Nerealna obećanja nisu nimalo neuobičajena u Bosni i Herecegovini. Platforme stranaka i predizborna obećanja su odavno postali skup želja i namaštavanja, umjesto konkretnih i realnih planova kako zemlju izvući iz krize u koju svakim danom tone sve dublje. Tako smo u predizbornoj kampanji imali priliku da čujemo obećanje o 100.000 novih radnih mjesta u narednih 10 godina, koje je dato bez ikakvog daljeg objašnjenja o načinu na koji bi se moglo doći do tog broja.
Međutim, ono što je zajedničko svim partijama u BiH, kako u predizborno, tako i u postizborno vrijeme jeste mantra o potrebi privlačenja stranih investicija kako bi ekonomija Bosne i Hercegovine stala na noge, te kako bi se povećao broj zaposlenih i standard života u BiH.
U posljednjih par godina smo bili svjedoci i raznim megalomanskim obećanjima (uglavnom nepoznatih) stranih investitora, koji su obećavali investicije u vrtoglavim iznosima od nekoliko stotina miliona do nekoliko milijardi eura. Istinomjer donosi pregled dvije trenutno najzanimljivije potencijalne investicije i očite i manje očite probleme u njihovoj realizaciji.
Prema riječima investitora, Buroj Ozone će biti najveći turistički grad na Balkanu, a ukupna vrijednost ove investicije je potencijalno 4,5 milijardi KM. U bosanskohercegovačkoj javnosti se o ovom projektu priča još od kraja 2014. godine, a protokol o saradnji na izgradnji ovog objekta je potpisan 2. februara 2015. godine, između predstavnika općine Trnovo i predstavnika Buroj property development iz Ujedinjenih arapskih emirata. Finalni ugovor o izgradnji ovog kompleksa je potpisan 15. oktobra 2015. godine.
Ovaj projekat izgleda odlično “na papiru”, ali ukoliko se detaljnije pozabavimo kako investitorom, tako i koracima koji treba da se naprave da bi započela izgradnja ovog kompleksa, vidjet ćemo da stvari možda i nisu onakve kakvima ih predstavljaju zvaničnici općine Trnovo i investitori.
Sama kompanija Buroj property development za sebe kaže kako je jedna od vodećih međunarodnih kompanija za izgradnju u Ujedinjenim arapskim emiratima, ali na web stranici ove kompanije nema apsolutno nikakvih podataka o aktivnostima ove kompanije prije nego se odlučila na izgradnju Buroj ozone kompleksa vrijednog 4,5 milijardi konvertibilnih maraka. Štaviše, čitava web prezentacija ove kompanije se oslanja isključivo na Buroj ozone kompleks, što svakako ne bi trebao biti slučaj ukoliko je zaista riječ o kompaniji sa višegodišnjim iskustvom u izgradnji i jednom od lidera u ovom polju u Ujedinjenim arapskim emiratima.
No, čak i ako se zanemari činjenica da je nemoguće pronaći bilo šta o prijašnjim aktivnostima ove grupacije, jasno je da se projekat već sada ne odvija predviđenom dinamikom. Načelnik opštine Trnovo, Ibro Berilo je u intervjuu koji je dao u novembru 2015. godine najavio izradu regulacionog plana do proljeća 2016. godine, te polaganje kamena temeljca za izgradnju ovog naselja 1. aprila 2016. godine. Ni jedno ni drugo se nije desilo do datuma pisanja ovog teksta (6. april 2016).
Polovinom februara 2016. godine u bosanskohercegovačkim medijima je najavljeno da bi na Vlašiću uskoro trebala početi izgradnja kompleksa Eko zona Korićani-Vlašić, vrijednosti tri milijarde eura, čime bi turizam u SBK, ali i cijeloj Bosni i Hercegovini bio obogaćen raznim sadržajima, uključujući golf terene, moderne klinike, vodene parkove, te aerodrom. Prema očekivanjima, ovaj projekat bi trebao otvoriti nevjerovatnih 50.000 radnih mjesta, a kao posebno važna istaknuta je činjenica da je ovaj projekat prepoznat kao jedan od ključnih projekata u oblasti turizma od strane Vijeća ministara BiH.
