Analize

20 godina istih obećanja: Od članstva u EU 2014. do mreže autoputeva

U posljednjih 20 godina Opšti izbori u BiH održani su šest puta (sedam izbora od 1996. godine), a partije koje su nakon njih formirale vlasti na državnom i entitetskim nivoima davale su brojna obećanja od kojih su rijetka ispunjena u potpunosti ili u zadanim rokovima.

Nakon početnih uspjeha u uspostavi kakve takve funkcionalne države, kada su usvojena rješenja o zajedničkim ličnim kartama, pasošima, auto registracijama, te su uspostavljene neke od ključnih institucija u zemlji, usljedio je dugi period sporog napretka zemlje, uglavnom uzrokovanog konstantnom dominacijom krupnih političkih tema, koje su u pravilu usporavale aktivnosti na drugim poljima.

Reforma ustava

Reforma Ustava jedna je od najčešćih tema koja zaokuplja politički prostor u BiH, a prisutna je gotovo konstantno i u predizbornim programima političkih partija.

Od 2005. godine, međunarodna zajednica konstantno upozorava na nužnost ustavne reforme u Bosni i Hercegovini, pa su tako početkom 2006. godine, lideri šest stranaka vladajuće koalicije uspjeli dogovoriti i kreirati prijedlog četiri amandmana na Ustav BiH koji su u javnosti poznati kao aprilski paket ustavnih promjena. Ovaj paket pao je u Parlamentu BiH jer nije osigurana dvotrećinska podrška poslanika u Predstavničkom domu. Žestoki protivnik ovog paketa bio je Haris Silajdžić, tadašnji lider Stranke za BiH, koja je na kraju uspjela osigurati glas Ahmeda Žilića, tadašnjeg poslanika SDA (stranke koja je inače podržala Aprilski paket), da glasa protiv. Jedan od glavnih razloga protivljenja bilo je “entitetsko glasanje” u Predstavničkom domu koje bi ostalo u Ustavu.

Nakon ovog pokušaja usljedio je niz neuspješnih pokušaja reforme Ustava od tzv. Prudskog sporazuma, preko Butmirskih razgovora, do pokušaja da se implementira presuda Evropskog suda za ljudska prava u predmetu “Sejdić – Finci”, ali i posljednjih neuspješnih pokušaja da se sprovedu odluke Ustavnog suda BiH koji je nevažećim proglasio pojedine članove Ustava vezane za izbor delegata u Dom naroda FBiH. Aktuelna tema legitimnosti predstavljanja naroda, koju je zagovarao HDZ i u svojim izbornim programima prisutna je u domaćoj javnosti od izbora Željka Komšića na mjesto hrvatskog člana predsjedništva BiH 2006. godine.

Silajdžić vs. Dodik

Haris Silajdžić postao je član Predsjedništva BiH u mandatu od 2006. do 2010. godine, koji će biti obilježen njegovim konstantnim političkim sukobima sa Miloradom Dodikom, tadašnjim premijerom RS, koji je u to vrijeme pravio politički zaokret od “kooperativnog političara” do zagovarača nepromijenjivosti Dejtonskog ustava. Tako u svom programu iz 2006. godine SNSD nije isključio mogućnost referenduma o otcjepljenju RS.

Najopasniji za budućnost Bosne I Hercegovine i mir i toleranciju su oni koji olako obećavaju nametanje jednostranih, radikalnih rješenja, nestanak entiteta, u pravilu protiv Republike Srpske i srpskog naroda. Takvi političari i partije ugrožavaju opstanak Bosne i Hercegovine uopšte, glas za njih je glas za raspad Dejtona i ugrožavanje mira. Pobjeda takve politike neminovno bi značila da Republika Srpska, iščitavajući Povelju Ujedinjenih nacija, a na osnovi SNSD-ove Deklaracije o Ustavnom uređenju iz 2005. godine, mora da traži legalne puteve zaštite svog interesa, uključujući ustavno pravo na samoopredjeljenje.”

(SNSD, 2006.)

Svakako apsurd u ovom obećanju bila je činjenica da je SNSD na državnom nivou bio u koaliciji upravo sa SBiH, partijom koja je cijeli program temeljila upravo na ukidanju entiteta i regionalnom uređenju države.

Regije unutar države će se formirati prema geografskim, ekonomskim, saobraćajnim i kulturnim kriterijima, i neće narušavati suverenitet države preuzimajući neke od njenih uobičajenih suverenih prerogativa, iako će imati zakonodavnu moć u vezi sa pitanjima koja nisu regulirana od strane države. (…) Regionalni interesi biće također zastupljeni u Gornjem domu državnog Parlamenta, na principu jednake zastupljenosti svake regije, za razliku od Donjeg doma, u kojem će proporcionalno biti zastupljeni građani.”

(SBiH, 2006.)

EU i NATO integracije

Među vanjskopolitičkim temama koje dominiraju već 20 godina svakako se ističu EU i NATO integracije naše zemlje. Sa jedne strane, postoji kakav takav konsenzus da se država kreće ka EU i na tom planu je, iako veoma sporo, ostvaren nekakav napredak, uključujući i (debelo zakašnjelu) predaju odgovora na Upitnik Evropske komisije početkom ove godine.

No, prema starim obećanjima, Bosna je odavno trebala biti u EU:

Trebaće nam dva mandata do evropskih vrata. Toliko će trajati naše prilagođavanje i ogromne promjene u zakonodavstvu, standardizaciji, političkoj i ekonomskoj praksi.”

