“Sasvim sigurno je jača poruka ako sud u Mostaru osudi Hrvata, a u Banjaluci sud osudi Srbina, nego kad to učini Sud BiH u Sarajevu”, izjavio je Krstan Simić, delegat u Domu naroda PS BiH.
(Nezavisne novine, 17. 10. 2011.)
Komentar:
Ako se sjetimo nedavnog “propusta” KPZ Mostar, kada je osuđen ratni zločinac Branimir Glavaš “odšetao” kućici za rođendan, onda je jasno da Simić baš i ne barata materijom. Prije svega, sudovi u ovoj i svim ostalim civilizovanim zemljama svijeta ne treba da “brinu” oko nacionalnosti oduđenika, nego o pravičnom procesu i zaštiti prava svih aktera uključenih u isti. Simićevom logikom bi neki Hrvat koji bi hipotetički bio osuđen u Mostaru trebao da prođe “gore” od nekog Srbina osuđenog u, recimo, Grudama. Da li to znači da Bošnjaci – idući Simićevom logikom – trebaju da se plaše suđenja u Sarajevu? I da li trebamo i zatvorenike (kriminalce, ubice, lopove, zelenaše…) pitati za: a) nacionalnost i b) nacionalnost pri suđenju? Ili, pak, Simić želi reći da su Ostali oslobođeni suđenja, ma šta “napravili”, ili će im (odjednom) suditi i u Mostaru, Sarajevu i Banjoj Luci? Ovakvim pristupom, Simić je jasno dokazao da je (novi) akter u političkoj igri oko Suda BiH, jedine sudske ustanove na nivou države, protiv koje svojski rade “činovnici” iz RS-a, a sve zaklanjajući se iza paravana zvanog “poruka”. Još je tragičnije da je Simić (istina, smijenjeni) sudija Ustavnog suda BiH!