Savez Moskva-Peking u Savjetu bezbjednosti UN-a i budućnost BiH

English version available here.

Prošlog mjeseca, International Herald Tribune objavio je poučan članak profesora Minxin Peija sa Claremont-McKenna koledža iz Kalifornije.[1] Njegov autorski članak, “Zašto Peking i Moskva glasaju zajedno”, koji tematizuje saglasje djelovanja Rusije i Kine u Savjtu bezbjednosti UN-a – kojim se diktature međusobno podržavaju i opstruiraju sankcije i humanitarne intervencije – važna je lekcija za Zapad i, konkretnije, za Evropsku Uniju.

Dr. Pei navodi da je Kina, otkad je 1971. pristupila Ujedinjenim nacijama, do sada uložila veto svega osam puta, od čega su dva uložena prošle godine u vezi sa Sirijom, zemljom u kojoj Kina nema važnijih strateških ili ekonomskih interesa. Zašto je, onda, uložila veto? Dr. Pei navodi:

“Rusko-kineska zajednička opstrukcija Savjeta bezbjednosti postala je kritična varijabla u procesu donošenja odluka u Savjetu. Dvije države su, izgleda, postigle strateški sporazum: zajednički će se suprotstavljati Zapadu, kako nijedna ne bi djelovala izolovano. Kina će se usklađivati sa Rusijom u stvarima koje su važnije Moskvi (kao što je Sirija), dok će Rusija činiti isto u onim pitanjima koja su važna za Kinu (kao što su Zimbabve ili Burma).”

Savez Peking-Moskva ima ogroman uticaj na globalne tokove, uključujući i one u Bosni i Hercegovini. Kina je već jednom uložia veto koji je direktno pogodio Zapadni Balkan, zaustavljajući proširenje UNPREDEP-a u Makedoniji 1998, nakon što je Skopje, u zamjenu za razvojnu pomoć, priznalo Tajvan. Ovaj čin umanjio je pritisak na Miloševićevu Srbiju u trenutku kada je eksalirao rat na susjednom Kosovu. Iako Peking ima ambasadu i prisutnu vojnu misiju u Sarajevu, on nema suštinskih interesa u BiH. Interes Rusije, sa druge strane, znatno je veći. Ruska ambasada i Ministarstvo vanjskih poslova u Moskvi sve otvorenije podržavaju aktivnosti predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika na slabljenju državnih institucija i povratku na “slovo, a ne duh Dejtona” – izraz koji je nedavno iskoristio ruski ambasador, a koji se mogao čuti i od Milorada Dodika.[2] Kina bi vrlo vjerovatno mogla stati uz bilo koju ruski stav prema BiH.

Prema 7. poglavlju Povelje Ujedinjenih nacija, preostala vojna sila EU u BiH, EUFOR, zajedno sa štabom NATO-a ima mandat za provođenje dejtonskog mirovnog sporazuma koji je prije 16 godina okončao rat u Bosni. Ipak, birokratija u Briselu i vodeće kontinentalne članice EU nisu nimalo entuzijastične u prihvatanju te odgovornosti, smanjujući broj trupa na nivo koji ih onemogućava da spriječe ili reaguju i na najbezopasnije nepredviđene situacije, pa čak i da same sebe odbrane.[3] Ali sve dok ovaj mandat postoji, EU i NATO bi mogli da pojačaju svoje prisustvo i bez dozvole Rusije, Kine, ili bilo koga iz Savjeta bezbjednosti.

Ipak, obnavljanje mandata EUFOR-a na osnovu 7. poglavlja Povelje UN-a, koje će se u novembru naći na dnevnom redu, ugroženo je iz redova same EU. Ako Berlin, Pariz i Rim ponovo pokrenu pitanje okončanja ionako oslabljenog mandata EUFOR-a, koje su već zagovarali unutar EU, savez Moskva-Peking u Savjetu bezbjednosti koji je opisao dr. Pei, doslovno će ga završiti jednom zauvijek. Time će reakcija Zapada na bilo kakvo obnavljanje neprijateljstava – što više ne djeluje nemoguće, s obzirom da je Zapad već pokazao nedostatak volje da se suprotstavi aktuelnoj političkoj dinamici u BiH – biti ili potpuno blokirana, ili će za nju biti potrebno zaobići UN, na šta bi EU, sa svojom legalističkom “mekom politikom”, reagovala burno i negativno. Činjenica da bi ove vlade mogle svojevoljno da zauzmu takvu poziciju prema državi koja će uskoro biti na pragu Evropske unije, još jednom potvrđuje nedostatak strateške vizije EU i ispraznost njihove, navodno zajedničke, spoljne i bezbjednosne politike.

Kurt Bassuener je politički analitičar i viši stručni saradnik u Democratization Policy Council-u , svjetske inicijative za odgovornost u promociji demokratije. Živi u Sarajevu.