Ono što se na prvi pogled čini je da se ni izmjene Izbornog zakona BiH, koje su se odnosile na zastupljenost i raspored spolova na listama, nisu pozitivno odrazile na veću prolaznost žena u zakonodavna tijela kada su viši nivoi vlasti u pitanju. S tim u vezi, ni apeli koji su upućivani od strane onih koji su se javno zalagali za veći utjecaj žena u procesu odlučivanja, nisu urodili plodom.
Nakon što je Centralna izborna komisija (CIK) objavila ovjerene kandidatske liste političkih partija za netom održane Opšte izbore 2018. godine, postalo je jasno da će retorička podrška većoj ulozi žena, kako u samim političkim partijama tako i u cjelokupnim političkim procesima u BiH koju su izražavali lideri tih istih partija, ostati u najvećoj mjeri – retorička.
Da bi se stvari mogle kretati u pravcu smanjenja broja žena u najvećim zakonodavnim tijelima u BiH, Istinomjer je javnosti skrenuo pažnju u analizi pod nazivom Mizeran broj žena kao nositeljica lista na izborima 2018. godine, gdje smo između ostalog uputili na činjenicu da broj žena koje su bile nositeljice lista svojih političkih partija na minulim opštim izborima ne obećava njihovo veće učešće u zakonodavnim organima.
Naprotiv, broj žena koje će imati priliku da budu dio političkog procesa u pomenutom segmentu vlasti biti će manji u odnosu na mandatni period 2014 – 2018. godine.
Naime, u Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine BiH, u skladu sa rezultatima izbora, broj zastupnica biti će umanjen za četiri, te će u narednom mandatu iznositi šest, što je tek 14% od ukupnog broja.
U odnosu na odlazeći sastav Narodne skupštine RS, ovaj naredni će imati također manji broj žena, te je on u najvećem zakonodavnom tijelu RS sveden na 14, dok je muškarcima pripalo preostalih 69. Podsjećamo, u prošlom sazivu Narodne skupštine RS broj žena iznosio je 20.
Iako nešto bolja u odnosu na RS i državni nivo, situacija po pitanju broja žena u Zastupničkom domu Parlamenta FBiH također ima tendenciju pada. Od ukupno 98 mandata, ovoga puta ženama je pripalo 24, što je za 4 mandata manje nego u periodu 2014 – 2018.
Ukupno uzevši, od 223 mjesta koja građani direktno biraju u entitetske i državni zakonodavni organ, ženama je na Opštim izborima 2018. godine pripalo tek 44 mandata ili 20%, što je pad za 6% u odnosu na mandatni period 2014 – 2018.
Ono što se na prvi pogled čini je da se ni izmjene Izbornog zakona BiH, koje su se odnosile na zastupljenost i raspored spolova na listama, nisu pozitivno odrazile na veću prolaznost žena u zakonodavna tijela kada su viši nivoi vlasti u pitanju.
S tim u vezi, ni apeli upućivani od strane onih koji su se javno zalagali za veći utjecaj žena u procesu odlučivanja, poput članice Zajedničke komisije za ljudska prava i Komisije za ostvarivanje ravnopravnosti spolova Parlamentarne skupštine BiH, Maje Gasal-Vražalice ili nezavisne istraživačice u oblasti rodnih studija, Edite Miftari nisu urodili plodom.
Po mnogima, korijen ovog fenomena mogao bi ležati u odnosu političkih partija spram svojih članica, te su tako dva ključna faktora presudno uticala na ovako mali broj žena koje će biti dijelom pomenuta dva nivoa zakonodavne vlasti.
Prvi je podatak koji smo iznijeli u prethodno pomenutoj Istinomjerovoj analizi koja se odnosila na broj žena koje su bile nositeljice listi na Opštim izborima 2018. godine i koji procentualno iznosi tek 16%. U ovom dijelu dakle, partije pojedinačno imaju direktnu i punu moć odlučivanja.
Drugi faktor je usvajanje Prijedloga zakona o izmjenama i dopunama Izbornog zakona BiH kojim se sa prijašnjih 5%, cenzus na stranačkoj listi za utrku za osvajanje mandata na opštim izborima podigao na 20% što je, pokazalo se, na entitetskim i državnom nivou prag koji je veoma teško dostižan, o čemu je Istinomjer pisao u analizi “Na Opštim izborima 2018, godine -otvorene liste zatvorenog tipa”.
