Božo Ljubić: Trećina Hrvata “nestala iz BiH” zbog Komšića

Božo Ljubić je dugo bio izvan interesovanja javnosti, a svoj nedavni “povratak u medije” iskoristio je za iznošenje potpuno nevjerovatnih tvrdnji.

Ustavni sud BiH nedavno je djelimično prihvatio apelaciju koju je 2014. godine podnio Božo Ljubić, a koja se odnosi na određene članove Izbornog zakona BiH koji regulišu način izbora delegata/kinja za Dom naroda Parlamenta FBiH. Sud je odlučio da su članovi 10/12 i 20/26a u neskladu sa članom I/2 Ustava BiH, to jest sa “načelom konstitutivnosti, odnosno ravnopravnosti bilo kojeg od konstitutivnih naroda”.

Ova je odluka bila povod da se Božo Ljubić, nekadašnji predsjednik HDZ 1990 i parlamentarac u PS BiH, na kratko ponovo nađe u sferi medijskog interesovanja u BiH, a i u Hrvatskoj. Ljubić je, tako, prije tri dana gostovao u programu HRT-a, kada je rekao da su izmjene Ustava FBiH koje je 2002. napravio Wolfgang Petrisch,“dovele do toga da su Hrvati izgubili ona prava koja su imali u Dejtonu”, zbog čega u protekla dva mandata nisu imali “legitimne predstavnike”, već samo one koji su bili “lojalni bošnjačkoj politici”. Za ovim dobro poznatim stavovima uslijedila je, međutim, bezmalo skandalozna izjava o tome kakve su bile posljedice nedostatka “legitimne reprezentacije Hrvata”:

Posljedice su po hrvatsku poziciju u BiH katastrofalne u puno elemenata, a najvidljiviji je odljev stanovništva. Prema zadnjem popisu stanovništva, koji je objavljen prije nekoliko mjeseci, u odnosu na popis iz ‘91. godine, jedna trećina hrvatskog stanovništva iz BiH je nestala.

Božo Ljubić, 5.12.2016.

Da se nije radilo o omašci u govoru, već o ozbiljnoj tvrdnji koju Ljubić predstavlja kao činjenicu, pokazuje i skoro identična izjava koju je dao dan ranije:

To pravo da sam narod bira svoje legitimne predstavnike u institucije vlasti je, do sad, bilo onemogućeno jedino Hrvatima. A posljedice znamo kakve su – dakle, ubrzano iseljavanje Hrvata iz Bosne i Hercegovine.

Božo Ljubić, 4.12.2016.

Ljubić je, uzevši 1991. godinu kao osnovu za poređenje, naprosto prešao preko činjenice da je Bosna i Hercegovina prošla kroz četvorogodišnji rat koji je potpuno izmjenio njenu demografsku sliku, te implicitno ustvrdio da je, za broj Hrvata u BiH, pogubniji bio dvostruki mandat Željka Komšića kao člana Predsjedništva BiH, nego ratna dejstva 1992-1995. godine. Ovakva interpretacija ne može se objasniti ničim osim beskrupuloznim politikanstvom, ali njena se netačnost može činjenično dokazati.

A činjenice govore da je Ljubić ovim izrekao višestruku neistinu. Kada se uporede rezultati oba popisa na koja se pozvao, vidi se da je na teritoriji Federacije BiH pad broja hrvatskog stanovništva bio neuporedivo manji nego u Republici Srpskoj.

*S obzirom da 1991. nisu postojali entiteti, brojevi su izračunati sabiranjem rezultata za opštine koje se danas nalaze u sastavu FBiH i RS.

U Federaciji BiH – u kojoj, prema Ljubićevoj tvrdnji, Hrvati doživljavaju političku diskriminaciju koja ih je nagnala da napuštaju BiH – broj Hrvata na popisu 2013. najbliži je onom iz 1991. i od tada se smanjio za oko 16%. Istovremeno, u Republici Srpskoj ovaj broj je manji za neuporedivih 80%, a u Brčko Distriktu za 60%. Rečeno Ljubićevim terminima, u RS je “nestalo četiri petine Hrvata”, u Brčkom tri petine, dok se u Federaciji BiH broj Hrvata smanjio za manje od jedne šestine. Ukupna razlika nije jednaka jednoj trećini kako je to naveo Ljubić, mada joj je blizu (28,4%). No, u ukupnoj razlici između broja osoba hrvatske nacionalnosti na popisu 1991. i 2013. godine u BiH (216.072), RS “učestvuje” sa preko 55% (119.391), iako je u njoj prije rata živjelo 4 puta manje osoba hrvatske nacionalnosti nego na teritorijama FBiH i BD zajedno. Vjerovatno nije potrebno posebno dokazivati da je 80-procentni pad broja stanovništva jedne etničke grupe na jednoj teritoriji rezultat ratnog egzodusa i etničkog čišćenja, i da se ne može mjeriti sa smanjenjem od 15,6% u rasponu od 25 godina.

S obzirom da od 1991. do 2013. nije proveden nijedan popis u BiH, ne može se napraviti poređenje broja osoba hrvatske nacionalnosti u Federaciji BiH prije i nakon izbora Željka Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva BiH ili dolaska Živka Budimira na mjesto Predsjednika FBiH – koje je Ljubić označio kao uzroke masovnog “odljeva stanovništva”.

No, ono što se može uporediti su, recimo, ekonomske statistike za one kantone čije stanovništvo Božo Ljubić smatra politički diskriminisanim, držeći da je to najveći problem sa kojim se suočava i koji ga nagoni da napušta državu. A takve statistike pokazuju da je, na primjer, broj nezaposlenih u protekloj deceniji opao samo u Posavskom kantonu, dok je u svim drugim porastao.

Svakako nije slučajno da se upravo ZHK, sa rastom nezaposlenosti od skoro 50%, suočava sa kontinuiranim padom broja stanovnika/ca i da je jedan od kantona koji se često spominju u kontekstu odlaska stanovništva iz Bosne iz Hercegovine – ne zbog “nelegitimne reprezentacije”, nego zbog nemogućnosti osiguranja egzistencije.

Dakle, (ne)učešće HDZ 1990 i HDZ BiH u bilo kojoj instituciji vlasti od 2002. (ili 2006.) naovamo, nikako nije moglo imati presudan uticaj na pad broja stanovnika/ca hrvatske nacionalnosti od 28% u odnosu na 1991. godinu. Taj se pad u najvećem procentu dogodio u Republici Srpskoj, u kojoj se od 2002/2006, baš ništa nije promijenilo u vezi sa “legitimnom reprezentacijom Hrvata”. Ironično je da je to u ovoj emisiji spomenuo i sam Ljubić, koji je takođe rekao da danas “95% Hrvata živi na teritoriji FBiH”. Paradoks ove tvrdnje u odnosu na onu o uzrocima “odljeva stanovništva” očito je promakao Ljubiću.

(istinomjer.ba)