Fenomen nezavisnih zastupnika i demokratizacija političkih partija

Ukoliko je jedan od mogućih razloga ove sve učestalije pojave na bosanskohercegovačkoj političkoj sceni nedemokratski način funkcionisanja političkih partija, tada je, obzirom na međuzavisnost društveno-političkog sistema i načina funkcionisanja političkih partija, to još jedan razlog da se ovim problemom sa puno više odgovornosti i ozbiljnosti pozabave same političke partije i njihova rukovodstva.

Fenomen napuštanja stranaka na čijim su listama osvojili mandate, od strane izabranih zastupnika nikada kao u tekućem mandatu 2014-2016. godine, čini se, nije bio tako izražen. Prema dostupnim informacijama sa zvaničnih stranica kantonalnih, entitetskih i državnog parlamenta u BiH, te javno potvrđenim nedavnim izlascima koji još uvjek nisu unešeni u zvaničnu statistiku, od ukupno 512 od strane građana direktno biranih zastupnika, od početka pomenutog perioda do danas svoje matične stranke napustilo je i prešlo u drugu političku stranku ili postalo “nezavisni zastupnik” više od 80 zastupnika. Dakle, skoro svaki peti. Obzirom da do kraja aktuelnog mandata ima više od 6 mjeseci, broj mi mogao postati i veći.

Kada se ovim, zvaničnim podacima dodaju i najavljena napuštanja matičnih partija i prelasci u druge, već postojeće ili novoformirane stranke, te kad se tom broju doda i jedan broj nosilaca izvršnih funkcija koji su postupili isto, jasno je da pojava ima tendenciju rasta. Zakonsko uporište za ovaj vid političkih “transfera” je neupitno, i ono se nalazi u Izbornom zakonu BiH koji između ostalog u članu 1.9 (1) kaže: “Mandat pripada izabranom nosiocu mandata, a ne političkoj stranci, koaliciji ili listi nezavisnih kandidata koja ga je predložila na kandidatskoj listi. Mandat ne može prestati osim u zakonom predviđenim slučajevima. (2) Ukoliko izabrani nosilac mandata, u toku trajanja mandata, istupi iz političke stranke, koalicije ili liste nezavisnih kandidata koja je učestvovala na izborima i na čijoj je kandidatskoj listi bio izabrani nosilac mandata, postaje samostalni vijećnik/odbornik, odnosno poslanik/zastupnik”.

Međutim, bez obzira na zakonski okvir, u javnosti se o ovom fenomenu najčešće lome koplja oko pitanja opravdanosti ovakvih poteza iz, kako ideološkog, etičkog i interesnog, tako i iz ugla stepena razvijenosti i primjene unutarstranačke demokratije.

U pravilu, prvo čemu svjedočimo nakon istupa zastupnika su međusobne optužbe između njih i rukovodstava bivših im partija, a nerijetko i samih predsjednika istih, uz iznošenje potpuno oprečnih stavova i mišljenja o uzrocima razlaza. Eklatantan primjer bio je medijski “rat” vođen između predsjednika SDA, Bakira Izetbegovića i sada već bivšeg zastupnika te stranke na državnom nivou, Senada Šepića:  

Kada jedan mladi čovjek sa 35 godina postigne takav komfor, takav stan, takvu društvenu poziciju, takvu plaću, takvu mogućnost da putuje po svijetu, takvu mogućnost da priča šta god hoće, on počne iznositi takve tvrdnje i govoriti da treba neka bolja SDA, pa za njega nikada bolje stranke, koja će mu to omogućiti, neće biti. On sa svojih 35 godina živi u ovom centru BiH u koji je došao, bolje nego najbolji branioci zemlje, akademici, pisci, dobitnici nagrada za film i režiju, sportisti… I njemu ovakva stranka ne valja, treba bolja i vjerovatno će bolju i potražiti.

Bakir Izetbegović, 22.11.2016.

Uslijedio je Šepićev odgovor:

Nažalost, umjesto da se bavi suštinom zahtjeva, demokratizacijom, otvaranjem i transparentnim radom stranke, te promjenom prioriteta politike u SDA, koje smo davno formulisali u pismu kolege Mehmedović, Sokolović, Ahmetović, načelnik Zenice, Fuad Kasumović i ja, on se ovaj put bavi mojim statusom, mojim životnim putem i mojom ličnošću. Izetbegović iznosi paušalne ocjene, pa tako i da mi je SDA nešto dala i otvara opasnu tezu prema kojoj je sve uredu ako ti je stranka sve omogućila, ali da šutiš i klimaš glavom na postupke aktuelnog rukovodstva SDA.

Senad Šepić, 22.11.2016.