Koleracija između ova dva pomenuta faktora, kada su u pitanju izbori za entitetski i državni nivo, više je nego očigledna.
Naime, velika većina lista na entitetskim i državnom nivou osvoji samo jedan mandat koji u pravilu pripadne nositelju liste. Tako, i prije potonjih opštih izbora, a uzimajući u obzir mizeran broj žena kao nositeljica listi, jasno je bilo da su njihove šanse da imaju veću zastupljenost u entitetskim i državnom parlamentu bile veoma male.
To potvrđuje i činjenica da je od njih 6, koliko ih je ušlo u Zastupnički dom PS BiH na ovim izborima, samo jedna osvojila direktni mandat, i to upravo kao nositeljica liste, dok će ostalih 5 biti zastupnice zahvaljujući kompenzacijskim mandatima. I na entitetskom nivou tako, nemali broj ih je mandate osvojilo također putem kompenzacijskih listi.
Dakle, sasvim je jasno da su za ovako mali broj žena u najvećim zakonodavnim organima odgovorne prije svega političke stranke koje su svoje povjerenje kada je “prvi na listi” u pitanju mahom poklonili muškom dijelu svoje organizacije.
Prve analize govore da je na kantonalnom nivou situacija sa zastupljenošću žena nešto bolja. Osnovni razlog tome leži u zakonskoj obavezi popunjavanja listi koja proističe iz Izbornog zakona BiH, njegovog člana 4.19. koji između ostalog kaže da mora biti “najmanje jedan kandidat manje zastupljenog spola među prva dva kandidata, dva kandidata manje zastupljenog spola među prvih pet kandidata i tri kandidata manje zastupljenog spola među prvih osam kandidata, itd”.
Obzirom na činjenicu da snažnije političke partije na kantonalnom nivou osvajaju više od jednog mandata, nerijetko i do 10, ovim zakonskim rješenjem se u priličnoj mjeri osigurao izvjestan broj “slabije zastupljenog spola” u organima zakonodavne vlasti u kojima je šansa da veći broj kandidata sa jedne liste osvoji mandat.
Međutim, kao što smo vidjeli, na višim nivoima, gdje u pravilu mandate osvajaju nositelji lista, ovo pravilo, posljedično, ne utječe na raspored mandata.
Možemo tako sa sigurnošću zaključiti da je, za sada, nešto veća uloga žena u zakonodavnim tijelima rezervisana samo za niže nivoe, kantonalne i opštinske u prvom redu.
Da bi se stvari promijenile tamo gdje je utjecaj veći, očigledno su potrebne kvalitetne analize koje će se baviti ne samo posljedicama, već prije svega uzrocima ovog fenomena.
Borbu za svoju veću ulogu u procesu odlučivanja žene u Bosni i Hercegovini nesumnjivo će nastaviti, ali dosadašnji pristup, pogotovo kada je njihov način djelovanja u okviru političkih partija u pitanju, nije dao zadovoljavajuće rezultate.
Slatkorječivost partijskih lidera i njihova obećanja da će uloga žena u njima biti veća, ne bi trebala biti uzimana zdravo za gotovo, jer, pokazalo se nebrojeno puta da se sve, manje ili više, završi u retoričkoj ravni.
Na kraju, ponovićemo, “napredak u poštovanju ljudskih prava, borbi protiv rasne, spolne ili bilo koje druge vrste diskriminacije i marginalizacije, kroz istoriju je pokazao da niko i nikada nije na poklon dobio ono što zaslužuje, i što mu po etičkim, društvenim i na kraju zakonskim okvirima pripada. Drugim riječima, moć, utjecaj, poštovanje i ravnopravnost, marginalizirane grupe su u pravilu morale osvojiti same, ne čekajući da im ona bude poklonjena. Čini se da će to biti slučaj i kada je riječ o učešću i utjecaju žena u politici u Bosni i Hercegovini. Što prije to shvate, njihov položaj u ovom, ali i svakom drugom društvenom kontekstu će se time brže i progresivnije mijenjati.”
(Istinomjer.ba)