Nedavno se navršila deseta godišnjica otkako je Dervo Sejdić pred Evropskim sudom za ljudska prava, 3.7.2006, pokrenuo postupak protiv BiH, tužeći je za diskriminaciju jer mu je, kao pripadniku romske nacionalne manjine, Ustavom BiH onemogućeno da se kandiduje za Predsjedništvo BiH, ili bude biran u Dom naroda PSBiH.
Mjesec dana kasnije, isti postupak pokrenuo je i Jakob Finci, a Evropski sud za ljudska prava (ECHR) je nakon tri godine donio presudu kojom je utvrdio da su sporne odredbe Ustava BiH protivne Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Prošlo je i skoro dvije godine otkako je ECHR, 15.7.2014, donio presudu po tužbi Azre Zornić, koja je državu tužila jer joj je, kao osobi koja se ne izjašnjava kao pripadnica jednog od „konstitutivnih naroda“, onemogućeno da se kandiduje za Predsjedništvo BiH, ili bude birana u Dom naroda PSBiH. U svojoj presudi, ECHR se pozvao na zaključak iz presude “Sejdić i Finci” i istakao:
Sud naglašava da je da je nalaz o povredi u ovom predmetu direktna posljedica propusta vlasti tužene države da uvede mjere kako bi se povinovale presudi u predmetu Sejdić i Finci. Propust tužene države Propust tužene države da uvede ustavne i legislativne prijedloge (…) ne predstavlja samo otežavajuću okolnost kada je riječ o odgovornosti države prema Konvenciji zbog postojećeg ili ranijeg stanja stvari, već također ugrožava buduću učinkovitost mehanizma Konvencije.
Konačno, prije mjesec dana, ECHR je donio odluku i u slučaju Ilijaza Pilava, koji je BiH tužio zbog toga što je bio spriječen da se, kao Bošnjak koji živi u Republici Srpskoj, kandiduje za člana Predsjedništva BiH. Presuda je, naravno, bila u korist tužioca, te je po treći put potvrđeno da se diskriminatorne odredbe u Ustavu i Izbornom zakonu BiH moraju mijenjati.
Međunarodna grupa za prava manjina, organizacija sa konsultantskim statusom u UN, objavila je 29.6.2016. godine da je podnijela “fomalni zahtjev Vijeću Evrope za pokretanje prekršajnog postupka protiv Bosne i Hercegovine u vezi sa presudom “Sejdić-Finci” koju je donio Evropski sud za ljudska prava,” podsjetivši tako vlasti u Bosni i Hercegovini da su i dalje dužne sprovesti ovu presudu. Sama Evropska unija i Vijeće Evrope odavno su odustali od bilo kakvih sankcija zbog neprovođenja presude – ne samo da nikada nije ostvarena najava Štefana Fülea da Opšti izbori u BiH 2014 neće biti priznati ako se presuda ne provede u djelo, nego su predstavnici/e vlasti u BiH za svoje nečinjenje bili i nagrađeni neposredno nakon izbora, u vidu aktiviranja “novog pristupa EU prema BiH” koji im je omogućio da pukim potpisivanjem Pisma namjere postanu “nosioci puta BiH ka EU”.
Vijeće Evropske unije još 2011. godine postavilo je pred BiH obavezu da svoj Ustav uskladi sa presudom “Sejdić i Finci”, označivši je kao jedan od uslova za aktiviranje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, to jest za podnošenje kredibilne aplikacije za članstvo u EU. No, kada je postalo očigledno da pregovori o implementaciji presude – u vidu “dijaloga na visokom nivou” koji je za stranačke šefove iz BiH organizovao Štefan Füle, bivši Komesar za proširenje Evropske unije – ne daju rezultate, EU je odlučila da izvršenje presude “Sejdić i Finci” de facto prestane biti uslov za bilo kakav napredak BiH ka članstvu u EU i nazvala to “novim pristupom prema BiH”.
“Novi pristup” Evropske unije prema Bosni i Hercegovini pokazao se, međutim, jednako neefikasnim kao i stari. Umjesto ispunjavanja uslova za aktiviranje SSP-a, dobili smo obećanje na parčetu papira koje su potpisali bh. zvaničnici, a prihvatili predstavnici/e Evropske unije, da će se uslovi ispuniti – što se do danas nije desilo. Umjesto provedene presude, dobili smo neuhvatljivi “Akcioni plan za izvršenje presuda ECHR u slučajevima ‘Zornić’ i ‘Sejdić i Finci’” Vijeća ministara, koji 9 mjeseci nije ugledao svjetlo dana, niti je dao bilo kakve rezultate. Umjesto mehanizma koordinacije, dobili smo tajno usvojeni dokument koji niko ne priznaje i ponovno otvaranje “pregovora” o uspostavljanju sistema koordinacije, čiji je ishod, 4 mjeseca nakon predaje aplikacije, još uvijek neizvjestan. Konačno, dobili smo predaju aplikacije za članstvo u EU baziranu na istim praznim obećanjima, za koju je upitno kada će uopšte biti razmatrana, jer nosiocima vlasti u BiH ni godinu i po dana, koliko je prošlo od “odmrzavanja puta ka EU,” nije bilo dovoljno da dogovore adaptaciju SSP-a i izglade političke sukobe oko objave rezultata popisa stanovništva.