(SNSD, 2006.)

Iste godine obećanje o bržem napretku BiH ka EU imali su i HDZ i SDA.

U vezi članstva u NATO-u, sa druge strane, ne postoji konsenzus, što se pokazalo i kroz aktivnosti oko Akcionog plana za članstvo u NATO-u (MAP), odnosno veoma spor proces knjiženja perspektivne vojne imovine u BiH. Partije iz FBiH koje su bile na vlasti u protekle dvije decenije podržavale su brži napredak, te su takva obećanja davale i u svojim predizbornim programima. SDA je, tako, 2006. obećala da će BiH dobiti punopravno članstvo u NATO-u do 2010. godine.

Partije iz RS o tome su imale prilično promjenjiv stav. Tako se u predizbornom programu SNSD-a, za opšte izbore 2006. godine, potpuno podržavao NATO put BiH.

U međunarodnoj politici SNSD će raditi na tome da Bosna i Hercegovina u ovom periodu postane članicom Partnerstva za mir i NATO saveza, pouzdan partner u globalnom sistemu bezbjednosti.”

(SNSD, 2006.)

Međutim, četiri godine kasnije SNSD je bio dosta suzdržaniji, pa tako u svom predizbornom programu nije isključio ni mogućnost referenduma o članstvu u NATO savezu.

Bosna i Hercegovina treba da razvije dobijeni status MAP u narednim godinama. U debati o daljem članstvu u međunarodnim vojnim asocijacijama potrebno je analizirati sve argumente nove bezbjednosne i odbrambene politike i strategije, naročito aspekt regionalnih odnosa i našeg položaja u njemu. SNSD ne isključuje mogućnost poziva građanima na referendum o članstvu u NATO.”

(SNSD, 2010.)

Referendum o članstu u NATO savezu obećao je DNS na izborima 2014. godine, a SDS je na istim izborima obećala donošenje stava po tom pitanju u skladu sa stavom susjedne Srbije.

BiH je inače uspjela uspostaviti Oružane snage tek 2006. godine, nakon što je godinu ranije usvojena reforma odbrane po kojoj su nadležnost sa entiteta prenesene na državni nivo.

Jedinstvenu Policiju na državnom nivou BiH nije dobila ni nakon maratonskih pregovora vođenih godinama.

Infrastruktura

Brojna obećanja davana su i u oblasti infrastrukture, prvenstveno cestogradnje. Obećanje o izgradnji autoputa kroz BiH, odnosno koridora Vc prisutno je od završetka rata pa na ovamo, još iz vremena kada je Edhem Bičakčić bio premijer FBiH. On je u januaru 2000. godine postavio i kamen temeljac za, kako je tada nazivan, autoput “Sarajevo-Zenica”. Ova dva grada autoputem konačno su spojena tek u ljeto 2014. godine, dionicom kraćom od 100 km, pred kraj mandata Vlade FBiH kojoj je na čelu bio Nermin Nikšić (SDP), sadašnji lider partije koja je u tom mandatu (2010. – 2014.) obećala intenzivnu gradnju autoputa na koridoru Vc kroz BiH.

Sa druge strane, o izgradnji autoputa Banja Luka – Gradiška govori se od 2004. godine, a obećanje o gradnji mreže autoputeva kroz RS prisutno je u programima SNSD-a još od 2006. godine. Autoput od Banjaluke do Gradiške pušten je u promet krajem 2011. godine, dok bi cijeli autoput od Banjaluke do Doboja, prema najavama, trebao biti pušten u promet ove godine.

Izgradnja energetskih postrojenja također je konstantno prisutna u programima političkih partija, gdje se ističu obećanja o izgradnji novih termoblokova u TE Kakanj i TE Tuzla (SDA), što su projekti koji još uvijek čekaju na svoju realizaciju. Tokom ovog mandata započela je gradnja HE Vranduk, što je također bilo obećanje SDA, ali je ona zaustavljena, dok je u RS u ovom mandatu puštena u rad TE Stanari čiju izgradnju SNSD obećava od 2010. godine.

Osim navedenih obećanja, odavno se priča i o uvođenju diferencirane stope PDV-a, a obećanja o tome imale su gotovo sve partije koje su participirale u vlasti još otkako je uveden PDV, 2005. godine. Nultu stopu PDV-a na osnovne životne namirnice obećala je SDA 2006. godine, a u aktuelnom mandatu takvo obećanje imali su SDS i PDP. Među obećanjima koja su duže vremena neispunjena su i ona o TV kanalu na hrvatskom jeziku (HDZ), ukidanju dvije škole pod jednim krovom (SDP), o prestanku upotrebe naziva “bošnjački jezik” (SDA ili o zatvaranju OHR-a (SDA).

Obećanja je, dakle, bilo mnogo, a urađeno je jako malo na njihovom ispunjavanju. U prilog tome ide i činjenica da niti jedan nivo vlasti, od kada Istinomjer vrši monitoring implementacije predizbornih programa (od 2006. godine), jedva da je prešao procenat od 10% potpuno ispunjenih obećanja.

S obzirom da se ove godine u oktobru održavaju osmi Opći izbori u BiH, obećanja definitivno neće manjkati, a sasvim je sigurno da će se neka od onih koja nisu ispunjena ni nakon 2 decenije, ponovo naći u predizbornim programima.

(Istinomjer.ba)

 

 

 

Pitajte Istinomjer!