Ovakve i slične razmjene optužbi između vrha stranke i odlazećeg zastupnika su pravilo gdje je izuzetak veoma teško naći. Ko je i u kolikoj mjeri u pravu u svakom pojedinačnom slučaju, nije moguće sa sigurnošću znati. Ono što jeste vidljivo je da se zastupnici, u pravilu, pozivaju prije svega nedostatak demokratije u partijama, podaništvo, unutarstranački nepotizam i klijentelizam, netransparentnost u radu, nepoštivanje statuta stranke i sl. Osim toga, često se kao argumenti iznose i nezadovoljstvo trenutnom politikom stranke, te njeno ideološko lutanje. Takvu vrstu argumenta iznio je  Borislav Bojić, bivši zastupnik SDS-a u Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine BiH:

Nažalost, kada je u pitanju ideološki profil koji je zagovarala stranka u kojoj sam bio, on je prosto ostavljen drugima. Snažniji u RS su uzeli ono što je pripadalo politici SDS. Ta stranka se sada ideološki pronalazi, još se nije pronašla. Ono što sam siguran DNS se idološki pronašao na poltičkoj sceni i ima mogućnost da odgovori izazovima u RS i BiH.

Borislav Bojić, 17.03.2018.

Sa druge strane, partijske vrhuške najčešće optužuju svoje bivše zastupnike da su bili tu radi ličnog interesa, te da su iz ličnog interesa i napustili stranku, kako je Bojićev prelazak u DNS i prokomentarisao predsjednik SDS-a, Vukota Govedarica:

Ne treba da zavaravamo ovaj napaćeni narod. Odlazak Borislava Bojića u DNS motivisan je isključivo ličnim interesom. Neka mu je sa srećom.

Vukota Govedarica, 17.03.2018.

Da, nevezano za napuštanja zastupnika, nedostatak demokratije u političkim partijama predstavlja problem, slaže se i predsjedavajući Odbora direktora Transparency Internationala BiH Srđan Blagovčanin, naglašavajući da se takav način funkcionisanja političkih partija direktno odražava na sam društveno-politički sistem Bosne i Hercegovine:

Proces izbora unutar političkih partija svodi se na fingiranje demokratije. Uska rukovodstva političkih partija biraju svoje pristalice u izborne kongrese ili skupštine kao delegate, koji onda glasaju za njih, dajući im mandate na rukovodnim pozicijama unutar stranaka. Na sličan način se sastavljaju i liste za izbore. Zauzvrat, lojalne pristalice rukovodstava političkih partija bivaju postavljene na funkcije u javnim preduzećima ili na pozicije na nižim nivoima vlasti. Sa tih pozicija, naravno, od njih se očekuje da obezbijede finasijska sredstva i resurse za kampanju političke partije.

Srđan Blagovčanin, 11.06.2016

Ističući da su građani taoci ovakvih političkih partija, za Blagovčanina “jedini izlaz iz ovakvog stanja jeste početak suštinske demokratizacije političkih partija, uvođenjem prinicipa jedan član – jedan glas”.

Kada je takav sistem unutarpartijskog odlučivanja u pitanju, podsjetićemo da je SDP BiH 2014. godine usvojio potrebne izmjene statuta, te uveo sistem jedan čovjek-jedan glas u izboru čelnika partije, od osnovne organizacije do predsjednika. Predsjednik za sada jedine političke partije u BiH koja koristi ovaj sistem, Nermin Nikši, netom nakon usvajanja te odluke izjavio je:

To je najveće dostignuće ovog kongresa, veliki izazov i velika prilika za SDP da se povrati povjerenje, da se otvori novim ljudima.

Nermin Nikšić, 08.12.2014.

Nesumnjivo je da je sistem jedan čovjek – jedan glas korak u pravcu demokratizacije političke partije, no nakon uvođenja tog sistema od strane SDP-a u Hrvatskoj još 2007. godine, deset godina kasnije, unutar te političke partije povela se rasprava o mogućem “preispitivanju modela primjene” sistema jedan čovjek-jedan glas:

Članstvu smo postavili pitanja kako bismo potaknuli raspravu unutar stranke, a jedno od tih pitanja jest i sustav “jedan član – jedan glas”. Taj bi sustav, po mojem mišljenju, trebao ostati, ali pitanje je na koji ga način zadržati.

Erik Fabijankić, 25.07.2017.

Trenutno u BiH, pored SDP-a BiH, ni jedna druga partija ne koristi ovaj sistem unutarstranačkog izbora, iako smo najave mogućnosti njegovog uvođenja mogli čuti od visokopozicioniranih predstavnika stranaka poput SBB-a i SDA.

Sve češće napuštanje matičnih stranaka od strane izabranih zastupnika, bez sumnje, za političke partije predstavlja ozbiljan problem koji one pokušavaju da riješe. U tom svjetlu treba posmatrati i Prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Izbornog zakona BiH kojim se sa prijašnjih 5%, cenzus na stranačkoj listi za osvajanje mandata na lokalnim izborima podiže na 10%, a na opštim na 20%, na koji je Istinomjer dao svoj osvrt.

Sasvim je sigurno da će ovim izmjenama uticaj partijskih rukovodstava biti presudan kada je izbor njihovih zastupnika u zakonodavna tijela u pitanju. Uz pretpostavku da će političke partije putem pozicija na listama favorizovati kadrove od najvećeg njihovog povjerenja, pomenute izmjene mogle bi uticati na smanjivanje broja onih kojih bi se nakon dobijanja mandata, iz bilo kog razloga mogli odlučiti na “promjenu stranačkog dresa”, ali daleko od toga da mogu biti garant da napuštanja i dalje neće biti.

