Ustavni sud Federacije BiH je 23. marta 2016. godine donio odluku po apelaciji Potpredsjednika Federacije BiH na Zakon o stečajnom postupku FBiH. Odlukom su neustavnim proglašeni član 33. stav 2. i član 40. ovog Zakona. Međutim, ova presuda je objavljena tek u janaru 2017. godine, skoro 10 mjeseci nakon njenog donošenja.
Ovim povodom Dunović je održao press konferenciju na kojoj je izjavio sljedeće:
Zašto je presuda sakrivana deset mjeseci od obespravljenih radnika, to je pitanje za Ustavni sud i za neke političke elite koje pokušavaju kontrolirati sve procese u FBiH i cijeloj BiH. Najviše zabrinjava činjenica što je u međuvremenu u proceduru upućen i novi zakon o stečajnom postupku, a navedenom presudom je jasno stavljeno do znanja da je i novi prijedlog protuustavan, jer se napravila samo jedna izmjena i umjesto osam, radnici mogu primiti 12 minimalnih plaća.
Milan Dunović, 19.01.2017.
Dakle, pomenutom presudom su osporeni članovi 33. stav 2, i član 40. Zakona o stečajnom postupku, koji govore da radnici mogu da dobiju iznos do maksimalno 8 minimalnih plaća u Federaciji BiH (član 33. stav 2.), te da se prije svih stečajnih povjerilaca (radnici, druga pravna lica koja imaju potraživanja) moraju namiriti troškovi stečajnog postupka te stečajne mase (član 40.).
U obrazloženju odluke Ustavni sud FBiH navodi da se ograničavanjem visine plaća, kao i ograničavanjem vremenskog perioda, odnosno broja plaća koje radnici mogu potraživati krše prava radnika budući da su radnici uredno izvršavali svoje obaveze u periodu u kojem je došlo do nastanka dugova, te da se na ovaj način favorizira jedna strana, tj. poslodavac, jer mu se ovakvim zakonom omogućava da radnicima isplati manje novca nego što su zaradili (član 33. stav 2.). Kada je u pitanju član 40. u odluci se navodi da je su i ovdje narušena prava radnika zbog toga što su potraživanja zaposlenika stečajnog dužnika iz radnog odnosa nastala prije otvaranja stečaja, odnosno prije nastanka tražbina iz razdoblja privremene uprave i prije troškova stečajnog postupka. Također, činjenica je da je propisivanjem ovakvog redoslijeda namirenja potraživanja narušena primjena principa prior tempore potior iure (raniji u vremenu „jači“ u pravu), te da zakonodavac nije uzeo u obzir i činjenicu da su upravo zaposlenici stečajnog dužnika ti koji su stvorili ta preduzeća, odnosno njihovu vrijednost. Cijela presuda može se pročitati na sljedećem linku.
U međuvremenu je Vlada Federacije BiH u proceduru uputila Nacrt Zakona o stečaju, o kojem je govorio Dunović. Članovi 92. i 99. tretiraju sporna pitanja iz odluke Ustavnog suda FBiH:
Član 92
(Stečajni povjerioci viših isplatnih redova)
Prije ostalih stečajnih povjerilaca namiruju se radnici i prijašnji radnici stečajnog dužnika , osim članova uprave društva, članova nadzornog odbora i odbora za reviziju, sa potraživanjima iz radnog odnosa za posljednjih 12 mjeseci do dana otvaranja stečajnog postupka, ali samo u visi ni zakonom utvrđene najniže plaće i obračunatih doprinosa na najnižu platu, kao i radnici koji ostvaruju pravo na naknadu štete za povrede na raduili profesionalne bolestii članovi porodice poginulog radnika na radu, koja se isplaćuje u punom iznosu.
Član 99
(Povjerioci stečajne mase)
(1)Iz stečajne mase prije stečajnih povjerilaca namiruju se troškovi stečajnog postupka, a zatim dugovi stečajne mase.
(2) Obaveze stečajne mase iz stava 1. ovog člana stečajni upravnik namirit će redom kojim one dospijevaju.
Dakle, jasno je da se uredbe koje tretiraju sporna pitanja razlikuju tek minimalno, što jasno govori da je Nacrt Zakona o stečaju neustavan, te se postavlja pitanje zašto je Vlada Federacije u proceduru uputila takav zakon, i dala podršku mogućem preskakanju redova, u ovom slučaju izmirenja obaveza prema radnicima. Dodatno, vrijedi postaviti i pitanje zbog čega se na objavljivanje presude čekalo više od 10 mjeseci, budući da je upravo to odugovlačenje omogućilo Vladi FBiH da u proceduru ovaj zakon.
Milan Dunović dobija ocjenu istina.
(istinomjer.ba)