Nedosljednost Evropske unije u ovom slučaju se nadovezala na potpuno odsustvo odgovornosti domaćih političara, koji su pregovore o presudi ECHR godinama tretirali kao još jedan poligon za prekompozicije vladajućih koalicija i ostvarivanje stranačkih interesa. Perjanica zloupotrebe presude ECHR-a u dnevnopolitičke svrhe bio je, svakako, Dragan Čović, koji je, uz implicitni pristanak EU i svih uključenih aktera, od pregovora o ukidanju ustavne diskriminacije uspio napraviti pregovore o rješavanju “hrvatskog pitanja,” koji su se vodili van parlamenta i bez ikakvog uvida javnosti u to kako nekoliko stranačkih šefova zamišlja izgled budućeg Ustava svih građana i građanki Bosne i Hercegovine. Ironično je da je baš Čović bio taj koji je ponosno predao aplikaciju Bosne i Hecegovine za članstvo u Evropskoj uniji, hvaleći se (sasvim neosnovano) kako je ona “više nego kredibilna” i ne propustivši da spomene konstitutivne narode:
U ime žitelja BiH, svih konstitutivnih naroda, mogu reći da smo uradili sve što se od nas tražilo i što smo u posljednjih godinu dana obećali da ćemo uraditi.
Dragan Čović, 15.2.2016.
Predstavnici/e Evropske unije pravdali su promjenu pristupa prema BiH na razne načine, uglavnom time da je ekonomska i socijalna situacija u BiH teška i da je zato treba prioritizirati u odnosu na ukidanje diskriminacije uvedene dejtonskim Ustavom. Dok je proglašavala uvođenje novih uslova baziranih na “ekonomskim reformama”, EU je neprestano ponavljala da će “Sejdić i Finci” ostati uslov za članstvo u EU, ali će doći na red kada se ispune ostali uslovi. Ilustrativna je u tom pogledu izjava koju je krajem 2015, na sastanku Igmanske inicijative, dao zamjenik šefa EU Delegacije u BiH:
Istovremeno, ništa od ovog ne znači da je EU promijenila načela politike proširenja kako bi isti pogodovali BiH. Kriteriji za pristupanje EU ostaju neizmijenjeni i potrebno ih je ispuniti za eventualno članstvo u EU. Ono što se jeste promijenilo je da smo sada snažno usmjereni na reforme koje političari ne mogu olako odbaciti kao pitanja koja zadiru u „vitalne nacionalne interese“ njihove etničke skupine. Riječ je o ambicioznim strukturnim reformama koje se hitno potrebne kako bi se unaprijedile finansije u zemlji, privukle investicije i otvorila nova radna mjesta. Reforme se ne mogu tek tako odbaciti ili odbiti pozivanjem na uskopolitičke interese.
Renzo Daviddi, 14.12.2015..
Teza da je “Sejdić i Finci” bio kamen spoticanja samo zato što se radi o slučaju koji direktno zadire u etnopolitičke matrice u BiH pokazala se, očekivano, pogrešnom. Odavno je jasno da ne postoji stvar koju bh. političari ne mogu zaustaviti “pozivanjem na uskopolitičke interese”, što se potvrdilo u svim gore pomenutim procesima, od provođenja i objavljivanja rezultata popisa do dogovaranja prilagodbe SSP-a, koji su opstruirani i kompromitovani baš kao i proces provedbe odluke Evropskog suda za ljudska prava.
Presude ECHR protiv BiH se gomilaju i ne radi se ništa da se ukine ustavna diskriminacija zasnovana na etničkoj/nacionalnoj pripadnosti, a Dragan Čović – upitan o razvoju ideje o trećem entitetu – već sada najavljuje da će ovo pitanje, kada jednom dođe na red, ponovo iskoristiti za ostvarivanje svojih političkih ambicija koje sa samom presudom nemaju nikakve veze:
Ono što ću ja zagovarati, to će već biti iza lokalnih izbora, da ubrzano idemo ka rješenju “Sejdić-Fincija”, jer to nas čeka vrlo brzo na evropskom putu. A to onda znači i određene aktivnosti oko preustroja Bosne i Hercegovine.
Dragan Čović, 16.6.2016. (50:50)
Evropska unija ni do sada nije pokazala da “uči lekcije” kada se radi o zahtjevanju odgovornog i kredibilnog ponašanja političkih predstavnika/ca u BiH, a novonastala situacija sa izlaskom Velike Britanije iz Evropske unije svakako neće pozitivno uticati na revidiranje dosadašnjih grešaka – za očekivati je da će se EU u narednom periodu najviše baviti sama sobom i nošenjem sa posljedicama “Brexita.” Dodatno slabljenje već oslabljenih pritisaka na domaće vlasti da ovo pitanje konačno riješe, otvara pitanje hoće li – i kada – BiH konačno imati ustavni sistem koji će jednako vrjednovati sve njene građane/ke.
(istinomjer.ba)