Peripetije u pokušajima da od Vlade Kantona Sarajevo dobijemo informacije o izmirenju duga Sarajevogasa prema kompaniji BH-Gas, daleko su od izolovanog slučaja igranja “gluhih telefona” sa institucijama u BiH.
U septembru 2015. godine, predsjedavajući Vijeća ministara BiH, Denis Zvizdić, izjavio je da je “Vijeće ministara jednoglasno usvojilo 750 dokumenata koji se odnose na vladavinu prava, put BiH ka Evropskoj uniji i ekonomske reforme”. Nakon pretrage svih Službenih glasnika BiH, pronašli smo tek šezdesetak dokumenata koji bi mogli odgovarati ovom opisu. Od Zvizdićevog kabineta zatim smo tražili spisak dokumenata na koje se pozvao predsjedavajući Vijeća ministara, smatrajući da bi premijer, s obzirom da se već javno pohvalio tako impresivnim rezultatom, morao imati takav dokument.
Umjesto traženog spiska, kabinet predsjedavajućeg VM uputio nas je na rubriku “zaključci Vijeća ministara BiH” na web stranici Vijeća ministara, na kojoj, naravno, traženog materijala nije bilo. Dodatno, u svom odgovoru na upit, kabinet Denisa Zvizdića ljubazno nam je ponudio uvid u 750 dokumenata čije nazive nismo znali, s obzirom da nam na to pitanje nije odgovoreno:
Arhivirane dokumente (tačan naziv dokumenata koje želite) možete dobiti na uvid u Pisarnici Generalnog tajništva Vijeća ministara BiH, Trg BiH 1, soba 444/IV, u ponedjeljak 09.11.2015. godine u periodu od 10 do 12 sati.
Ovo je jedan od mnogih primjera kako se institucije u BiH odnose prema zahtjevima za informacijama, označavajući ovakve odgovore kao “odobren pristup informacijama”, iako tražene informacije zapravo nikada ne dostave. Slična iskustva imali smo sa svim nivoima vlasti u BiH, naročito u slučajevima kada smo postavljali pitanja čiji odgovori, po svoj prilici, ne bi predstaviil nosioce vlasti u pozitivnom svjetlu.
Možda najbolji primjer takve prakse bio je još jedan “odobren pristup informacijama”, koji se odnosio na princip raspodjele javnih prihoda u Federaciji BiH. Kada je objavljeno da je Federalno ministarstvo finansija odlučilo računati koeficijente za raspodjelu prihoda od indirektnih poreza na osnovu preliminarnih rezultata popisa umjesto na osnovu statističkih podataka o broju stanovništva, zapitali smo se da li je ministarstvo uopšte tražilo ovakve podatke od Federalnog zavoda za statistiku, ili se obratilo samo Agenciji za statistiku BiH. Pored toga, zanimalo nas je i šta je tačno stajalo u upitima poslatim ovim institucijama i njihovim odgovorima, kako bismo utvrdili da li je postojao bilo kakav razlog – osim političkih – za naprasnu promjenu principa raspodjele prihoda.
Početkom februara ove godine, poslali smo Ministarstvu finansija FBiH zahtjev za uvid u komunikaciju ministarstva sa obje statističke institucije, uključujući zahtjeve za informacijama koje im je Ministarstvo finansija FBiH poslalo, te Informacije koje su po tim zahtjevima dobili od Zavod za statistiku FBiH i Agencije za statistiku BiH.
Umjesto uvida u tražene informacije – pa čak i odgovora da li takve informacije postoje, dobili smo odgovor u kome je stajalo (tekst prenosimo u originalu, zajedno sa greškama):
(1) Podnosica zahtjeva “Istinomjer-Zašto ne” (…) vezan se pristup informacijama upućujemo da se obrati Agenciji za statistiku Bosne i Hercegovine iz razloga što se originalna dokumentacija za izračun koeficijenata raspodjele prihoda od indirektnih poreza za 2016. godinu, vezana za podatke o broju stanovnika koji su korišteni za izračun koeficijenata raspodjele prihoda od indirektnih poreza za 2016. godinu nalazi u posjedu pomenute Agencije i koja je istu dostavila ovom ministarstvu na traženje aktom broj: 11-43-2-12-1654-2/15 od 31.12.2015. godine. (2) Podnosiocu zahtjeva tražene informacije se dostavljaju u obliku rješenja. (3) Ovo rješenje stupa sa danom donošenja.
Nakon izjave o “stupanju rješenja”, dokument se nastavlja obrazloženjem u kome nas je ministarstvo podučilo da se raspodjela javnih prihoda vrši na osnovu Zakona o pripadnosti javnih prihoda u FBiH, te citiralo nekoliko članova rečenog zakona, iako o tome nije bilo ni riječi u našem upitu. Da stvar bude zabavnija, naglašeno je da nam je zahtjev dostavljen besplatno “imajući u vidu broj stranica u prilogu.” Uvid u dokumente koje smo tražili nikada nismo dobili, a o tome da se Ministarstvo od početka nije ni obratilo Zavodu za statistiku FBiH mogli smo zaključiti samo posredno, s obzirom da je jedina institucija koju su u svom odgovoru spomenuli bila Agencija za statistiku BiH – čiji su “akt broj 11-43-2-12-1654-2/15”, po svoj prilici, uništili odmah nakon što su izračunali koeficijente za raspodjelu javnih prihoda, te je Agencija ostala jedina institucija koja ga posjeduje.
Slične zanimljivosti dešavale su se i sa drugim institucijama. Ministarstva u Vladi Republike Srpske su nas, tako, znala uputiti na “godišnji plan rada ministarstva”, iako se postavljeno pitanje nije odnosilo na planove, već na konkretne prethodne aktivnosti. U ovom trenutku, još čekamo odgovor od Ministarstva industrije, energetike i rudarstva RS za koji je odavno istekao zakonski rok. Razlog što nam odgovor nije dostavljen saznali smo tek kada smo, po isteku zakonskog roka, ministarstvo pozvali telefonom, kada nam je rečeno da zahtjeva “nema na protokolu”, nakon čega smo ga poslali po drugi put.
Zakon o slobodi pristupa informacijama (ZOSPI) odavno je usvojen na svim nivoima vlasti i, u teoriji, omogućava bilo kome da traži bilo koju javno dostupnu informaciju od javnih institucija. U praksi, kako se vidi, odgovori koje institucije pošalju na ovakve upite znaju biti ne samo nepotpuni, već ponekad čak i komični. Čini se da mnoge institucije shvataju ZOSPI više kao “sugestiju” nego kao obavezujući dokument, te da se prema svojoj zahtjevima za tražene informacije odnose u skladu sa sopstvenim procjenama o tome šta i kome žele da odgovore, a ne kao prema zakonskoj obavezi.
(istinomjer.ba)