U ovom kontekstu, korisno se osvrnuti i na cenzus od 3% predviđen za ulazak političkih partija u igru za raspodjelu mandata koji od prvih višestranačkih izbora u dejtonskoj Bosni i Hercegovini nikada nije mijenjan. Mnogi će se složiti da tako nizak prag, kao jednu od poljedica, ima usitnjavanje političke scene u BiH u smislu egzistiranja velikog broja političkih partija unutar zakonodavnih tijela na svim nivoima. Takva pojava u kontekstu opšte demokratizacije političkog sistema ima svoje loše i dobre strane, ali posmatrano iz ugla mogućnosti prelazaka zastupnika, ona apsolutno ide na ruku njima. Eventualno podizanje izbornog praga za političke partije, sigurno bi smanjilo broj stranaka u zastupničim tijelima. Moguće je tako, da bi se smanjivanjem spektra mogućnosti za prelaske, kako u smislu samog broja partija, tako i u smislu ideološkog konsolidovanja političke scene, i prelasci iz jednog u drugi zastupnički klub bili u određenoj mjeri na samo teži, već i na ideološkoj ravni teže pravdani. Mogućnost da zastupnik postane “nezavisni” i dalje bi bila tu.

Zastupnička demokratija i liberalni sistem direktno su zavisni i neodvojivi ne samo od političkih partija kao takvih, već i od načina njihovog funkcioniranja i demokratskih standarda koje koriste. Zato ovu sve učestaliju pojavu na našoj političkoj sceni treba posmatrati kao dio procesa kroz koji, ne samo stranke, već sa njima i čitav naš politički sistem na putu ka svom sazrijevanju očigledno mora proći. Teško je naći argument da, sa ili bez napuštanja političkih partija, nedostatak demokratija unutar istih u manjoj ili većoj mjeri ne predstavlja problem. Ne ulazeći u razloge napuštanja matičnih stranaka od strane izabranih zastupnika, nema sumnje da je praksa pokazala da ta pojava često može negativno uticati na stabilnost uspostavljenih većina u zakonodavnim tijelima, te tako u nemalom broju slučajeva u većoj ili manjoj mjeri i njihovo funkcionisanje. To može da ima za posljedicu otežano usvajanje zakona i odluka, i na taj način potencijalno uspori napredak zemlje u svim pravcima. Naravno, ovom konstatacijom se ni u kom slučaju ne osuđuju postupci ni pravo na slobodno mišljenje, iznošenje stavova i konzumiranje zakonskih prava zastupnika o kojima je ovdje riječ. Međutim, ukoliko je jedan od mogućih uzroka sve češćeg napuštanja stranaka njihov nedemokratski način funkcionisanja, tada je obzirom na međuzavisnost društveno-političkog sistema i političkih partija, to još jedan razlog više da se ovim problemom uz puno više odgovornosti i ozbiljnosti pozabave same političke partije i njihova rukovodstva. Jasno je da je stepen demokratizacije društva uopšte u direktnoj vezi i zavisnosti od stepena demokratičnosti funkcionisanja političkih partija kao jednih od osnovnih nosilaca političkih procesa. Politička partija, poznato je, ne mora baštiniti najveće demokratske unutarstranačke standarde da bi bila jaka i uticajna, ali kao takva, teško je vjerovati da svoje eventualno nedemokratsko, nepotističko i klijentelističko unutarstranačko funkcioniranje neće prenijeti i na sam društveno-politički sistem u okviru kojeg, i na koji djeluje.

Da li bi usvajanje i primjena viših demokratskih standarda unutar partija smanjio broj onih koji ih nakon ulaska u zakonodavna tijela napuštaju, teško je reći. Ali, u svakom slučaju, oni bi ostali bez jednog argumenta, a sam napredak u demokratizaciji stranaka imao bi pozitivne efekte na društvo u cijelini.

(istinomjer.ba)

Nezavisni odbor može predlagati Vladi USK imena kandidata za policijskog komesara

Premijer Unsko-sanskog kantona, Husein Rošić, govoreći o proceduri imenovanja policijskog komesara, ustvrdio je da...

Klirinški dug uplaćen Federaciji BiH nije otišao u infrastrukturne projekte

Još prije nego su sredstva uplaćena, premijer Vlade FBiH, Fadil Novalić u par navrata izjavio je da će novac od klirinškog duga biti iskorišten u infrastrukturne projekte. Avgusta mjeseca...



Vlada RS odgovorila na dodatna pitanja iz Upitnika EK

Nakon što je Bosna i Hercegovina predala odgovore na 3.242 pitanja iz Upitnika Evropske komisije (EK), u svrhu pripreme mišljenja o zahtjevu BiH za članstvo u EU, 20. juna ove godine BiH je dobila i...