Već u samom početku je jasno da je ovaj projekat teško izvodiv. Ukoliko se uporede rezultati bosanskohercegovačkih vlasti (entitetskih i državnih) i činjenicu da je u 10 godina izgrađeno jedva 200 KM autoputa, ne čini se nimalo realnom gradnja aerodroma na jednoj od planina u BiH. Dodatni problem u ovom projektu je i činjenica da bi se izgradnja trebala finansirati od strane entiteta (u omjeru od 50-50), budući da se kompleks nalazi u oba entiteta.
Sasvim je jasno da entiteti ne mogu finansirati izgradnju ovakvog kompleksa iz svojih budžeta, budući da se oslanjaju na kredite MMF-a čak i za isplate redovnih obaveza poput plata i penzija. Drugi način na koji bi entiteti mogli da finansiraju izgradnju jeste stranim investicijama, no ni to ne djeluje kao pretjerano vjerovatno rješenje. Prema podacima Centralne banke BiH iz augusta 2015. godine, ukupno stanje direktnih stranih ulaganja u BiH na kraju 2014. godine bilo je 11.6 milijardi KM (oko 6 milijardi eura). Uzimajući u obzir nesređenu političku situaciju u BiH, te loše ocjene BiH kada je u pitanju lakoća poslovanja (79 u svijetu prema posljednjem Doing business izvještaju Svjetske banke), nije vjerovatno da će se bilo ko odlučiti da u Bosnu i Hercegovinu uloži 3 milijarde eura, ili polovinu ukupnog iznosa dosadašnjih direktnih stranih ulaganja u BiH.
Vjerovano najnevjerovatnija priča dolazi iz Trebinja. U oktobru 2015. godine Rodoljub Drašković, vlasnik koncerna „Swisslion“ Takovo je najavio da će na 800.000 kvadrata šume u blizini Trebinja podignuti manji grad. Pored izgradnje grada, Drašković je obećao da će u Trebinje dovesti i utrku Formule 1. Tada je izjavio da je spreman da u to investira 20 miliona eura na godišnjem nivou, a ako bude bilo potrebno i više.
Ukoliko se pretpostavi da je Draškovićevo „i više“ 40 miliona eura na godišnjem nivou, dakle, dupli iznos od onoga koji je najavio u intervjuu, i dalje nije moguće da se u Trebinju izgradi staza koja bi odgovarala uslovima Formule 1, a kamoli i svake godine održava utrka. Naime, da bi se izgradila staza koja odgovara uslovima Formule 1, potrebno je približno 225 miliona eura, što znači da bi trebalo više od 5 godina da se staza izgradi i to ukoliko se ne računa izgradnja manjeg grada u okolini Trebinja. No, troškovi se ne završavaju samo na izgradnji staze. U većini zemalja (15 od 19 zemalja u sezoni 2014/2015) utrke Formule 1 su subvencionirane ili finansirane od strane vlada tih zemalja, a za to je potrošeno oko 530 miliona eura, što znači da bi, po takvom modelu, vlasti Republike Srpske morale da godišnje potroše 35 miliona eura na utrke Formule 1. Sasvm je jasno da budžet Republike Srpske to ne bi mogao da podnese.
Pored izgradnje malog grada, te staze Formule 1, Trebinje bi, po Draškoviću dobilo i aerodrom. Vlada Republike Srpske je i u prošlom mandatu (2010-2014) pokušala bezuspješno pokrenuti trebinjski aerodrom. Ovaj aerodrom je u tom periodu često nazivan „fantomskim“, budući da putnika na aerodromu nije bilo, a vlasti su se hvalile kako je profit udvostručen. Javno preduzeće „Aerodrom Trebinje“ je zatvoreno krajem 2013. godine.
Medijskim promovisanjem ovakvih projekata, koji sjajno izgledaju „na papiru“ ali u stvarnosti postoji mnogo prepreka vezanih za njihovu realizaciju, bespotrebno se pokušava stvoriti slika o Bosni i Hercegovini kao privlačnoj destinaciji za investitore. Realnost je potpuno drugačija, o čemu dovoljno govori rang BiH na doing business listama, te iznos stranih investicija u posljednjih nekoliko godina. Kako sada stvari stoje, građani i građanke BiH još dugo neće uživati nikakve beneficije od investicija navedenih u tekstu.
(istinomjer.ba)