trenutno jako loša – da nađe dobre vijesti negdje na Europskom “radaru”, kako bi se, ako ništa drugo, barem izbjegao “zamor od proširenja”.
Za birokrate iz Europske komisije, problem je nastao jer se među onima koji bi mogli “napredovati” nalaze Makedonija, koju koči skoro izvjestan veto Grčke zbog spora oko imena države; Albanija, čija se opozicija drznula da dovodi u pitanje izborne rezultate i bojkotuje parlament; Bosna, čiji politički sistem je u rasulu, na šta EU uopšte ne obraća pažnju, i Kosovo… koje je posebna priča. Sve ovo je dovelo do toga da Srbija i Crna Gora ostanu jedini mogući kandidati za napredak u EU integracijama.
Nema sumnje da je veći dio ovoga vođen real-politikom, a “stabilnost” je prešutni lajtmotiv mnogih politika EU u regionu. Pragmatizam na stranu, ovi izvještaji iznose dva goruća pitanja, jedno za svaku Vladu, novinara/ku, člana/icu Evropskog Parlamenta ili istraživača/icu koji će se osloniti na njih, a drugi za ostale zemlje Balkana.
Ovako kako je napisan, Izvještaj o napretku odražava političku namjeru koliko i tačan prikaz, pa bi ga svi koji nisu dobro upućeni u prilike u državama o kojima se govori trebali bi ga uzimati sa oprezom. Osim ako Evropska komisija ne usvoji iskreniji, da ne kažemo – skandinavskiji, pristup u izradi svojih izvještaja.
Ali šta je sa perspektivom ostatka država u regionu? Kakvu poruku im komisija šalje ako Srbija – dokazano ključni tvorac etničkog čišćenja 90-ih u regionu – i Crna Gora – dokazano jedna od najkorumpiranijih zemalja u regionu – napreduju ka članstvu u EU? Da li im se ovako šalje signal da su agresori i varalice pobjednici, a ne gubitnici, posljednjih dvadeset godina balkanskog konflikta?
Garret Tankosić-Kelly živi u Sarajevu, glavnom gradu Bosne i Hercegovine, a u regionu radi posljednjih 15 godina.